Operacija Stonoga

Roman “Operacija Stonoga” započinje kratkim uvodom u kojem se iznosi da su dvije djevojčice, Peggy Rahn i Wendy Stevenson, nestale na plaži. Također, iznosi se da je svjetionik Great Isaac Rock smješten na zapadnom rubu Bahamskog otočja, a 4.8.1969. su dva svjetioničara John Mayor i Bili Mollings nestali. Izvor je knjiga “Vražji trokut” Richarda Winera. Na kraju romana, u raspletu priče koju je ispričao Joža Horvat, ti podaci će postati važni.

“Operacija Stonog” priča je o plovidbi posade jedrenjaka Astrolaba pod vodstvom iskusnog kapetana Horacija Glavoča. John Cipal, zapisničar Akademije sveobuhvatnih znanosti o priobalnim morima i beskrajnim oceanima, trebao je prije zapisivanja pronaći slavnog kapetana Horacija Glavoča, a tražio ga je po lučkim krčmama.

Šifra operacija Stonoga tajnoviti je zadatak Akademije kojoj je predsjednik Hirohito Lampuga. Cilj joj je pronaći otok koji je ukraden. Posadu čine spretni mornari Orlando Menula, William Brancin, Mate Šarag, Pierre Škarpina, majmun Jack i mačak Miki.

Nakon neobičnih događaja na plovidbi, poput pojave drugog mjeseca – letećeg tanjura, nesvakidašnjeg kursa na kojem su se našli, ratne flote koja ih je okružila, te velike oluje koju su preživjeli, posada pronalazi tajanstvenog brodolomnika. Bio je to John Major, svjetioničar koji nije nestao, kao što piše u knjizi Richarda Winera “Vražji trokut”, nego je krenuo u potragu za nestalom unukom Peggy. Pronašao ju je na otoku Roquentas kojeg je Astrolab tražio. Tu priča dobiva svoj fantastični rasplet.

Otok na kojem žive djeca i koji je oličenje raja na Zemlji, kapetan nalazi pomoću uputa brodolomnika. Posada se iskrcava u veličanstvenom stilu. Međutim, brod koji je izgledao netaknut i napušten nakon nekog vremena nalazi Spasilačka ekipa.

Roman je dio Horvatove trilogije u kojoj su romani “Besa” i “Waitapu”. Njegov žanr je avanturistički roman za djecu s dijelovima očaravajuće fikcije koja se ogleda u opisima otoka Roquentasa i života djece na njemu. Međutim, jednako je prikladan i za odraslu publiku.

Srodni romani koje možemo povezati s “Operacijom Stonoga” su “Robinson Crusoe” Daniela Defoa, “Petnaestogodišnji kapetan” Julesa Verna, “Admiralov otok” i “Tragom brodskog dnevnika” A. G. Matoša.

Kratak sadržaj

John Cipal, zapisničar Akademije sveobuhvatnih znanosti o priobalnim morima i beskrajnim oceanima, dobio je zadatak pronaći kapetana Horacija Glavoča i nagovoriti ga da sudjeluje u Akademijinoj operaciji pod imenom Stonoga.Raspituje se o njemu u Lučkoj kapetaniji i u Klubu pomoraca. Vatrogasci ga upute u krčmu Ćopava kornjača. Tamo poslužuju gostima kiselo zelje i rebarca od mlade kornjače. John upita gostioničara poznaje li kapetana Glavoča. On kaže da poznaje i da je sedam godina plovio s njime na Swordfishu. 1949. godine spasili su kapetana jednog broda i sedamnaest njegovih mornara. Otada barmen više ne plovi.

Za susjednim stolom sjedila je skupina mornara. Orlando Menula nazdravljao je za djecu, za buduće mornare. Govorio je o Titanicu. Mornari su ga pitali za njegovog majmuna Jacka. John Cipal je nakratko poslušao družinu, a onda pitao barmena gdje može naći Horacija Glavoča. On ga je uputio u krčmu Žedna plutača. Ta krčma je bila gnijezdo pivopija. I tamo je pitao za Horacija Glavoča. Barmen mu je rekao da je bio s njime na tankeru Hačibuši Maru koji je eksplodirao. Kapetan je spasio tanker pomoću mladunčeta kita. Barmen nije više želio razgovarati o moru. Njegov sin želi biti mornar što mu nije drago. Uputio je Johna Cipala u krčmu Vesela sirena pa do Nepotopive olupine. Negdje će ga naći.

