Glavata priča

Glavata priča, kratki je roman za mlade, autora Alojza Majetića u kojem upoznajemo glavnom lika Dodu, koji se suočava s prvom ljubavi, odlaskom roditelja u Njemačku te na kraju rastavom braka, ali sve to prolazi uz podršku obitelji. Iako se prikazuje teška financijska situacija te razdvajanje obitelji, dakle, obrađuje se ozbiljna tema, roman je pisan u laganom i pozitivnom tonu.

Roman je vrlo kratak, a podijeljen je na petnaest kratkih poglavlja u kojima se opisuju određene situacije iz Dodinog života. Prikazan je njegov odnos s najboljim prijateljem, s obitelji te prvom ljubavi. Svako poglavlje započinje kratkom porukom autora u kojoj on opisuje što se sve može očekivati u poglavlju: U prethodnoj glavi padala je kiša, u ovoj se obilno i od sveg srca – plače. Ako tako nastavimo, doći će, bogme, do poplave. Usprkos svemu, ova je glava ipak zadovoljna jer je zbližila dvojicu nerazdvojivih. Osim toga, najavila je dolazak jedne važne osobe. Poglavlja su nazvana glavama, što odgovara naslovu romana, Glavata priča.

U romanu pratimo glavnog lika Dodu, koji je običan dječak, ali život mu dolazi do prekretnice kad njegov otac odluči otići na rad u Njemačku jer je financijska situacija teška, a on želi obitelji pružiti dobar život. Dodo je prisiljen pomiriti se s tom situacijom i prihvatiti je. Nakon toga odlazi i njegova majka te na kraju romana saznajemo, da život roditelja u Njemačkoj nije bio lak te da su se odlučili rastati jer je otac, geodet po zanimanju, odlučio otići u Tursku isušiti močavare. Majka Dodi to bezbrižno priopćava na kraju romana te se o toj temi ne raspravlja puno, prihvaćena je bez previše pitanja, a tome je pridonio i autorov stil pisanja, veseo i pozitivan koji pridonosi zanimljivosti romana.

Tema romana je upravo odrastanje te suočavanje s ozbijnim siuacijama koje primoraju glavnog junaka da se trgne iz nevinost djetinjstva u kojem je živio i suoči s pravim životnim pitanjima. Roman je pisan jednostavnim jezikom, uz poneke žargone koji još više približavaj roman mlašim čitateljima jer odražavaju duh i način njihovog načina komunikacije. Ispričan je u prvom licu te na taj način autor uspijeva prikazati situaciju iz perspektive glavnog lika, mladog dječaka koji se suočava s ozbiljnim životnim pitanjima te dobro prikazuje način dječjeg razmišljanja i njihovo ponašanje.

Kratak sadržaj

Na početku priče upoznajemo Dodu i Željca, dvojicu prijatelja koji su na putu u Zoološki vrt gdje radi Kalif, Željcev tata. Priča je pisana u prvom licu, iz Dodine perspektive. On nam prepričava kako se stalno prepire sa Željcem. Ovaj put Željac se hvali kako njegov tata ima sasvim neobičnog slona, Njupca te da je od običnog slona napravio sasvim neobičnog slona. Dodo smatra da je Željac nemoguć i pokuša mu objasniti da njegov tata nema nikakve veze sa slonom jer da bi slon mogao nastati prvo su morali biti muški i ženski slon. Željac ga upozori da mu ne vrijeđa oca govoreći mu da ne pripada slonovima. Dodo zaključi da je Žalac ponekad potpuno nemoguć i glup.

Dok su čekali tramvaj na željeznikom kolodvoru bila je velika gužva i svi su se gurali. Kumice s košarama su trčale i zapinjale za ljude pa se Dodo našali da bi bilo baš smiješno kad bi košara ispala i sva jaja u košari se razbila. Željac neimpresionirano odvrati da su to obična kokošja jaja, a da njegov tata ima nojeva. Dodo mu kaže kako je to normalno jer mu je to posao s obzirom da radi u zoološkom vrtu, a da njegov tata, koji je geodet, ima spravu pomoću koje mjeri koliko je koja stvar dugačka.

Nastavili su se tako prepirati, a Dodo se zapitao zašto se uopće druži sa Željcem kad se stalno svađaju i ponašaju kao da se ne poznaju već dugo vremena. U zoološkom vrtu je velika gužva kroz koju se moraju probijati i sve je puno djece koja plaču i viču i Dodo zaključi kako mu to baš smeta, ali s druge strane htio bi i on jedno takvo malo stvorenje kod kuće da ga ima pri ruci.

Dodo i Željac dolaze do slona Njupka i tate Kalifa i Željec kaže tati da obavijesti Njupka da su mu došli u posjet, jer kao što je Željec važno priopćio, njegov tata zna slonovski jezik. Dodo skupi hrabrosti i priđe slonu da mu četkom očetka cipele. Nije se Dodo zapravo bojao slona, samo mu je bilo neobično jer nikad ne može predvidjeti što će slon učiniti.

U drugom poglavlju ili drugoj glavi, upoznajemo Dodine roditelje, tatu Martina, geodeta i mamu Vitku, profesoricu tjelesne kulture. Kiša je jako padala i tata zaključi kako će taj vikend ići u dvoranu u kojoj se nalaze prave sprave za vježbanje. Pred dvoranom su se našli sa Željcem pa su on i Dodo igrali nogomet protiv tate Martina, dok je mama rješavala administraciju. Dodo i Željac imali su dobru taktiku pa iako su dobili dva gola, brzo su izmorili tatu Martina jer su željeli pobijediti. Dodo je znao da muči tatu tako pa se zapitao zašto mu ga nije žao, štoviše, uživao je u tome jer je želio pobjedu. Željac i Dodo vodili su 5:4, ali tata je to ubrzo izjednačio pa su Dodo i Željac za to okrivljavali jedan drugoga. Idući gol odlučivao je o pobjedniku i oni su izgubili. Tad su došli ostali prijatelji iz razreda, Brgljez, Cajzek i Ćuk. Dodo obavijesti čitatelja da je njegov razred po tome poznat jer većina učenika ima ptičja prezimena.

Kasnije tog popodneva Dodo je s roditeljima pripremao ručak, kad je tata Martin priopćio da previše troše na hranu, a da će po svemu sudeći on na poslu pasti na minimalac. Krizno je vrijeme i ljudi već traže nove poslove u drugim tvrtkama. Situacija je bila ozbiljna i tata odluči pisati svojem prijatelju Milaku u Njemačku, čemu se Dodo usprotivio.

Jednog dana, Dodina baka Anđela poslala je brzojav da će im doći u posjet, ako je magnetofon ispravan jer je voljela zabavnu glazbu pa je mama poslala Dodu na poštu da odgovori baki. On nije rekao mami da je magnetofon u zoološkom vrtu jer je Kalif trebao snimiti zvukove životinja, pa je otišao kod Željeca posavjetovati se s njim. Željec mu kaže neka ode do zoološkog po magnetofon jer on s tim nema ništa. Dodo odgovara da nema novca te da je to i Željecova krivnja jer ga je molio da njegovom tati posudi magnetofon. Njih se dvojica posvađaju i Dodo mu odbrusi da više nisu prijatelji i da on za njega više ne postoji, a Željec optuži Dodu da je time dokazao da nema povjerenja u njega. Na kraju se ispostavilo da ga je Željec testirao jer se magnetofon nalazio kod njega u kući. Dodi je bilo žao što se tako ponio prema najboljem prijatelju, a bilo mu je još i gore kad je vidio da Željec plače. Njih dvojica se pomire i Željec mu obeća da će mu donijeti magnetofon prije škole kako mama Vitka ne bi ništa primijetila.

Dodina baka Anđela bila je prava povijesna ličnost. Preživjela je dva svjetska rata i mnogo lokalnih ratova, elementarne nepogode, tri mrtva muža, petero djece, puno pročitanih knjiga i imala je golemo životno iskustvo. Iako je imala sedamdeset i jednu godinu bila je okretna i mršava, držala se uspravno iako je niskog rasta i nedostajala su joj samo dva zuba.

Upalili su megafon, a baka je najavila da je vrijeme da vidi kakvu je glazbu snimio njezin unuk Hipislav. On je, kako nas obaviještava Dodo, njezin najdraži unuk jer su se njih dvoje razumjeli na nekoj posebnoj razini, a on je veliki stručnjak za nabavku svjetskih hitova i proputovao je cijelu Europu autostopom.

