Zapisi odraslog limača

Roman Zapisi odraslog limača, namijenjen je prvenstveno mlađim čitateljima. Roman je omiljen već brojnim generacijama pa su mnogi mladi čitatelji imali priliku upoznati se s načinom života četrdesetih godina prošlog stoljeća kad je autor bio mladi dječak. On opisuje razne događaje iz svojeg djetinjstva koje je proveo u rodnom Đelekovcu i Koprivnici te se naglašava činjenica da je tad život bio dosta drugačiji nego danas. Ipak, kao što sam autor kaže neke se stvari nisu promijenile, primjerice odnosi između učenika i profesora u školi ili česte laži i podvale koje im učenici pripremaju.

Roman je podijeljen na kratka poglavlja od kojih su neka redovito bila objavljivana u Modroj lasti. Svako poglavlje ili svaki zapis odraslog limača predstavlja jednu epizodu ili događaj iz autorova života. Sva poglavlja čine jednu smislenu cjelinu u kojoj pratimo autora od mladih dana i početka školovanja do tinejdžerske dobi i ozbiljnijeg vremena, poput vremena prvih ljubavi i zaljubljivanja. Glavni lik je upravo sam autor koji piše iz perspektive sebe kao dječaka i prisjeća se raznih događaja, a često se obraća čitateljima te im objašnjava pojedine činjenice i događaje.

Osim to su poglavlja vrlo kratka, pisana su sažetim i kratkim rečenicama, ali bez interpunkcijskih znakova i velikih početnih slova. Autor na samom početku romana objašnjava kako mu to bila i namjera jer je to način na koji bi jedan dječak i pisao. Tome odgovara i razgovorni jezik uz povremene žargone koji odgovaraju načinu na koji razgovaraju mladi.

Ostali likovi koji se spominju u romanu, spomenuti su usputno kao dio nekih dogodovština ili su to školske kolege te djevojke u koje je autor bio zaljubljen. Od odraslih osoba, u nekoliko navrata se spominju autorovi roditelji te mnogi njegovi profesori i ostali zaposlenici škole. Naglasak je na autorovom subjektivnom doživljaju tih likova.

S obzirom da događaji tijekom autorova školovanja čine velik dio romana, primjećuju se mnoge razlike između ondašnjeg i današnjeg obrazovnog sustava te načina života općenito.

Kratak sadržaj

Roman započinje upoznavanjem pripovjedača koji se obraća čitateljima te objašnjava kako je riječ limač nastala od riječi mali kojoj su okrenuti slogovi te kako je taj odrasli limač upravo pripovjedač, koji će u romanu iznijeti sjećanja na svoje dogodovštine iz djetinjstva. Rečenice su bez interpunkcijskih znakova i velikih početnih slova jer objašnjava da se to prvo mora naučiti kako bi se znalo gdje dolaze velika slova, zarezi i uskličnici.

Prisjeća se vremena svojeg djetinjstva kad je imao tri-četiri godine te kad je prvi put javno pjevao kako će narodna vojska pobijediti. Tad je bilo ratno vrijeme i njegovoj majci to nije bilo po volji te mu je isto tako rekla da nikome ne smije reći gdje mu je tata. On ju je poslušao pa nije to čak rekao ni crnom čovjeku koji mu je nudio čokoladu. Tata se vratio par dana nakon toga te je nosio dvije bombe i pištolj, baš kao i nepoznati crni čovjek.

Bilo je to vrijeme kad se trčalo u podrum kad se začuju granate te je trebalo izbjegavati ljude u uniformi jer su se dobri ljudi u uniformi, poput njegovog tate, nalazili u šumi. Tatu je jako rijetko viđao pa nisu imali pretjerano prisan odnos, ali njegov mlađi brat još je bio udaljeniji od oca jer ga je manje poznavao.

Kad se preselio u Koprivnicu sa sela, došlo je vrijeme da krene u školu. Jednog je dana na putu u školu sreo Fuleka, koji je taj nadimak dobio na nogometu, ali mu se nije sviđao pa mu se tako nije svidjelo i kad ga je naš glavni junak tako nazvao. Odmah ga je napao i gurnuo u blato zbog čega je on zaprljao svoj novi kaputić. Tako je već drugi dan škole zakasnio na nastavu, ali kasnije je zavolio školu i bio je odličan đak.