John je primijetio par pivopija za obližnjim stolom. Raspravljali su o morskim zmijama. Brodski strojar William Brancin tvrdio je kako po oceanima plove morska čudovišta koje znanost ne može objasniti. Njegov sugovornik Ante Rumbač, lučki pilot križao se u nevjerici. Smatrao je da su to gluposti. William Brancin pričao je zgode iz knjige “Velike morske zmije” koja je tiskana u Parizu 1965. godine, a napisao ju je doktor Bernard Heuvelmas. Ante Rumbač je razmišljao postoji li uopće ta knjiga ili ju je Brancin, poznat kao strašljivac, izmislio.

John Cipal napusti krčmu i pregleda redom krčme Vesela sirena, Plava laguna, Posejdon bar, Mirna luka, Vruća Aljaska, Bonanza, Starom ribaru i mnoge druge. Kapetanu nije bilo ni traga. Zatim je došao u krčmu Stari jedrenjak. Barmen mu je rekao da je danas Horacije u Nepotopivoj olupini. Nedaleko od Johna sjedio je Mate Šarag, plećati mornar s velikim ručetinama. Držao je govor o svojim razmišljanjima o brodovima i njihovom tonjenju. Tu su bili i Bogoljub Iglica, isluženi pisar i Nahmija Prstac, službenik u pomorskom muzeju. John je pitao barmena kako zna da je Horacije danas u Nepotopivoj olupini. Naime, Horacije Glavoč je pozvan večeras da se sastane sa filmskom ekipom koja snima film na temu gusarenja, te da pomogne režiseru u snimanju nekih delikatnih scena u moru.

John Cipal je požurio u Nepotopivu olupinu koja je bila prilično ugodna, a barmen ga je smirio rekavši mi da Horacije neće surađivati s filmašima i da je režiser odletio u Singapur. Za stolom Johna Cipala započeo se razgovor o potopljenom blagu. Pierre Škarpina, brodski kuhar držao je govor. Potom je stigao Horacije Glavoč. Barmen mu pokaže na njega. Kapetan Horacije Glavoč bio je osrednja rasta, proćelav i sijed. Imao je mršavo lice izbrazdano dubokim borama koje su ocrtavale oluje kroz koje je prošao. Kraj njega je bila stara, izlizana kapetanska kapa, a pio je viski s dvije kocke leda i kriškom limuna.

Kad mu se John Cipal predstavio, zapazio je njegove izrazito plave oči. Objasnio mu je da znanost od Horacija traži da pronađe jedrenjak od petnaest do dvadeset metara, odabere posadu i da hitno isplovi do određene otočne skupine. Riječ je o operaciji Stonoga, važnoj za čovječanstvo. Predsjednik Akademije sveobuhvatnih znanosti o priobalnim morima i beskrajnim oceanima želi ga vidjeti sutra ujutro. Horacije Glavoč je želio znati o čemu je riječ, ali nije dobio zadovoljavajući odgovor. Trebao je sutra ujutro naći Ulicu Južnog križa.

Tako se kapetan Glavoč uputio ujutro u Ulicu Južnog križa broj sedamnaest. Smetali su mu pješaci, semafori, tramvaji, kamioni, prolaznici. Bio je najsretniji i najsigurniji na moru uz sunce, ribe, plavetnilo i noćni sjaj sjetnih zvijezda. Nije volio zadah kopna, smrada kanalizacije i smeća. Želio je što prije dignuti sidro, otisnuti se na pučinu. U graji grada sjetio se refrena omiljene pjesme: Priznam samo more, sve drugo su bajke…

Konačno je pronašao Akademiju. Ušao je u nju i došao u sobu predsjednika, Hirohita Lampuga. Tu je bio i John Cipal. Horacije je rekao da ujutro ne pije alkohol i da će popiti kavu. Hirohito Lampuga bio je nizak, debeljuškast i simpatičan čovjek. Podsjetio je svojim toplim, dobroćudnim očima kapetana Glavoča na savršenog brodskog kuhara. Razgovor je započeo. Tražili su ga da im pomogne riješiti jedan neshvatljiv i neobjašnjiv fenomen. Ukraden je otok. Dosad je bilo poznato da su otoci nestali ili se preselili, ali krađa nije zabilježena u povijesti. Kapetan je razmišljao da se ne radi možda o potresu, vulkanskoj erupciji, ali predsjednik Akademije ga je razuvjerio. Preko satelitskih snimaka je primijećeno da otoka nema. Kapetan Horacije Glavoč je pristao voditi operaciju Stonoga, pa zatražio jedan viski s dvije kockice leda i kriškom limuna.