Nakon uživanja u glazbi, baka Anđela upita Dodine roditelje da joj kažu razlog zbog kojeg su je zvali u posjet. Razgovoru je prisustvovao i Dodo i tim činom je on postao ravnopravan član obitelji koji će od sad sudjelovati u svim važnim raspravama, kao odrasla osoba. Tata je objasnio kako je situacija teška i da ima priliku otići u Njemačku što bi on rado prihvatio jer mu ponos nalaže da se treba brinuti za obitelj i priskrbiti im sve potrebno. Baka Anđela ga upozorava da to nije nikakav život te da ima ušteđevine kojom će im pomoći, a ako ni to ne pomogne tek onda neka ide. Dodo upozori tatu da će ga se odreći ako ode, a on mu odgovori da bi time samo dokazao da nije zreo.

Jednog dana, dok je Dodo bio u školi, nastavi prekine njegov bratić Hipislav koji naglo bane u razred. Nakon kratkog razgovora s profesoricom, izvede ga iz razred i obavijesti ga da je rekao kako je baka Anđela na samrti, iako to nije bila istina. Baka Anđela bila je dobrog zdravlja, ali Hipislav je trebao usugu od Dode te ga zaposli da brine o Zlatnoj koja je oboljela od vodenih kozica, a Dodo koji ih je već prebolio ne može ih opet dobiti. Dodu brine što će reći roditeljima, gdje je bio i zašto nije bio u školi, a Hipislav ga savjetuje da kaže istinu pa mu Dodo odvrati da će se on obračunavati s mamom Vitkom ako se naljuti. Zaključio je da mora da je u pitanju velika ljubav između njega i Zlatne, ali Hipislav mu nije ništa odgovorio.

Kad je upoznao Zlatnu, Dodo je primijetio da ima divnu plavu kosu i velike oči, a učini mu se i da nema kosti, nego da je sva od hrskavice. Ona ga zaposli da joj namjesti posteljinu, kuha čaj i pušta glazbu. Kad je Dodo našao jednu vlas njezine kose rekla mu je kako razmišlja da se ošiša, ali on joj savjetuje da to ne učini. Njemu se sviđala njezina duga, plava kosa i on spremi vlas u džep. Zlatna ga kasnije poljubi i on padne u nesvijest.

Kad je došao kući, Anđeli je priznao gdje je bilo, a nju je to uznemirilo jer je znala da će mama biti ljuta kad sazna da joj je sin lagao. Tako je i bilo i još je zahtijevala pismenu izjavu od Dode da se više neće družiti s Hipislavom.

Kad je opet došlo vrijeme posjeta zoološkom vrtu, Dodo i Željac nisu imali čast prisustvovati premijeri slona koji je naučio igrati badminton jer je Željac imao jedinicu iz matematike i bio je u kazni. Dodo nije želio ići bez njega, ali je u novinama čitao kako su slon Njupko i Kalif dobili zlatnu i srebrnu medalju.

Dodi je muke zadavala i štreberica Iris koja je inače imala sve petice, ali je sad zaradila četvorku iz tjelesnog i optužila je Dodinu mamu da je ljubomorna na njezine petice pa joj je zato dala četvorku. Dodo je nju uvrijedio da je debela, a ona je uvijedila njegovu mamu i on ju je ošamario. Nešto kasnije, Vitka je obavijestila Dodu da neće moći ići s njom na skijanje u Kranjsku Goru jer im je financijska situacija loša. Ona ide jer joj je put plaćen, a i položila je za instruktora skijanja pa će tako i zaraditi nešto dodatno.

Tad je došla susjeda Vera koja im je donijela Milakovo pismo iz Njemačke. Dodo je pretpostavljao da se u velikoj žutoj koverti nalaze svi dokumenti koji su tati potrebni za odlazak u Njemačku. Naposlijetku odluči da ako tata već odlazi u Njemačku, neće dopustiti da izgubi i Hipislava i nazove ga da mu kaže da preuzima sve u svoje ruke i da kad tata ode on postaje glava kuće te želi da mu Hipislav bude savjetnik. Prvi savjet je bio da mamu o tome obavijesti pismenim putem, a ona se nakon što je pročitala pismo samo nasmijala.

Dodu na telefon zove štreberica Iris, ali on se posvađaju i ona mu poklopi slušalicu. Kad telefon opet zazvoni, zove Zlatna koja ga zove u kino, što on rado prihvati. Za vrijeme trajanja fima, Dodo je skupljao hrabrost kako bi uhvatio Zlatnu za ruku, ali film je završio, a on nije izvršio naum. Prilika mu se pružila poslije filma, kad je spasio Zlatnu od jurećeg auta. Nagradila ga je poljupcem u čelo. Kasnije mu je rekla da je preozbiljan za svoje godine te da s njim može o svemu razgovarati jer je on sluša za razliku od Hipislava. Otišli su na piće kad je Dodo primijetio da Željec i Iris prelaze cestu i približavaju im se. Bio je ljut jer je znao da će mu pokvariti druženje sa Zlatnom.

Došlo je vrijeme Božića i svi su u gradu bili sretni i veseli, osim Dode. On je bio loše raspoložen jer je tata odlazio odmah nakon blagdana. Ništa ga nije moglo razveseliti pa ni pokloni koje je dobio. Čak ni veliki avion koji je dobio pod bor jer ga je podsjećao da veliku žutu kovertu koja je nedavno pristigla i koja je značila da tata uskoro odlazi.

Bližio se kraj polugodišta i Dodo je popisivao ocjene i računao prosjek. Iris je bila jako dobro raspoložena jer je imala sve petice i nije imala nikakvih briga. Željec je bio loše raspoložen, ali ne zbog škole nego jer je slon Njupko obolio od neke tajanstvene bolesti. Nakon pobjede u badmintonu, pao je u depresiju i od tad odbija jesti, a nijedan doktor ne može naći način da ga izliječi.

Dodo se družio sa Zlatnom i kad ga je jednom pozvaa na čaj ispitivala ga ja kako mu je bez tate i kako se osjeća njegova mama. Komentirala je kako on nije zato da obitelj bude razdvojena i da je Dodo njezin muž nigdje ga ne bi pustila da ide sam.

Hipislav donosi Dodi brojnu literaturu i govori mu da se upiše na tečaj za radio amatersko operatera, kako bi mogli izraditi prijemnik preko koje bi se mogao čuti s tatom. Razgovaraju i o Zlatnoj i Hipislav obaviještava Dodu kako je zaključio da Zlatnu uopće ne zanimaju dečki jer joj se on ne sviđa, a prema njegovom mišljenju on ima sve zbog čega bi joj se trebao sviđati. Dodo mu predloži da joj se možda ne sviđa jer je sasvim savršen shvati da se s njim druži upravo zato jer ima grešku, premlad je i još je nezreo.

Mama se vratila iz škole skijanja, ali bila je potpuno drugačija. Sad je bila crnka, ojačala je i nosila je ruž i velike naušnice i narukvice. Donijela mu je paket od oca koji mu je poslao dijelove ta radio prijamnik koje je tražio, a u pismu ga je pohvalio za ocjene i obavijestio da bi i mama trebala preseliti u Njemačku jer ima siguran posao, ali ne žele ništa odlučiti dok on ne da svoj pristanak.

Jedan doktor je napokon otkrio što nije u redu s Njupkom. Slon je izgubio motivaciju jer je shvatio da više nema ni jednog protivnika kojeg bi smatrao ravnopravnim sebi i nema se za što boriti pa bi najbolje bilo naći mu nekog partnera kako bi dobio volju za život. Hipislav je našao rješenje za to i doveo svojeg susjeda Brunu Orešara. Slon je opet bio kao prije, ali problem je bio što će se dogoditi kad Bruno Orešar ode na turnir. Doktor je preporučio da bi trebalo još jednog slona naučiti igrati badminton. Slon i Bruno postali su popularni zbog svojih turnira pa se čak i u novinama pisalo o tome.