Išao je u pučku školu i mjesto održavanja nastave stalno se mijenjalo. Prvo su imali nastavu u dvorištu, a onda su selili od zgrade do zgrade i tako upoznali cijeli grad. Najzanimljivije je bilo u samostanu gdje su ih čuvale časne sestre. Tad se za sve čekalo u redu; bio je red za kruh, koji je bio crn poput ugljena i zvali su ga cigla, red za sol, red za šećer; igra često nije ni dolazila na red, a glavne igre bile su nogomet s krpenjačama i gumenim crijevima iz gas maski.

Učitelja su zvali drug učitelj, a on njih svakakvim nadimcima i često bi ih kažnjavao batinama ako bi nešto napravili ili bi ih gađao kredom ako bi pričali. Kad bi učitelj pozvao roditelje na razgovor u četiri oka to je značilo da su učenici nešto skrivili pa bi im kod kuće poslije stradale uši. Pripovjedačev otac bio je čovjek na visokom položaju pa je i sam glavni junak uvijek imao nekakve povlastice. Primjerice, jedna mu je teta, koju su svi zvali drugarica stalno poklanjala knjige s posvetama. To je bilo vrijeme kad đaci nisu bili slobodni, nego su ih učili da sve ponavljaju, osim razreda je se to smatralo neprimjerenim.

Za vrijeme rata, u skladištu, u njihovom dvorištu, nalazili su se vojnici s kojima je odrasli limač  volio provoditi vrijeme. Uglavnom su igrali šah, a kad je jednom prilikom rekao nešto neprimjereno, vojnik ga je zgrabio, ali limačevo deranje čula je i njegova majka te ga zbog toga kaznila. Tako je limač naučio da ga njegov dug jezik dovodi u neprilike.

Često je dolazio u rodno selo Đelekovac kod bratića Zvonka i oni su, skupa s još jednim dječakom, radili razne nepodopštine. Izlili bi vino iz bačvi po podrumu ili bi najmlađeg dječaka zatvorili u svinjac da čuva stražu. Igrali su razne igre, a jedna od njih bila je i neka vrsta golfa, gdje su udarali drveni kotač i natjecali se čiji će otići najdalje. Ivek, koji se sam prozvao apašem morao je uvijek biti najbolji i pobjeđivati u svim igrama. Ako nije bio najbolji, igra se ponavljala pa je jednom prilikom zamahnuo palicom, ali umjesto po kotaču, opalio je limača po nosu. On ga nije izdao pa je tako zaradio mjesto njegovog zamjenika kad su osnovali društvo koje su nazvali Šumsko divlja višnja. Bili su ozbiljno društvo s planovima, programom i zaduženjima, a vodili su i dnevnik.

Prošao je limač i vrijeme prvih ljubavi, a u njegovo vrijeme svi su dečki bili zaljubljeni u jednu razrednicu. Njoj je udvarao i jedan drugi profesor. Svima je bio toliko antipatičan da mu čak nikad nisu dali nikakav nadimak. Jednom im je naredio da svi do zime moraju sami napraviti svoje skije jer je negdje pročitao da se to lako napravi. Naravno, nije tako bilo jer su skije pucale, nisu mogli naći pravo drvo za izradu i jer je bilo lako zamisliti to, ali ne i ostvariti. Zbog toga su se i roditelji došli žaliti u školu i profesor je odustao od tog izuma.

Zatim im je naredio da na tjelesni moraju doći u odgovarajućoj opremi, koja je bila ista za sve. Ali tad nije bilo lako nabaviti to, a i bilo je siromašnih učenika koji si to nisu mogli priuštiti. Oni koji nisu imali odgovarajuću opremu, bili su prisiljeni skinuti se u gaće pa su tako postali predmet izrugivanja.

Kad je bio mali, limaču su uvijek govorili kako je on dobar dječak. A to je bila i istina jer je limač čak i mravinjake preskakao kako ne i zgazio mrave. Ali jedan dječak kojeg su zvali Purek, bio je potpuno drugačiji. On bi išao u knjižaru koja je bila jako mala pa su knjige stajale naslagane na pultu. Stavio bi jednu svoju školsku knjigu na ostale koje su stajale na pultu i raspitivao bi se o perima, olovkama i drugim sitnicama kako bi zaokupio prodavača. Uredno bi platio te sitnice, a onda bi zajedno sa svojom školskom knjigom pokupio i ostale knjige koje bi bile na pultu. Nikad ga nitko nije otkrio, iako je to učinio nekoliko puta.