Došao je veliki dan operacije Stonoga. Lijep i snažan drveni brod, Astrolab, dugačak osamnaest metara i preuređen za duža krstarenja po teškim morima, nalazio se u carinskoj zoni luke. Na pramcu su ležala dva sidra. Na kabini, između jarbola čvrsto je vezan bio pomoćni čamac pokriven ceradom. Služio je za slučajeve nasukavanja, požara, sudara ili brodoloma. Najljepša su bila nova, bijela jedra, dijelom postavljena na jarbolima, dijelom smještena u potpalublju. Ispred Astrolaba skupili su se znatiželjnici. Zabavljao ih je u kokpitu svijetlosmeđi majmun koji je skakao na sve strane. Bio je to majmun Orlanda Menule, člana posade.

Jedna profesorica zoologije se raspitivala kuda putuju. Na palubu su došli šutljivi i smrknuti članovi posade, Orlando Menula, kormilar, William Brancin, strojar, Mate Šarag, bocman, član posade odgovoran za palubu i Pierre Škarpina, brodski kuhar. I jedan mačak u kaputu Škarpine. Kapetan je s posadom bio u salonu broda koja je odisala morskom, putnom atmosferom. Uputio im je kratak govor. Rekao im je da ih dobro pozna, jedan je plašljivac, drugi hvalisavac, treći lažljivac, četvrti priglup, ali da ih je odabrao jer su sjajni mornari. Govorio im je o raspodjeli odgovornosti na brodu, iako svi rade sve kad treba. Došli su i predsjednik Akademije i John Cipal. Plovit će pod liberijskom zastavom. Nije bilo radiostanice. Kapetan nije volio modernu opremu. Operacija Stonoga nije svakidašnja, pa je kapetan dobio škrinjicu s novcima i omotnicom koju smiju otvoriti tek kad budu od Kanarskih otoka udaljeni deset dana plovidbe u pravcu zapada. U omotnici su satelitski snimci arhipelaga prema kojem idu i iz kojeg je nestao otok.

Na Atlantiku je sunce izronilo iz mora. Jedinstven prizor. Škarpina, brodski kuhar pretraživao je palubu i kupio mrtve poletuše, morske lastavice. Njegovi tabanasti koraci smetali su kapetanu. Opomenuo ga je. Nije mala stvar prelaziti Atlantikom, a Škarpini je ovo prvi put. Prvi čovjek koji je pod jedrima preplovio Atlantik bio je Amerikanac Alfred Johnson. Bilo je to 1876. godine. Kapetanu je poslužena kava. Osjeti spokoj što plovi i ne dangubi u krčmama slušajući priče o moru. Horacije Glavoč je sada podijelio svoju sreću s posadom i zapodjenuli su priču. Već peti dan su plovili Atlantikom i sad su raspravljali o dupinima. Horacije je zaključio da more pripada više dupinu nego čovjeku jer je to njegov dom.

Horacije Glavoč je ružno sanjao. Astrolab pod jedrima na Aveniji Kristofora Kolumba. Pitao je Škarpinu što rade ostali i njegov mačak. Mačak je vlasniku bio barometar, pa kaže kapetanu narodnu poslovicu Kad mačak bi htio svakom u njedra, mornari će brzo skidati jedra. Bio je osmi dan kao plove i kapetan je bio razdražljiv zbog sna. Menula se borio sa ribom dugačkom jedan metar. Potom se pojavila peraja morskog psa. Menula je odletio u more. Brzo su ga spasili i našao se na palubi – živ. Nakon borbe s psinom, nestala je na pučini. A s njom i panula, njihova večera koju je Menula lovio. Kapetan je pisao brodski dnevnik. Imao je loš predosjećaj u vezi otvaranja škrinjice.