Zbog toga je najsretniji bio Željac jer je njegova velika želja bila da vidi svoje ime u novinama. Dodo je u međuvremenu položio ispite i dobio dozvolu za posjedovanje radio prijamnika pa je mogao stalno razgovarati s tatom. Čak se i baka Anđela prijavila na taj tečaj kako bi mogla razgovarati sa sinom i postala je jako popularna jer je bila najstariji polaznik. Uskoro se otkrilo da postoji još jedan polaznik koji je stariji od nje dvije godina, a bio je s otoka Tanega pa je Anđela vrlo brzo naučila esperanto i s njim razmijenjivala recepte. Vitka je preselila u Njemačku i bila je jako zaposlena da nije imala vremena za razgovore, a ni Martin je baš nije spominjao.

Kad je mama došla u posjetu, u novom audiju, saznao je i zašto je tata u razgovorima više ne spominje. Njih dvoje se rastaju jer je tata odlučio preseliti u Tursku kako bi isušio močvare kraj nekog jezera.

U posljednjem poglavlju romana, prošlo je već nekoliko godina i Dodo nas obaviještava da je to ljeto bio na Siciliji sa Zlatnom, skakali su s kamena na kamen i skupljali nešto u jutene vreće pa bi se zagrljeni spuštali cestom, ali nije im bilo teško pod teretom koji su nosili jer su znali da će zauvijek biti zajedno.

Vrsta djela: roman za mlade

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: devedesete godine prošlog stoljeća

Likovi: Dodo, Željec, Dodini roditelji, baka Anđela, Zlatna, Hipislav, Iris

Analiza likova

Dodo – glavni lik romana, dječak koji ima sasvim običan život, ali se suočava s teškom situacijom kad tata odluči otći na rad u Njemačku, kako bi obitelji mogao priskrbiti dobar život. U početku se on tome protivi, ali kasnije prihvaća situaciju te čini sve kako bi se mogao čuti često s ocem pa završava tečaj za slaganje radioprijemnika preko kojeg komunicira s ocem. Njegov najbolji prijatelj je Željec, s kojim se često svađa, ali ipak se i dalje druže jer su pravi prijatelji.

Dodo iskusi i prvi ljubav kad upozna Zlatnu, curu bratića Hipisava, nakon što ga on odvede iz škole i zamoli ga da se brine za nju dok je bolesna. On se odmah zakljubi u njezinu ljepotu i plavu kosu, ali zna da je ta ljubav nemoguća jer je ona starija od njega i Hipislavova cura. Ali oni se nastavljaju stalno družiti te mu Zlatna govori kako je on zreo za svoje godine te da može s njim nomalno razgovarati jer je on sluša, za razliku od Hipislava

Dodo živi u složnoj obitelji, ali kad i majka ode na rad u Njemačku, sve se mijenja jer se ona i njegov otac odlučuju rastati jer ota želi otići u Tursku isušivati močvare. Njegov otac po zanimanju je geodet, a majka profesorica tjelesne kulture.

Na kraju romana u zadnjem poglavlju saznajemo da je prošlo mnogo godina te da su Zlatna i Dodo zaljubljeni te su skupa otišli na Siciliju.

Željec – Dodin najbolji prijatelj, s kojim se stalno svađa, ali pokaže se kako mu je zaista pravi prijatelj kad Dodo dođe po magnetofon koji mu je posudio, a on ga testira i kaže mu da je magnetofon u zoološkom vrtu te da ode sam po njega. Dodo se razljuti jer smatra da je i Željec odgovoran za to i da bi mu trebao pomoći te ga obavijesti da je njihovo prijateljstvo gotovo. Ali Željec mu prizna da je magnetofon u stanu i da ga je samo testirao i oni se pomire.

Željecov tata radi u zoološkom vrtu, na što je on jako ponosan i stalno se time hvali. Hvali se kako njegov otac zna pričati slonovski jer je jednog slona naučio svakakve neobične radnje, piput čiščćenja cipela drugima i igranja badmintona te slon postane prvak u badmintonu i glavna vijest u novinama. Željec je jako sretan zbog toga jer je njegova najveća želja bila da vidi svoje ime u novinam i to mu se i ostvari.

Hipislav – Dodin stariji bratić koji je proputovao svijet te je jako dobar dj i stalno im donosi dobru glazbu. Jednog dana zamoli Dodu da mu pomogne brinuti se za Zlatnu dok njega nema i zbog toga ga odvede iz škole, uz izgovor da mu je baka jako bolesna, zbog čega Dodo upadne u nevolje s mamom i ona mu zabrani druženje s njim. Nakon što otac ode u Njemačku, Dodo shvati da je on glava obitelji te odluči da će mu Hipislav biti savjetnik. On mu savjetuje da se upiše na tečaj za slaganje radioprijemnika kako bi mogao razgovarati s ocem u Njemačkoj i on ga posluša.

Zlatna – Hipislavova cura koju Dodo upoznaje kad ga Hipislav zamoli da se brine za nju i on se odmah zaljubi. Ona je ljepotica plave kose i plavih očiju, ali je starija od Dode zbog čega je on svjestan da je njegova ljubav uzaludna. Ali oni se stalno druže i Zlatna mu govori kako je jako zreo za svoje godine te da s njim može razgovarati jer je on uvijek sluša. Na kraju romana, nekoliko godina kasnije, njih dvoje su zaljubljeni i otišli su skupa na Siciliju.

Bilješka o autoru

Alojz Majetić je cijenjeni dramski pisac i pjesnik. Rođen je 30. kolovoza 1938. godine u Rijeci. Školovanje je započeo u Delnicama gdje je završio osnovnu školu i nakon toga gimnaziju. Poslije završetka srednje škole krenuo je u Zagreb da bi upisao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu.

U životu je radio puno toga pa se tako dokazao kao novinar, korektor te urednik. Neko vrijeme je djelovao kao tajnik u Društvu hrvatskih književnika. Uređivao je časopise “Republika” i “Paradoks” i autor je filmskih scenarija te televizijskih i radijskih drama.

Kada se počeo baviti književnošću odlučio je istaknuti slobodu tijekom izražavanja te ujediniti tri kraja u kojima je boravio; Delnice u kojima je živio do studiranja, zatim veliki grad kao što je Zagreb te život na pučini ili Susku, udaljenom otoku na Jadranu.

Objavio je dva romana za mlade: “Glavata priča” i “Omiški gusari”. Oba romana su dobila najveće moguće priznanje, a to su književne nagrade. Napisao je još: “Vrata iza pučine”, “Glasovi ispod površine”, “Daljinsko upravljanje”, “Kako uspjeti u životu”, “Čangi”…

Izvor:https://www.lektire.hr

https://www.lektire.hr

Autor: A.P.

Omiški gusari

Omiški gusari su povijesni roman s temom života jednog kneza čiji život obilježava borba za slobodu i neovisnost. Radnja se događa uz obalu Jadranskog mora u gradovima kao što su Dubrovnik, Split, Omiš i Zadar. Radnja je smještena u vrijeme između 1180. i 1226. godine. Godine 1180. ubijen je knez Rajnerije, a 1226. godine Omišani su prihvatili mir koji im je ponuđen.

Autor je u ovom romanu na uspješan način spojio povijesne činjenice i maštu te umetnuo ljubavnu priču kako bi roman mnogima bio još zanimljiviji i kako bi privukao širok krug čitatelja. Unutar romana može se primjetiti presjek zbivanja koji se odnose na vremenski period od četrdeset godina.

Događaji su prikazani kronološki s tim da se jedan dio iz života Malduha preskače, a o događajima iz tog razdoblja čitatelj saznaje zahvaljujući kratkom objašnjenju od strane pripovijedača. Nakon 1203. godine prelazi se na bitke koje su se dogodile tek kasnije i to 1221. godine. Svim događajima u romanu zajednički je središnji i ujedno glavni lik, a to je knez Malduh.

Omiški gusari su napisani na jednostavnom i razumljivom jeziku, osim nekoliko izraza kojima je cilj prikazati podneblje i vrijeme u kojem se događa radnja. To su zastarjele riječi koje označavaju sve one predmete koji više nisu u upotrebi. Osim arhaizama u romanu se koriste lokalizimi i dijalektizmi ili riječi prikladne za određeno podneblje.

U romanu čitatelj može pratiti s jedne strane gusare iz Omiša koji žele zadržati svoja prava, a s druge strane njihove neprijatelje kojima je jedino zajednička nepravda i pohlepa.

Kratak sadržaj

Nadbiskup Rajnerije jedan je od najutjecajnijih ljudi u Splitu u vrijeme kada se grad nalazio pod kontrolom Bizanta. Uz pomoć raznih spletki uspijeva se dokopati zemlje u Srinjanima, koja je u to vrijeme pripadala Kačićima, pleme iz Omiša koje se dotada uspješno suprostavljalo bilo kojoj tuđinskoj vlasti.