Talent za krađu pokazivao je i u slastičarnici kod Turčina gdje su dolazili svaki dan, uglavnom bez novaca, ali uvijek bi jeli kolače zahvaljujući Pureku. Pult s kolačima je imao jedno razbijeno staklo kroz koje bi on neprimjetno krao. To su radili i drugi, svi osim limača, zbog čega su ga uvijek zadirkivali. Zbog toga on jednog dana odluči učiniti isto, ali kad je pružio ruku kroz razbijeno staklo, Turčin ga je uhvatio. Poslije se danima bojao da će njegovi roditelji to saznati, ali Turčin je nakon nekog vremena otišao iz Koprivnice.

Tadašnji direktor gimnazije koju je limač pohađao bio je strogi čovjek s crnim brkovima koji je volio kažnjavati učenike batinama. Nije bio omiljen, ali je u lokalnom listu napisano sve najbolje o njemu te kako je između ostalog, pod njegovim vodstvom gimnazija postala nositelj društvenog i kulturnog života u gradu. Glavni urednik lista bio je upravo direktor. U listu se pisalo sve najbolje o direktoru i sve najgore o svima koji su bili protiv njega. Čak su i neki profesori napustili gimnaziju zbog toga. Bio je i predstavnik izviđača pa su ga učenici morali trpjeti i tijekom ljeta. Za vrijeme logorovanja, učenici su stražarili s pravim puškama koje su jedva mogli držati, a bile su prazne; samo je direktor imao prave metke. Uveo je policijski sat pa učenici poslije osam sati nisu smjeli napuštati kuće niti odlaziti u kino. Svi su bili sretni kad je direktor napustio svoje radno mjesto jer je dobio promaknuće.

Potpuna suprotnost direktoru bio je profesor pjevanja koji je bio velika dobričina i svi učenici su to iskorištavali. Glazbeni je uvijek bio zadnji sat, a zimi bi tad već pao mrak. Jednom je nestalo struje i nisu mogli održati nastavu taj sat pa ih profesori pusti kući. Ali to se ponovi i drugi i treći tjedan pa pozovu električara koji ustanovi da je sve u redu sa strujom, ali je žarulja bila odvrnuta. Zbog toga su limač i još dva učenika pozvani kod direktora gdje im je on podijelio šamare.

Kad je bio u drugom razredu gimnazije, koji odgovara današnjem šestom razredu, za vrijeme grudanja ugledao je za njega najljepšu djevojku i odmah se zaljubio. Izmjenjivali su poglede i čak se našli u istoj grupi izviđača. U tu su grupu ubrzo počeli dolaziti i ostali dečki, upravo zbog te djevojke. Jednog dana limač primijeti da njegova ljubav priča s njegovim najboljim prijateljem i to ga jako razljuti, ali on mu poslije kaže kako mu je Ljubica priznala da voli upravo limača. Tad je zapravo počela njihova ljubav, ali nije dugo trajala jer su se posvađali i ljubav je pukla. Ljubica je otišla na Korčulu te se kasnije saznalo da je tamo nagrađena za najbolju učenicu.

Limač je bio jako dobar izviđač te je bio čak i vođa patrole. Jednom prilikom kod nekog jezera bio je šareni splav i upravo je vođa skočio na njega. Ali splav je bio loše privezan i krene se udaljavati od obale. Limač je u zadnji čas skočio na obalu, ali se morao vratiti po splav iako je voda bila jako hladna. Kasnije mu je bilo drago što se tako odvilo jer su mu izviđačice pružile puno pažnje.

Na kraju logorovanja, kuharica im je pripremila kolače i bilo je točno po tri kolača za svakoga. Ali nisu svi dobili svoj dio jer kolača više nije bilo. Načelnik je održao ozbiljan govor pozivajući kradljivca da se odmah javi jer im ne trebaju takve osobe u izviđačima, a vođa je došao do njega i rekao mu da bolje obriše usta od čokolade jer su upravo njih dvojica bili kradljivci. Izviđači su vođi sve oprostili, ali birali su novog načelnika.

Kasnije mu se svidjela jedna cura koja je također bila u izviđačima, ali ga nije primjećivala jer ju je zanimao neki stariji dječak. Na jednom logorovanju limač nagovori dežurnog da mu da najgoru smjenu za stražu, onu od ponoći do dva sata ujutro jer je i ta djevojka tad stražarila. Htio ju je uvjeriti u svoju ljubav, ali ona se nije previše na njega obazirala. Na nesreću, nije samo ona slušala njegove ljubavne izljeve, nego i mnogi drugi izviđači koji su se sakrili i prisluškivali.