Došao je deseti dan plovidbe. Posada je ujutro primijetila pojas za spašavanje, sanduke, prsluke, brodske stepenice, ladice… očito ostaci i olupina nekog potonulog broda. Kuhar je predskazivao Kad sunce odskoči, a mačak još spava, barbu će skoro zaboljeti glava. Odjednom udarac potrese brod. Kapetan zgrabi prsluk za spašavanje i požuri na palubu. Ulješure su okružile Astrolab. Svi su bili spremni i u prslucima za spašavanje. Najbliži kitovi su bili dvadesetak metara od broda i potpuno nezainteresirani za brod i ljude na njemu. Kapetan gnjevno upita: “Tko je rekao da tonemo?” Bio je to Brancin. Kapetan ga podsjeti na svoje riječi prije polaska na putovanje kako će Brancin biti zadužen, ne za paniku, nego za makinu.

Kapetan je upisao u Brodski dnevnik da je ulješura repom udarila o jedrenjak i da treba obratiti pozornost na mačka. Škarpinu je tražio da ga obavještava što pretkazuje mačak barometar. Škarpina ga je pitao i je li istina što priča barmen Romano Meduza o Glavočevom spašavanju posade nakon eksplozije na tankeru. Kapetan je potvrdio. Spasio je posadu pomoću mlijeka majke malog kita koju je pumpao i još namjestio bebi sisu kitovice. Pitao je za još neke priče koje kruže krčmama o njemu.

Došlo je vrijeme da otvore škrinjicu. Arhipelag koji traže bio je Los Desperado, skupina otočića Guaba, Robador, Pulpo, Pedo, Ogro, Nalgas, Sayon i Roquetas. Posljednji nedostaje. On je kamena visoravan vulkanskog porijekla s vrlo skromnim raslinjem. Arhipelag Los Desperados se nalazi na rubu Vražjeg trokuta, ali poznavajući hrabrost Horacija Glavoča u Akademiji se nadaju da ga nije ničega strah. Kapetan je otišao u salon i bacio se na izračunavanje karti i računanje. Astrolab sad treba ploviti u kursu 335 stupnjeva. Preuzeo je kormilo i uživao u noćnoj plovidbi. Brancin i Menula su u kabini izmjenjivali svoje sumnje.

Članovi posade su se izmjenjivali za kormilom, stražarili i upisivali svoja zapažanja u brodski dnevnik. Slavni kapetan je zaključio da će ih morati pokušati umiriti s obzirom na sumnje i strahove vezane za zlokobni Vražji trokut. Kuhar je skuhao kavu kapetanu i obavijestio ga o neverinu s juga koji svojim ponašanjem najavljuje mačak. Kad mačak se vuče lijeno i sporo, neverin s juga očekuj skoro. Svi su se obukli i čekali oluju.

Kapetan se sukobio s Brancinom i naredio da baci knjige “Sudbine otkrivača”, “Velike morske zmije” i “Još žive zmajevi”. Zatutnjila je grmljavina. Kapetan je poslao Menulu, Škarpinu u potpalublje, a kraj sebe zadržao Brancina. Šarag predloži može li on ostati na palubi, mlađi je i sposobniji. Brancin se uplašio, rekao da ima ženu i djecu. Dao mu je zadatak, kad oluja dođe i kad vjetar uhvati jedra, on će stegnuti olujnu prečku. Oluja je došla. Sve se ljuljalo. Kapetan je vikao “Steži!”, a zatim su zajedno ukrotili olujnu prečku. Nailazili su valovi. Kapetan je bio za kormilom. Kad se zahuktalo i postalo opasno, Brancin je izvukao u pravom trenu nož i zarezao na pravom mjestu. Kad je sve prošlo i kad su bili sigurni, natočili su si pića. Spustila se kiša.

Dvadeseti je dan plovidbe. Brancin budi kapetana da vidi nebo na kojem su dva mjeseca. Svi su bili budni. Iznad Astrolaba je treperilo nepoznato nebesko tijelo. Kapetan je ostao potpuno miran i rekao posadi da je to leteći tanjur i da ga već treći put vidi. Zatim se tanjur izgubi niz beskrajno nebo. Kompas nije radio za vrijeme prisustva letećeg tanjura, a zatim je proradila kad je nestao. Šarag je preuzeo kormilo. Kapetan je zapisao u brodski dnevnik pojavu letećeg tanjura i kako su svi ostali mirni, te zaključio: Hrabri umiru jednom, kukavice svakodnevno!