Kada je biskup došao kako bi utvrdio granice svog posjeda, sukobio se s Kačićima, koji su ga htjeli izbaciti s posjeda što su oni smatrali svojom djedovinom. Biskup nije želio popustiti i pristati na njihove zahtjeve, pa su ga Kačići odlučili kamenovati. U gradu je nakon smrti biskupa nastala strka i Kačići su to iskoristili kako bi kod ribara Jakova i žene Murve sakrili Malduha koji će uskoro postati knez.

Dječak se nedugo nakon dolaska kod ribara zaljubio u Mariju kćer Petra Plusnika, kojeg su svi poznavali kao velikog pristašu Bizanta te smrtnog neprijatelja Kačića. Kada se prvi put susreo s Marijom shvatio je da se i on njoj sviđa, a to je odmah uočila Jurislava. Ona se brinula za Mariju, a iako se predstavljala kao sestra njenog oca, bila je zapravo njegova ljubavnica. Plusnikovi su nakon otkrića da je Malduh zaljubljen u Mariju odlučili organizirati njegovu otmicu, nakon čega je odveden u tamnicu.

Prošlo je više godina i Malduh je sada odrastao. Jedan je od onih koji uspješno vlada morskim vodama i tako se suprostavlja Mlečanima. Iako ima već neko vrijeme Malduh nije zaboravio svoju prvu ljubav, zbog čega ju pokušava pronaći. Marija se sada nalazi u jednom samostanu pored Splita.

Nažalost Malduhova sreća se potrošila i biva zarobljen te 14 mjeseci robuje na jednog galiji. Tamo mu je najgora pokora i mučitelj bio brat od Marije Dominik, koji je sada radio kao gonič robova na galiji pod imenom Domenico. Omišani su se opet dali u akciju i još jednom spasili Malduha. Odlučio je pustiti Dominika, ali mu je ovaj zauzvrat morao reći gdje se nalazi Marija.

Malduh je napokon pronašao svoju Mariju. Vjenčali su se i nedugo nakon vjenčanja Marija je rodila sina Osora. Nakon toga se Malduh vratio moru jer je želio ujediniti sve dalmatinske gradove, ali uspio se dogovriti samo s Dubrovnikom. Sljedećih nekoliko godina Omišani su uspjeli još više osnažiti svoju flotu te se hrabro boriti protiv Mlečana. U jednoj od borbi Malduh je zarobio Dominika i opet mu pružio priliku da se izvuče.

Dominik je morao sedam puta upravljati zapaljenim brodom i sudariti se s mletačkom galijom kako bi izgorila. Dominik je u tome uspio, a zahvaljujući tom uspješnom pothvatu između Malduha i njega se razvio odnos pun poštovanja. Mletački dužd Enrico Dandolo uspio je ucijeniti križare da mu pomognu u uništenju grada Zadra. S nevjericom je Malduh gledao kako uništavaju Zadar i zakleo se na osvetu. Velika omiška flota uspjela je 1221. godine uništiti papinsku flotu. Tada se Malduhu izgubio svaki trag, a sumnja se da je poginuo.

Bilješka o autoru

Alojz Majetić je cijenjeni dramski pisac i pjesnik. Rođen je 30. kolovoza 1938. godine u Rijeci. Školovanje je započeo u Delnicama gdje je završio osnovnu školu i nakon toga gimnaziju. Poslije završetka srednje škole krenuo je u Zagreb da bi upisao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu.

U životu je radio puno toga pa se tako dokazao kao novinar, korektor te urednik. Neko vrijeme je djelovao kao tajnik u Društvu hrvatskih književnika. Uređivao je časopise “Republika” i “Paradoks” i autor je filmskih scenarija te televizijskih i radijskih drama.

Kada se počeo baviti književnošću odlučio je istaknuti slobodu tijekom izražavanja te ujediniti tri kraja u kojima je boravio; Delnice u kojima je živio do studiranja, zatim veliki grad kao što je Zagreb te život na pučini ili Susku, udaljenom otoku na Jadranu.

Objavio je dva romana za mlade: “Glavata priča” i “Omiški gusari”. Oba romana su dobila najveće moguće priznanje, a to su književne nagrade. Napisao je još: “Vrata iza pučine”, “Glasovi ispod površine”, “Daljinsko upravljanje”, “Kako uspjeti u životu”, “Čangi”…

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: S.Š.

Pisma iz mog mlina

Pisma iz mog mlina predstavlja zbirku pripovijedaka koja se u obliku knjige prvi put pojavila 1869. godine. Daudet je za priču iskoristio prekrasnu okolicu Provanse, pa je tako priče najviše namijenio čitateljima u Parizu.

Priča o ponosnom starcu koji će radije propasti nego prigrliti novi način života, s jedne je strane obogaćena solidarnošću i ljudskom sućuti, a s druge strane socijalnim motivima, kao što je dolazak novog razdoblja tehnologije.

Mjesto radnje je mlin iz kojeg pisac piše pisma velikom gradu Parizu. Mlin se nalazi u Provansi u blizini posjeda Mont. Vrijeme radnje se odnosi na sredinu 19. stoljeća.

Priče su jednostavno ispričane, a kompozicija je slična ostalima. U uvodu se saznaje zahvaljujući kome je pisac čuo pripovijest. Tako Daudet cijeloj priči daje stvarnosni okvir te pruža privid stvarnosti da je cijela priče zapravo istinita.

Daudet je na uspješan način uspio spojiti elemente stvarnog i nestvarnog. Pripovijedanje ide glatko bez nepotrebnog upuštanja u dodatna pojašnjenja. Kraj priče nudi poantu kao i ostale priče iz zbirke, a to je da jednom u životu svemu dođe kraj, pa je tako prošlo vrijeme vjetrenjača.

Tijekom raznih opisnih dijelova gdje čitatelj može doživjeti kakav je to zapravo kraj kojeg pisac opisuje, postaje jasno koliku je ljubav pisac osjećao prema svom zavičaju. Česta upotreba znakova kao što su uskličnici jasno pokazuje koliko je Daudet bio emotivna osoba.

Kratak sadržaj

Pisma iz mog mlina

Zbirku pripovijedaka povezuje jedno mjesto događanja, a to je stari mlin iz Provanse. Spomenuto mjesto pisac koristi kako bi pokazao ljepotu mjesta odkud dolazi te opisao poneku zgodu u životu likova koji tamo žive.

U pripivijetki “Useljenju” postoji opis mlina i okoliša te stanara poput sove i zečeva.

U pripovijetki “Koza gospodina Seguina” ističe se želja za slobodom i cijena koju je svako spreman platiti za slobodu.

U “Diližansi iz Beaucairea” čitatelj upoznaje poniženog, ali strpljivog brusača, kojem se mnogi rugaju zbog nevjerne žene. Teško je ne zapitati se koliko boli čovjek može podnijeti.

“Tajna djeda Cornillea” pokazuje koliko je čovjeku važna čast.

“Zvijezde” su pripovijetka o zaljubljenom, ali i usamljenom pastiru koji je zaljubljen u kćer gazdarice.

“Arležanka” je priča o nesretnoj ljubavi između prevrtljive djevojke i odanog mladića.

“Papina mazga” govori o papinog mazgi koja čeka sedam godina da bi uzvratila Vedeneu za sva zlostavljanja.

“Semillante” je priča o teškoj situcaiji poput brodoloma.

“Balade u prozi” donose dvije priče: u prvoj je umiranje kraljevića Dauphina i bolne činjenice koje postaje svjestan tek na kraju, a to je da je svaki čovjek pred smrću jednak; u drugoj se čitatelj smije kotarskom predstojniku, koji zbog prirodnih ljepota zaboravlja na obveze posla koji radi.

“Župnik iz Cucugnana” je smiješna pripovijetka o župniku, koji se sjetio načina kako župljane nagovoriti da dođu na ispovijed.

Tajna djeda Cornillea

Priča počinje kao i ostale, tako što je Daudet počeo pisati o zgodi koju je jednom čuo i za koju želi da svi ostali doznaju. Njegov izvor je frulaš Francet Mamai, koji mu je prije dvadeset godina ispričao zanimljivu priču.

Nekada davno cijelo je ovo mjesto bilo bogato vjetrenjačama, a osim njih bilo je puno mlinova od kojih su ljudi mogli živjeti. Dolaskom parnih vjetrenjača zanat je polako umro, a vjetrenjače su srušene. Na njihovom mjestu su posađene masline i vinova loza. Na tom se dijelu održao samo jedan mlin, koji je pripadao djedu Cornilleu.

Bio je to čovjek koji je napunio šezdeset godina i koji je obožavao svoj posao mlinara. Nekoliko je puta pokušao zaustaviti napredovanje parnih vjetrenjača, a kada nije uspio zatvorio se u svoj mlin i u potpunosti odvojio od cijelog svijeta, pa tako i od unuke Vivette.

Djed se toliko promijenio da mu više nije bilo važno kako izgleda, izbjegavao je pričati s drugima i nikoga nije htio pustiti u svoj mlin.

Jedna tajna je najviše mučila seljane, a to je da je njegova vjetrenjača i dalje radila iako mu nitko već duže vrijeme nije donio žito. Svaki put kada bi ga pitali odakle mu toliko posla, bio je tajanstven i govorio je kako radi za izvoz.

Sin frulaša se zaljubio u Vivettu, a budući da mu je uzvraćala ljubav, Francek je krenuo kod djeda kako bi isprosio djevojku. Djed ga je nažalost otjerao, a dvoje zaljubljenih su odlučili čekati na drugu priliku kako bi razgovarali s djedom.

Kada su opet došli do mlina djeda tamo nije bilo. Iako je mlin bio zaključan odlučili su ući kroz otvoren prozor uz pomoć ljestvi. Iznenadili su se kada su unutra ugledali napušten prostor s puno paučine. U kutu su ugledali puno vreća u kojima se nalazila žbuka. Otkrili su što je djed nosio svake večeri u mlin.

Napokon je otkrivena tajna, a seljani dirnuti ponosom starog čovjeka odlučili su žito koje su imali odnijeti u njegov mlin. Kada je cijela povorka ljudi sa žitom došla do mlina, zatekli su očajnog djeda jer je shvatio da je netko bio unutra dok njega nije bilo. Ali kada je ugledao puno vreća žita odjednom je živnuo i krenuo raditi.

Od tog su dana seljani vozili žito djedu na mljevenje, a kada je umro nitko nije naslijedio njegov posao. Posljednja vjetrenjača je prestala raditi, ali djed je uspio do kraja života sačuvati svoj ponos.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: mlin

Likovi: djed Cornille, unuka Vivetta

Djed Cornille je središnji lik iz priče prikazan kao častan i ponosan čovjek koji je uvijek predan onome što radi. Kada se pojavila konkurencija u obliku parnih mlinova, nije samo sjedio nego je pokazao koliko je poduzetan. Cijelo vrijeme je išao po selu i govorio da vlasnici novih mlinova žele otrovati sve stanovnike.

Uporno odbijanje nove tehnologije pokazalo je još jednu karakternu osobinu djeda, a to je neprilagodljivost. Ipak je on star čovjek, koji ne može samo tako ostaviti sve ono što je radio godinama i preko noći prihvatiti najnoviju tehnologiju. Glavni razlog je opstanak jer je od mlina živio.

Budući da je bio svjestan kako ne može ništa promijeniti, djed se odlučio na drastičan korak. Zatvorio se u mlin i nije htio s nikim komunicirati, pa je tako od sebe udaljio i jedinu unuku Vivettu koja je imala samo petanest godina, a nakon smrti roditelja nije imala nikoga osim djeda.

Čitatelj može sam prosuditi je li djed zbog toga bio sebičan jer mu je čast bila ispred njegove unuke i njene dobrobiti ili je čast ipak imala veće značenje pogotovo u tako maloj sredini, što bi moglo poslužiti kao opravdanje za ono što je učinio.

Koliko god ispao nesnalažljiv, djed je ipak pokazao da je sposoban jer je dugo vremena prevario ostale da misle kako njegov mlin radi. Na kraju kada je ugledao žito koje su drugi donijeli, nije mogao vjerovati. Bio je to dirljiv prizor u kojem je jedan stari čovjek opet dobio pravo da sanja.

Unuka Vivetta je djevojka od 15 godina koja je ostala bez roditelja i povjerena je djedu Cornilleu. Da bi se prehranila morala je ići raditi na druge majure.

Koza gospodina Seguina

Glavni lik u priči je gospodin Seguin koji nikada nije imao sreće u onome što je radio, a to su bile njegove koze. Svaki dan su mu zadavale glavobolje svojim nepodopštinama. Svakog jutra bi kidale konopac kako bi mogle otići u planine. Ali tamo ih je uvijek čekao vuk koji bi ih zatim pojeo. Nažalost Seguin je na ovaj način gubio sve svoje koze.

Ne znajući više što da radi odlučio je kupiti mladu kozu, nadajući da će se barem ona naviknuti na njegov način života i ostati. Seguin nije bio u pravu kada je očekivao da će mlada koza odmah shvatiti ono što je on htio.

Počeo je mladoj kozi pričati priču o tome da je jednom imao kozu koja je bila opasna i jaka poput jarca. Unatoč tome nakon borbe s vukom koja je trajala cijelu noć, kozu je ujutro vuk uspio pojesti. Isto tako su nastradale sve ostale koze.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: dan

Mjesto radnje: livada od Seguina, planina

Likovi: Seguin, koze

Bilješka o autoru

Alphonse Daudet je francuski književnik koji je većinu svog djetinjstva proveo u Provansi, odakle je najviše crpio inspiraciju za svoja brojna djela. Alphonse se smatra najistaknutijim na području oslikavanja napuštenih ljudi s periferije.

Alphonse Daudet je rođen 13. svibnja 1840. godine u Nimesu. Otac se bavio proizvodnjom svile, a unatoč raznim nesrećama s kojima se susreo u životu, nikada nije odustajao. Tijekom školovanja Alphonse je mnogo puta izostajao iz škole, a kroz sve biogafije vidljivo je kako je tijekom djetinjstva bio depresivan.

Godine 1856. odlazi u Lyon gdje je proveo većinu školskih dana. Kada je napokon završio sa školovanjem, zaposlio se kao učitelj u gradu Alesu na jugu Francuske. Na poslu mu nije bilo lako, a nekoliko je puta priznao da bi svaki put kada bi se probudio, imao noćnu moru da se još uvijek mora boriti s neposlušnim učenicima u Alesu.

Godine 1857. napustio je učenje i pridružio se bratu Ernestu da bi mogli raditi kao novinari. Alphonse se tada ozbiljno prihvatio pisanja. Od djela treba izdvojiti “Tartarinovu trilogiju”, koja se smatra najboljim djelom humoristične proze. Ne treba zaboraviti na djelo “Arležanka” te “Pisma iz mog mlina”. Umro je 16. prosinca 1897. godine u Parizu.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: S.Š

Povjestice

“Povjestice” su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama.

Radi se o kraćim ili dužim epskim pjesmama te su one specifične po tome što se u njima pripovijeda o izmišljenom ili stvarnom liku iz povijesti, prepričava se neki povijesni događaj, legenda ili narodna predaja. No, u “Povjesticama” se autor nije ograničio na pripovijedanje, već je opisivao krajolike, dao neka svoje razmišljanja o životu, izraženo je domoljublje te nam je dao svoj uvid i razmišljanje oko moralnih vrijednosti.

Kao temu, autor je uzeo neke vrlo važne povijesne događaje pa je tako u Povjestici “Petar Svačić” ispričao priču o smrti zadnjeg hrvatskog kralja dok je u povjestici “Propasti Venecije” ispričao kroz pjesmu o propasti Venecije koju je smatrao najopasnijom za Hrvatsku na Jadranskom moru.

Tema za “Povjestice” uzimao je i u predajama, legendama i narodnim pričama. U Povjestici “Kameni svati” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice.

Zatim nadalje, u Povjestici “Postolar i vrag”, autor je prikazao na vedar način što se dogodi kada dobro i zlo dođu u sukob te kada dobro pobijedi. Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

U Povjestici “Guš i vir”, Šenoa nam govori o postanku životinja, dok je onima naslova “Strmogled” i “Božja plahtica” ispričao narodne priče o tome kako su nastale neke biljke.