Škarpina je ujutro skuhao kavu kapetanu i dao mu na čitanje poslovice koje je o mačku barometru zapisao. Kapetan je bio ravnodušan na njegove zapise. Primijetili su ratne brodove, cijelu flotu i pomislili da nije započeo rat. Svi su se pripremili na zlo. Flota je okružila Astrolab. Tulile su sirene. A onda je sve prošlo. Menula je pitao zašto nisu izmijenili kurs, a kapetan odgovorio da brod koji plovi na jedra ima prednost pred brodom koji plovi pomoću motora.

Dvadeset drugog dana plovidbe udarila je velika vrućina. Od očekivanog Los Desperadosa nije bilo ni traga. Kapetan je brinuo, pregledavao brodski dnevnik, nešto nije bilo u redu. Kuhar mu poče pričati svoj neobični san. Sanjao je da su došli na prekrasan, neobičan otok na kojem je bila rajska ptica i ćupovi puni zlata. Kapetan ga upita za mačka. Mačak se krio. Kad mačak se krije a dan se već bijeli, mornari će stići gdje su htjeli. Ugledali su kopno. Zatim kopno nestane, pa zaključe da je to bio brod. Uzme svoje kapetanske proračune. Prenese koordinate na pomorsku kartu i ostane zaprepašten. Astrolab je sedamdeset milja izvan predviđene rute. Naredi da sijeku na jug za sto osamdeset stupnjeva. Međutim, nakon određenog vremena opet se zaprepasti. Mjerenjem ustanovi da je jedanaest milja južnije od otoka, a bio je sedamnaest milja sjeveroistočnije. Znojio se i previjao u mukama ne znajući što se dešava, ali nije posustajao. Odjednom se čuje poklik “Čovjek u moru!”

Brodolomnik je bio prilično težak. Vezali su ga konopima i izvukli na Astrolab. Mornari su ga presvukli, okrijepili gutljajem ruba i namjestili mu ležaj da odmara. Kad je otvorio oči, u njima nije bilo ni traga očaju. Brzo se oporavio i zapalio cigaretu. Predstavio se kao John Mayor, svjetioničar. To ime kapetanu zazvuči poznato. Čovjek je bio na jedrilici Peggy koja je bila potopljena. Peggy je ime njegove unuke. Jedan od onih ratnih brodova je nagazio na njegovu jedrilicu. On se dočepao jarbola koji ga je spasio. A imao je i prsluk u kojem je uvijek plovio. Cijelu noć je plutao. Spasili su ga nakon dva dana. Kapetan se i dalje pitao otkud mu je poznato ime John Mayor. John ga je upitao da li je čitao ikada knjigu Richarda Winera “Vražji trokut”.

Naravno da ju je čitao, rekao mu je kapetan. Dalje je čovjek pričao, Richard Winer je iznio u toj knjizi kako su on i njegov prijatelj Bili Mollings 4.8.1969. nestali sa svjetionika na Great Isak Rocku na tajanstven način. Napisao je to da bi mu knjiga bila zanimljivija. Kapetan je jedva povjerovao u to što čuje, dakle živ je, nije nestao kako piše u knjizi. Jednog dana je brodolomnik dobio pismo da mu je unuka Peggy nestala na plaži. Kako potraga nije donijela rezultate, John Mayor je krenuo s prijateljem Bilijem u potragu. Pronašao je Peggy i upravo je išao jedrilicom da je ponovo posjeti. Zamolio je kapetana da skrene do otoka. Kapetan se razveselio, ali nigdje na kartama tu nije upisan otok. Čovjek je rekao da treba okrenuti brod na zapad, ući u kurs dvjesto devedeset i za pol sata su na otoku.

Kapetan je bio oprezan. Pitao je je li otok naseljen. Jest, ali samo djecom, odgovorio je čovjek. Taj otok se zove Roquetas. Kapetan je mislio da je Roquetas dio arhipelaga, ali ga je čovjek razuvjerio. Tražio ga je opis otoka. John Mayor ga je opisivao kao što piše u kapetanovim spisima, osim što je rekao da je bio bogat raslinjem. Roquetas je prije par godina bio kamena visoravan, dok nisu došla djeca. Tamo živi i nekoliko starijih ljudi.