Smrt Petra Svačića

Smrt Petra Svačića epska je pjesma iz “Povjestica” autora Augusta Šenoe. August Šenoa ovim djelom odlučio potaknuti domoljublje, slogu, jedinstvo i nacionalizam. Iz same teme djela vidi se da je pisac izrazito domoljuban, opisao je smrt posljednjeg hrvatskog kralja. Za autora Hrvatska ima pravo na samostalnost jer njezina tradicija seže duboko u povijest.

Ovom epskom pjesmom autor je htio osuditi zavist i neslogu koja se odvijala u tadašnjoj Hrvatskoj. Hrvatski plemići su bili zaslijepljeni svojom pohlepom te su pustili stranca da odlučuje o njihovoj zemlji.

Autor nam kraju otkriva svoju nadu o tome da će Hrvatska jednoga dana ipak biti samostalna, složna i slobodna.

Kada je 1089. godine umro kralj Zvonimir u Hrvatskoj je nastao problem oko toga tko će biti novi kralj pošto je prijestolje bilo prazno, a Zvonimir nije imao nasljednika. Hrvatsko plemstvo se podijelilo. Jedan dio je smatrao da bi budući hrvatski kralj trebao biti Petar Svačić koji je izabran 1093. godine jer je imao narodne krvi, no drugi dio plemstva je smatrao kako bi novi kralj trebao biti Koloman, mađarski kralj koji je imao po njima pravo na prijestolje zato što je bio u rodu s kraljom Dmitrom Zvonimirom.

Iz tog razloga Koloman je 1097. godine ušao s vojskom u Hrvatsku i porazio Petra Svačića na planini Gvozdu. Od tada je ta planina dobila naziv Petrova gora. 1102. godine kralj Koloman je okrunjen za hrvatskog kralja, a tim činom Hrvati su ušli u savez s Mađarskom. Tim savezom izgubili su samostalnost mnogi niz godina.

Povjestica “Petar Svačić” je napisana bez strofa, tj. astrofično. Na kraju djela dodan je autorov komentar koji se ne može smatrati strofom pa čak kao niti dodatak ovoj pjesmi. Stihovi su različito dugački pa tako imamo osmerce, deveterce i deseterce.

Autor koristi vezani stih i nekoliko tipa rima. Možemo uočiti paralelnu (aa bb cc), obgrljenu (abba) i unakrsnu rimu (abab). Jezik je bogat, a stihovi su puni epiteta. Koristi često metafore, tj. preneseno značenje, anarhizme, a i poneke riječi su prilagođene zbog potrebe rime.

Vrsta djela: epska pjesma

Tema djela: smrt posljednjeg hrvatskog kralja

Vrijeme radnje: 1097. godina

Mjesto radnje: Planina Gvozd, nakon borbe Petra i Kolomana

Kratak sadržaj

Pala je noć. Hrvatski junak tumara mrakom, a na smrt je ranjen. On na svom putu posustaje teško dišući, a ruka mu je slaba te se njome hvata za hrast. Kako hoda tako ostavlja iza sebe trag krvi. Kada ga je obuzela slabost, pokušao se uhvatiti te prisloniti na ostatak slomljenog drška hrvatske zastave. Kada ga je zaokupila jaka bol, klonuo je pored česme, a u oku mu se mogao vidjeti sjaj. Bio je sretan jer je gledao svoju zemlju Hrvatsku.

No, tada je uzdahnuo, duboko i bolno. Zaključio je da je od njegove zemlje ostalo samo groblje, a ljudi više nisu divni, oni su roblje. Okolno bilje, ali i životinje te cijela priroda suosjećaju s ranjenim junakom. Ipak, on umire govoreći kako nema nikoga tko će biti uz njega na samrti, nitko ne osjeća nimalo sućuti prema njemu. Njegov život bio je na kraju dok je posljednjim snagama ljubio barjak Hrvatske.

Ipak, tada planina postane obasjana sa svjetlošću. Pojavi se vila u bijelom – vila Hrvatica. Upita djevojka ovog junaka tko je ona, a on joj odgovori da je on novoizabrani kralj Hrvatske. Ime mu je Petar Svačić. On joj objasni kako ga je narod izabrao za kralja u vrijeme kada je zemlju pogodila pohlepa, nesloga i podlost te kako su plemići bili zainteresirani da se dočepaju krune.

Kada je bio izabran za kralja, on je unio red i mir među narod. Njegova vladavina bila je čvrsta, ali i pravedna. Cijenio je poštenog čovjeka i njegov rad. No, tada se dogodi zlo.

Plemići koji ga nisu simpatizirali, smisle urotu i u Hrvatsku pozovu stranca kako bi on vladao. Da bi sve bilo još gore, oni se ujedine i s njegovom vojskom, protiv Hrvatske.

Petar i njegova vojska hrabro su se borili do kraja, ali protivnici su bili brojniji. Na kraju Petar je bio i ranjen i to smrtno od izdajničkog noža hrvatskog vojnika. Pobjednici su slavili, ali tada nisu bili niti svjesni činjenice da su tom borbom osudili Hrvatsku državu na smrt, da je hrvatski narod od toga dana rob te da je hrvatsko kraljevstvo propalo.

Kada je ispričao svoju tužnu životu priču, Petar je bio spreman umrijeti. Vila mu tada kaže da će Hrvatsku snaći još puno zlobi, krvi i smrti, ali Hrvatska će na kraju biti slobodna. Ustat će i osloboditi se od stranaca. Kada nastupi to vrijeme, dići će se i hrvatski narod. On će se izboriti za slobodu, a Hrvatskom će ponovo vladati sreća jer će ona biti slobodna.

Kada je čuo riječi vile Hrvatice, odmah je odlučio nazdraviti svetoj zemlji Hrvatskoj. U svoju kacigu napunio je vode i dodao joj tri kapi krvi te isto toliko kapi znoja. Time je izrekao zdravicu Hrvatskoj.

Na kraju je rekao kako mu sada nije teško umrijeti. Može otići spokojan. Izdahnuo je prekriven zastavom Hrvatske, a nad njim je plakala jako tiho vila Hrvatica.

Postolar i vrag

Postolar i vrag je epska pjesma iz “Povjestica” autora Augusta Šenoa. August Šenoa je ovu šaljivu povjesticu ispričao kao narodnu priču. Čak je i naveo na kraju priče da ju je čuo kod svoga majstora kada su pili vino.

Istina vam sve to bila:
Od majstora sam je sluš’o
Kad sam kod njeg’ vina kuš’o.

Zaplet u priči je vječna borba dobra i zla, a glavni lik radnje je postolar. On je pametan, mudar  i snalažljiv što ga na kraju spasi od siromaštva, ali i od pakla. Dobro je u priči Sin Božji koji je nagradio postolara za dobro koje je učinio prema njemu.

Ova povjestica završava poput svake bajke, pobjedom dobra. Autor nam poručuje da možemo svaki problem prevladati, samo ne smijemo odustati.

Ova povjestica je vrlo napeta te je ispjevana šaljivim tonom. Autor nas navodi da se priklonimo postolaru, a da ne simpatiziramo vraga.

Djelo je podijeljeno u različite strofe, duljina varira s obzirom na radnju. U stihovima možemo prepoznati rimu zavisno od radnje i to: paralelnu (aa bb cc), unakrsnu (abab) i obgrljenu (abba).

Napisana je dinamično i puna je ritma. Autor iz tog razloga koristi i puno glagola.

Vrsta djela: epska pjesma

Tema djela: sukob postolara i vraga prikazan kroz borbu između dobra i zla.

Ideja djela: Svi problemi se mogu riješiti, samo nikada ne smijemo odustati.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Iako siromašan postolar je radio po cijele dane i noći, nikako nije mogao namiriti gladna usta u svojoj kući. Imao je puno djece i nikada nije bilo dovoljno hrane za sve njih. Jednom prilikom zatražio je pomoć, a u očaju, zatraži je i od samog vraga.

Vikne: “Pomoz’, ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoć nosi.”

Kad evo odmah vraga na vrata. Vrag mu obeća bogatstvo i kaže mu da mu ništa neće nedostajati, ali postojao je jedan uvjet. Morao je nakon sedam godina ići u pakao. Pošto mu je bilo hitno i nije imao drugi način, pristao je na pogodbu vraga. Od toga dana njegova obitelj i on živjeli su u obilju hrane, odjeće, ali i zlata.

Bi l’ pomoći, vraže, bilo?”
Vrag će na to: “Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta.”