Nedugo nakon razgovora ugledali su brodiće s djecom. Menula se ponudio da će ih naučiti jedriti. Jedriti se može samo poslije ručka jer u jedanaest dolazi divovska raža Mama, iskoči iz mora, pa uroni i više se ne pojavljuje. Brancin je bio zadovoljan što morska čudovišta ipak postoje, iako mu nitko nije vjerovao. Zatim su ugledali jata galebova, pelikana i drugih ptica. Nisu se glasali. Na rubu otoka rasle su kokosove palme ispod kojih je bujalo tropsko bilje i raslinje. Na granama odmarale su rajske ptice. Prolazili su paunovi, skakutali zečići. Škarpina usklikne da je taj otok sanjao. Spustili su čamac i sišli. Na čitavom horizontu oko Astrolaba započeo je vatromet sa stotine cvjetova, ruža, narcisa, krizantema, i stotine tisuća bijelih raketa poletjelo je uvis i uz prasak raspale su se u latice koje su padale na more, brod, otok i ljude.

Richard Bryner javio se Centru za spašavanje. Javio se George Dexer. Richard je bio u helikopteru. Na rutinskom izviđanju otkrili su napušteni jedrenjak na kojem je bio samo mačak. On i marinac Backer su se spustili na brod. Izgledao je kao da ga je posada napustila. Ime broda je Astrolab. Richard je rekao Georgeu da telefonira Kathy da će doći iza ponoći i da će kući donijeti mačka.

Vrsta djela: pustolovni roman

Vrijeme radnje: druga polovica 20. stoljeća

Mjesto radnje: luka, grad, Atlantski ocean, fantastični otok Roquentas

Likovi: Kapetan Horacije Glavoč, Orlando Menula, William Brancin, Mate Šarag, Pierre Škarpina, John Cipal, Hirohito Lampuga, profesorica zoologije, Ante Rumbač, Bogoljub Iglica, Nahmija Prstac, Aljoša Hlap, barmen Romano Meduza i drugi barmeni u lučkim krčmama, John Mayor, majmun Jack, mačak, djeca na otoku Roquentas, Richard Bryner, George Dexer, marinac Backer.

Analiza likova

Horacije Glavoč – iskusni i slavni kapetan bio je niskog rasta i proćelav, mršavog lica izbrazdanog borama koje su bile svjedoci oluja i plovidbi kroz koje je prošao na moru. John Cipal je pri prvom susretu s njim primijetio njegove prodorne, plave oči koje kao da su se caklile od beskrajnih morskih prostranstava u koje je bio toliko puta zagledan.

Bio je strastveni zaljubljenik u more, a klonio se bučnog života ulica i gradova koje je manje poznavao nego udaljene oceane. Bio je hrabar i avanturist, unatoč realnosti i prisebnosti koju je zadržavao u najkritičnijim situacijama. Volio je svoje mornare, iako je bio svjestan njihovih mana i štitio ih je pokušavajući od njih napraviti bolje i hrabrije ljude. Nije vjerovao u praznovjerja i legende koje su se pričale o moru. Bio je samac i zapravo se nakon putovanja Astrolabom želio skrasiti na nekom mirnom, morskom, zaštićenom mjestu u toplim podnebljima.

John Cipal – zapisničar Akademije o sveobuhvatnim znanostima o priobalnim morima i beskrajnim oceanima koji je dobio zadatak pronaći slavnog kapetana Horacija Glavoča. Uporno ga je tražio u svim lučkim krčmama slušajući priče gostiju moreplovaca gdje je naučio više o moru i brodovima nago na višoj pomorskoj školi. Kad je pronašao kapetana, ugovorio je s njim da dođe u Akademiju gdje ga je zajedno s predsjednikom Akademije Hirohitom Lampugom nagovorio na neobični pothvat, operaciju Stonoga.

Hirohito Lampuga – predsjednik Akademije, laureat, nosilac brojnih odlikovanja, aktivni član šesnaest akademija i dopisni član osamdeset i sedam znanstvenih društava. Bio je to simpatičan, ćelav, debeljuškast čovjek kratkih ruku i kestenjavih očiju. Iz njih je isijavala dobrodušnost i toplina, tako da ga je Horacije Glavoč lako mogao zamisliti kao savršenog brodskog kuhara koji brine o svemu. Njegovo ime je autor Joža Horvat karikirao, tako da sadržava satirično- kritičku notu, kao i ime same Akademije.

William Brancin – brodski strojar koji je bio uvjeren u postojanje morskih čudovišta koje znanost ne može objasniti. Svoje vjerovanje crpio je iz knjiga “Velike morske zmije”, “Sudbine otkrivača” i “Još žive zmajevi”. Kapetan mu je tijekom plovidbe naredio da ih baci u more jer je bio pretjerano plašljiv i izazivao paniku.

Nakon što je ulješura udarila u jedrenjak, Brancin je vikao “Tonemo!” i iznevjerio posadu. Kapetan ga podsjetio na svoje riječi prije polaska na putovanje kako će Brancin biti zadužen ne za paniku, nego za makinu. Da bi ga ojačao, zadržao ga je za vrijeme velike oluje na palubi gdje se pokazao unatoč neiskustvu kao vrlo spretan i brz. Brancin je na kraju bio ponosan na sebe. Imao je ženu i djecu na kopnu.

Mate Šarag – plećati,visoki mornar s velikim ručetinama koje bi mogle zadaviti i udava. Bio je bocman, zadužen za sve što je na palubi. U krčmi je raspravljao o nesposobnosti inženjera da sagrade brod koji je nepotopiv.

Na kopnu je trošio novac na žene, držeći se poslovice: Bolje dvije ružne, nego jedna lijepa. Bio je ljudeskara kao od brda odvaljen. Iako je volio gradove i noćni život, kao dio posade je bio nezamjenjiv. Po kapetanovoj procjeni, imao je najbolje oči za opažanje na moru.

Orlando Menula – kormilar, štrkljasta, izdužena i blijeda lica. Stalno je govorio o djeci i kako će biti upravo ona budući mornari. Imao je majmuna Jacka. Koristio se naivnim i dobroćudnim govorom. Kad su došli na otok Roquentas, rekao je da će naučiti djecu jedriti. To mu je bila velika radost.

Pierre Škarpina – brodski kuhar, crvenokos, malen i vižljast. Imao je uzbudljiv i dubok glas koji je sugovornicima plijenio pažnju, a bio je opsjednut neistraženim bogatstvima i blagom koje je još ležalo na morskom dnu. Oči su mu bile žive, kao i priče koje je pripovijedao u krčmama.

Sudjelovao je u ekspediciji koja je tražila zakopano gusarsko blago na otoku Trinidadu. Nakon kopanja, smrti dvaju mornara i posvemašnje iznemoglosti našli su zlato, srebro i novac, ali je kompanija propala i sud je zaplijenio pronađeno blago. Sačuvao je samo srebrni novčić.

Na plovidbi je svako jutro lovio mrtve poletuše, morske lastavice na palubi, pa potom pripremao kavu za kapetana. Imao je mačka Mikija koji je bio njegov barometar i o čijem je ponašanju zapisao poslovice u rimi koje su se često pokazale istinitima, iako su bile pučka praznovjerja. Kapetan je gotovo najviše s njim komunicirao. Jedna od mačjih poslovica, glasila je: Kad mačak se krije a dan se već bijeli, mornari će stići kuda su htjeli!

Bilješka o autoru

Joža Horvat rođen je 10. ožujka 1915. u Kotoribi u Međimurju. Školovao se u Kotoribi i Zagrebu gdje je studirao na Filozofskom fakultetu.

Bio je romanopisac, autor drama, publicist i svjetski moreplovac. U književnosti se javlja autobiografskim romanom Sedmi be. Bio je član uredništva književnog časopisa Republika, te tajnik Matice Hrvatske.

1952. prema njegovu scenariju snimljen je film Ciguli Miguli, čime je stekao naziv državnog neprijatelja jer je kritizirao dogmatizam i birokraciju tadašnjeg režima. Oba sina su mu tragično poginula.

Napisao je antiratni roman Mačak pod šljemom, brodski dnevnik Besa koji je dio trilogije zajedno sa romanima Operacija Stonoga i Waitapu. Napisao je još i knjige Dupin Dirk, Lijena kobila i Svjetionik.

Za roman Waitapu, klasično djelo hrvatske književnosti dobio je ugledne nagrade Grigor Vitez i Ivana Brlić- Mažuranić. Knjige su mu prevođene na mnogo stranih jezika.

Umire u Zagrebu, 26. listopada 2012., u 97. godini života.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: N.NJ.B.