Jedne noći na putu do neba, Sina Božjeg zadesio je mrak i to točno pored postolareve kuće. Zamolio je postolara za noćenje. Postolar ga je lijepo ugostio, pripremio mu je jarebicu, fino vino i pripremio mu krevet za noćenje.

Sutradan ujutro, Sin Božji se zahvalio na noćenju i odlučio je krenuti dalje. Pošto ga je postolar tako lijepo ugostio, Sin Božji mu je rekao da će mu ispuniti tri želje.

Na svemu ti hvala moja,
Pa mi reci do tri želje.
– Riječ istina bit će tvoja –
Bile male ili velje!”

Tako je postolar izrekao svoje tri neobične želje.

One su glasile: ako netko sjedne za njegov tronožac, uvijek neka ostane  na njemu i bez njegove pomoći da se ne može osloboditi od tamo , kada mu netko pogleda u prozor, neka nikada ne uspije iz njega glavu izvući bez njegove pomoći te tko mu dotakne krušku u vrtu neka zauvijek tamo i ostane i neka se ne uspije izvući bez njegove pomoći. Iako su njegove želje bile izrazito neobične, Sin Božji mu ih je odlučio ispuniti.

A Bog reče: “Čudni ljudi!
Al’ što želiš, to ti budi.”

I prošle su tako godine, sedam čak, i stigao je vrag na vrata po postolara. Postolar ga zamoli da ga pričeka dok večera jer ne može gladan ići u pakao. Vrag je tada sjeo na tronožac i kada se htio ustati, više nije mogao. Bacao se, urlao je, ali ništa mu nije pomagalo.

“Čekaj dokle večeramo;
Tko će gladan sad u pak’o?
Na tronošku sjedi tamo!”
Na tronošku vraže sio,
K’o prikovan da je cio.

Tada je rekao postolaru da ga pusti, a on će mu zauzvrat dati još sedam godina prije nego ga opet pozove u pakao. Postolar ga je pustio.

Ponovo je prošlo sedam godina i vrag se ponovo vratio. Postolar je opet htio večerati pa zamoli vraga da ga pričeka. Vrag pričeka ovoga puta vani, ali samo promoli glavom kroz prozor. U tom trenu, vragu glava zapne u prozoru i zaglavi se. Vrag je opet na sve načine pokušao izvući glavu, a kako nije uspijevao zamolio je postolara da mu pomogne. Vrag će mu ponovo dati još sedam godina slobode.

“Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al’ me, goso, pusti, pusti!”

Postolar ga posluša i vrag nestane. Idućih sedam godina je prošlo. Vrag se vratio po postolarevu dušu. Postolar mu kaže da ode do kruške, ubrati ih malo za put.

Lija majstor stiska oči:
“U lijep čas mi doš’o jesi!
Gle tam’ krušku, deder skoči
Pa krušaka se natresi
I kruške mi nosi simo
Da se putem osladimo.”

Vrag ode do stabla i kada je počeo tresti krušku, zalijepio se za nju. Opet je vikao, cvilio, kukao, ali ništa nije pomagalo. Kaže on postolaru da će mu dati još sedam godina, ako ga oslobodi. Tada postolar dovede svoje momke koji remenjem istuku vraga.

“Oj, pustoga vam remena!
Joj, nemojte – ta to gori,
Ni vrag nije od kamena;
Stoga za lijek leđa mojih,
A s žuljeva mojih hudih,
Jošte dva’est, ljeta tvojih
Na ovome svijetu budi!”

Vrag u mukama ponudi postolaru još dvadeset godina slobode, ali postolarevi ljudi krenu još jače tući vraga, a postolar mu tada kaže kako on nikada nije niti mislio ići s njim u pakao.

“Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!”

Tada mu vrag kaže da ga oslobađa i da nikada ne mora ići s njim u pakao, samo neka ga oslobodi. Postolar ga tada pusti i vrag nestane. Postolar je ostao slobodan, a vrag se više nikada nije pojavio kod postolara.

“Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti duša bude prosta.”
“Id’, luđače, do nemila!”
Majstor reče, vrag do vraga
Nikad njemu više traga.

Likovi: postolar, vrag, sin Božji

Analiza likova

Kameni svatovi

U Povjestici “Kameni svati” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice. Osim toga, dao je moranlu pouku o tome što se događa kada druge proklinjemo i želimo im loše. To loše uvijek se vrati i na kraju pati jedno onaj koji je bacio prokletstvo.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: Susjedgrad, sjeverozapad Medvednice

Kratak sadržaj

I.

Pod Susjedgradom je živio jedan stari mlinar. Brojao je vreće pšenice i novac koji je imao, sav veseo razmišljajući kako će jednog dana sve što posjeduje dobiti njegov dragi sin. S njime je živjela i njegova žena, mlinarica. Također je vrijedno radila, znojila se i brojila što sve imaju, a uz sve to, šila je bijelu haljinu za buduću snahu. Iako nije još znala tko će ona biti, poručila joj je da će biti gospa njenog sina, jednom kada dođe u njihov mlin.

I tako je mlinarica radila, štedjela, kupila i čekala uzdišući. Spremala je kuću, ali snaha nikako da dođe. Pomislila je na sina koji je tiho radio s ocem u mlinu i mučio se danju i noću. Sin joj nije puno pričao, pa je pomislila da ga sigurno muče neki jadi. Zato je majka rekla svom sinu, napola u šali, a napola ozbiljno:

“Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha”

Rekla mu je da je ona već stara, baš kao i njegov otac, a mlada žena bolje radi, kao što i mlada leđa lakše nose teret. On je mlad i lijep, ima dobar imetak…

“Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina”

Uz to, stotinu djevica željno iščekuje njenog sina, sve su lijepe i iz dobrih kuća, a njenom sinu kao da je pamet slijepa. Majci nije jasno zašto joj se sin ne prikloni osjećajima i oženi, zato mu kaže:

“Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi, daj se ženi!”

Sin na to zagrli majku, pa opet na pola u šali, a na pola u tuzi zamoli je da ga dalje ne kori. On nije kamen, baš suprotno – “Srce mi je cigli plamen” kaže sin majci. On puno radi upravo zato da zaboravi na svoje muke. On zapravo jako voli:

“Više neg’li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg’li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više…”

Rekao joj je da je dugo šutio o tome, ali sada će dopustiti svojoj tuzi da progovori. Ispričao joj je priču: Jedne ljetne noći, sin je morao poći u grad. Bila je to tiha noć, a on je mirno išao putem. Odjednom se okrenuo i vidio malu crkvu pored grada dolje u nizini. Činilo se kao priviđenje, pa je sin najprije otrao oči, ali ona je na mjesečini vidio bijelu, mladu djevu i ostao bez daha. Gledao ju je kroz grm kako grli drvo i plače:

“Umire mi slijepu ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s ova mog ne snimi!”

Djevojka je molila Boga da joj poštedi oca od smrti, a kao zalog davala je jedino materijalno što je imala – svoj zlatni križić. Sin je ostao njem pred tom rajskom slikom. Kao da je vidio anđela. Smutila mu se pamet, pa od tada i noću i danju pred sobom vidi tu sliku djevojke kako moli. Sin je tada priznao majci da on ljubi Janju. Ali majka je na to pobjesnila:

” “Janju ljubiš, nesretniče?”
Gnjevna majka gnjevno viče:
“Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!…” ”

Majka nije mogla vjerovati da njen sin jedinac, koji dolazi iz bogatog doma, voli siromašnu prosjakinju. Razbjesnila se na pomisao da će sav njihov cjeloživotni trud pripasti u lijene ruke te nitkovice. Zato je poslala sina da, ako je već želi, ode k njoj u bijednu kuću, neka jede njen crni kruh i slatko ljubi odrpanku, a time će izgubiti njeno, majčino srce. Živjet će siromašno i prositi, ali u mlinu neće živjeti:

“Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!“.

Sve je to iz mlina čuo stari mlinar. Došao je do žene i naredio joj da šuti kad je tako ohola! I on je nekad bio siromah, živio je u kolibi i jeo crni kruh. Tako je Bog naredio – da u životu bude i siromaštva i bogatstva. Važno je samo časno raditi i skromno jesti, a onda ti posao “zlata vrijedi”. Onda se okrenuo sinu i rekao mu ako ljubi Janju, da će mu Janja postati i žena. Sin na to zamoli majku da ga ne proklinje. Kad bi samo znala što sve osjeća prema Janji, ne bi tako govorila. Sin joj se zakleo da ne može pustiti Janju jer je previše voli. Majka mu je ušutjela, progutala gnjev, a onda ljutito otišla bez riječi.

II.

Nastupilo je veselje u selu, digla se graja, a bake su u čudu gledale kako idu svatovi. Pitale su se čiji su to svatovi, pa su im rekli da mlinar ženi sina za Janju. Bake su se upitale da li je taj mladić poludio. Bile su sigurne da je Janja, iako je lijepa i mlada, zasigurno je pokvarena i nešto mulja jer je siromašna:

“Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos’o.
Ak’ je lijepa, ak’ je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!”

Svatovi su krenuli prema crkvi, ali među njima nije bila mlinarica. Ona je ostala kod kuće i u ljutnji stajala pred vatrom. Janja nije znala za to, jer da je znala, ne bi se ni išla udavati. Mlinar je naredio da mu žena ostane doma i pripremi ručak za svatove, a onda je ostala ljutita, piskajući od jada. Kada je čula zvono od crkve koje je nagoviještalo da će se upravo obaviti obred vjenčanja, pohitala je prema kućnom pragu i gnjevno vrisnula:

” “Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!
Kleta družbo na toj stijeni
Kamenom se okameni!” ”

I u taj tren digne se oluja, prošla je nebom, pa usred sela puknula strijela. Razvalio se zid mlina i svi svatovi pretvorili su se u kamen – i otac i sin i snaha i svi svatovi. Od tog događaja mlinarice je poludjela i počela lutati svijetom.

I nakon mnogo godina kameni svatovi stajali su pod zidinama Susjedgrada. Do sada su se na njima skupili prah i pepeo, ali se još uvijek mogu prepoznati mladoženja, mlada, kumovi, djever i ostali. A kad dođe neka olujna noć, bijela žena dođe do svatova pa ih grli i plače, diže ruke prema nebu i govori “Kad se ljubi, nema grijeha!“. I danas kad se pita narod kakva je to stijena, odgovore da su to “svati od kamena“.

Likovi: mlinar, mlinareva žena, mlinarev sin, Janja

Analiza likova

“Povjestice” Augusta Šenoe su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama. Uz to, govorile su o nekim narodnim običajima i običnim ljudima s kojima se čitateljstvo moglo lako poistovjetiti.

Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: malo selo pored mora

Tema djela: Kugino nastojanje da nagovori Jelu da je odvede u selo

Ideja djela: Ako drugima nanosimo zlo, zlo će nam se i vratiti.

Kratak sadržaj

Mjesec se digao nad pučinom i obasjao malo selo koje je drijemalo pored brijega. Tamo je bio i mali Rade, sin jedinac mlade Jele. Skočio je pored puta i uhvatio strinu za skute. Rekao joj je da mu je majka otišla u grad i još se nije vratila. Njega je straj jer je pala noć, a…

“Noću idu vilenjaci
I vještice, vukodlaci…”

Rekao je strini da se boji i moli je da ga pusti da tu noć prespava kod nje. Strina mu je dopustila pa je mali Rade zaspao u njenoj kući.

Na kraj sela stajala je stara lipa. Pod njom je bio drveni križ s Isusovim kipom na njemu. Nasuprot kipu sjedila je jedna žena. Izgledala je kao smrt. Imala je bijelu kožu i bijelu haljinu, zmijska kosa padala joj je niz rame, a oči su joj bile crvene poput crvenog mjeseca. Stisnula je zube od jada. Njena haljina vijorila je na vjetru, dok je ona gnjevno gledala u raspelo. Htjela je poći u selo, ali joj križ nije dao, pa je bijesno gledala u njega.

Odjednom je tuda prošla Jela, žureći da u selo stigne prije ponoći. Bijela žena je zaustavi zazvavši je imenom:
“ “Stani, Jelo!” – bijela prosi –
“U selo me odmah nosi,
Noć mi stazu zagadila,
Noga mi se utrudila!” ”

Jelo nije bilo jasno što to od nje ta čudna žena traži. Prestrašila se pa je rekla da je neće nositi, ali je ponudila ženi da se napije vode, a onda se može osloniti na nju, pa će zajedno u selo. Ali žena ju je opet počela moliti “U selo me, Jelo, nosi!”. Ali Jela onda odbije:

” “Neću, kumo”, Jela veli,
“Ma ni za svijet neću cijeli!”

Žena joj tada zaprijeti:

“Nećeš Znajder, ja sam ona
Grobarica svesiona
Koja ništi, hara, gazi
Što po mojoj niče stazi;
Kud mi noga stane,
Trenom život stane”

Žena je nastavila govoriti kako je ona rušila carstva i pobila sela, osušila je stabla i srušila svjetove. Gdje god bi stala, tamo bi počeli nicati grobovi, pa zato još jednom opomene Jelu:

“Ako mariš živjet, Jelo,
Ponesi me sad u selo!”

Jela se pokušala otarasiti te strašne žene, ali ona joj je uporno prijetila da sve što dirne pretvara se u smrt. Može letjeti ili hodati istovremeno, a jednako odnosi i djecu i roditelje, uboge i careve. Rekla je:

“Ljudska kletva – moja žetva,
Moja radost – ljudska tuga,
Raspad svijeta – moje biće,
Smrt čovjeka – moje žiće,
Ja sam, Jelo – kuma kuga.
Ili gini il’ me nosi!”

Jela pošalje kvragu Kugu i kaže joj da je neće nositi u selo ni za što na svijetu. Kuga joj kaže da će je onda odvesti neko drugi, ako već neće ona, ali ako je ona odvede, poštedjet će joj čeljad, njenog sina. Samo će njenu kuću poštedjeti Jela se zaprepasti na te riječi i u strahu zazove svog sina:

“Rade! Sinko! Tebe gubit,
Tebe gubit i ne ljubit,
Tebe da mi jedu crvi,
Slatka krvi moje krvi!
Tebe više da ne gledam!
Ne, ne, zlato! Ja te ne dam!”

Zatim je pozvala Kugu da svoja pleća da je odvede. Bijela sjena odjednom je prošuštala selom. Prošla je niz ulicu i počela ulaziti u kolibe. Svi su počeli umirati, tako da gotovo nitko nije dočekao jutro. Cijelo selo izginulo je od kuge.

Jela je nakon svega ušla u svoju kući i potražila sina, ali kuća je bila prazna. Osluškivala je hoće li čuti sina, pa zapalila svijeću da ga pronađe. Ali njega nije bilo. Jela je prošla cijelu kuću i dvorište, nije pronašla Radu, već samo u dvorištu njegovu kapu. Tamo je vidjela i otisak njegova stopala pa shvatila da je otišao od kuće. Jela je pala polumrtva na pod u plaču, zazivajući svog sina, a onda bijesno viknula na Kugu da je kukavica:

“Kleta kugo, kukavice!
Uzmi mene, varalice!
Sve ću, slatka kugo, dati,
Al’ mi dijete – dijete vrati!”

Kuga je stajala za ogradom i odvratila ženi da ne zna zašto je kune kada joj je poštedjela kuću. Nije ona kriva što joj je sin otišao od kuće. Rekla je Jeli da joj je sin kod strine i da ga sad više nema. Ipak, ono što joj je bila rekla, nije porekla. Tada odjednom kuga nestane.

Prošlo je već dosta vremena i nova djeca su pomladila selo. Više se nitko nije ni sjećao kuge koja je nekada pokosila to mjesto. Svi su bili sretni, samo je u selu stajala jedan osamljena kuća. Ta je kuća ostala netaknuta vremenom. Sve oko nje je ostarjelo i istrunulo, samo je ona ostala ista kao nekada. Ipak, nitko nije prilazio toj kući. Ali kada bi izašao mjesec i obasjao kuću, čuo bi se glas. Glas bi govorio kako ne treba tražiti tuđu nevolju; ako je susjedovo polje poharano i tvoje je razrovano. Glas je rekao:

“Brata tko zagrebe,
Zakopao je sebe,
To vam Jela veli,
Ah, vjerujte Jeli.”

Jela je još zamolila seljane da mole Boga za njenog jedinog sina i njegov miran počinak. Tako je pjevala Jela. Već je bila slijepa i čučala je pored praznog kreveta. Još i danas selo njenu kuću zove Kugina kuća.

Likovi: Jela, Kuga, Rade, strina

Analiza likova

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslije smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”.

1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu govoreći:

“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: M.L.