Nekom drugom prilikom, kad je već zaboravio na tu izviđačicu, šetao je oko jezera s jednom drugom djevojkom i iskoristio je sve poteze iz nekog filma kako i je zaveo i poljubio i to mu je i uspjelo. Ipak, nije mu to bio prvi poljubac jer ga je već prije poljubila neka djevojka koja je bila nekoliko godina starija od njega.

Jednom mu se jako sviđala djevojka iz razreda, a tad je bio običaj da uvijek netko prati kad će se nastavnik pojaviti i onda reći ostalima da dolazi. Taj put je to bio limač i kad je došao u razred nedostajala je jedna stolica pa kad je nastavnik rekao da sjednu on nije imao gdje sjesti. Zbog toga je izmaknuo stolicu upravo djevojci koja mu se sviđala zbog čega je dobio šamar. Kasnije se ona odselila u drugi grad i vratila se nakon dvije godine i limač je bio jako zaljubljen u nju, a ona mu nije htjela oprostiti. To je trajalo sve dok se nije pojavila nova djevojka zelenih očiju koja je postala predmetom limačevog zanimanja.

U vrijeme kad je limač bio mladi dječak, nije bilo svakakvih sokova, gaziranih i negaziranih, kao danas. Bila je samo jedna vrsta, neka vrsta zaslađene gazirane vode i svi su to pili. Kasnije su majke te boce od soka koristile za spremanje rajčice. Ali, limaču je u sjećanju najviše ostao trenutak kad je prvi put probao pivo, a ponudio mu ga je tata na zagrebačkom velesajmu.

Limač se prisjeća i vremena kad su ih posjećivali krampus i sveti Nikola i uvijek bi dolazili zajedno pa su ih obojicu izbjegavali. Samo bi uvečer stavili praznu cipelu u prozor, a ujutro bi u njoj našli jabuku i kocku šećera. Još bi bili sretniji ako bi pronašli i naranču. Kasnije ih je zamijenio djed mraz koji im je donosio čokolade i lopte i još mnogo stvari koje prije nisu imali.

Imao je limač jednu profesoricu iz povijesti koju su od milja zvali Musač i koja je Ifi dala jedinicu jer je rekao kako se je neki kralj bio okrunjen na Božić. Kad se on bunio i rekao da baš tako piše u knjizi, profesorica je cenzurirala knjigu i od tad se moralo govoriti kako je taj kralj bio okrunjen na dvadesetpeti decembar. Situacija je bila još više zbunjujuća jer je Ifa bio profesoričin susjed i svake godine joj je čestitao Božić. Zato je te godine profesorica dobila čestitku u kojoj su joj čestitali dvadeset peti decembar. Ona ih je kaznila zadajući im lekcije iz više različitih knjiga. Učenici su se žalili jer su na dane kad bi imali povijest, školske torbe morali napuniti svim knjigama iz povijesti i nisu imali mjesta za knjige iz ostalih predmeta. Limač je predložio da na te dane ne nose školske torbe nego da dolaze s tačkama u školu. Zbog toga je na kraju polugodišta imao lošu ocjenu iz povijesti.

Iduće polugodište mu se nastavila osvećivati pa ga je ispitala gradivo iz prethodnog polugodišta koje nije pripremio i zbog toga ga poslala na popravni. Limač se zainatio i sve naučio te je na popravku zaradio trojku, iako se za vrijeme ispitivanja posvađao s profesoricom oko podataka u knjizi i ispostavilo se da je on u pravu, zbog čega se profesorica dodatno naljutila.

Prirodopis mu je predavala profesorica koja im je ujedno bila i razrednica te limačeva susjeda. Tako je on po cijele dane imao priliku gledati kako njezin suprug, odrasli čovjek, uči voziti bicikl i zbog toga bi se tijekom sata često smijao, a nije mogao reći pravi razlog. Kasnije je profesorica ostavila muža i više im nije predavala. Nju je naslijedio neki mladi profesor koji je izgledao kao iz vica. Često je bio rastresen i kasnio na nastavu, a dolazio je često u različitim čarapama. Unatoč tome, bio je omiljen u razredu.

Na kraju romana, autor se obraća čitateljima i objašnjava kako je svojim zapisima htio upoznati mlade čitatelje s vremenom koje je prošlo i koje je bilo potpuno drugačije od ovog današnjeg, ali u neku ruku dosta je toga ostalo isto, primjerice odnosi između učenika i profesora u školi.

Vrsta djela: dječji roman

Mjesto radnje: Đelekovac, Koprivnica

Vrijeme radnje: četrdesete godine prošlog stoljeća

Tema djela: autorovo prisjećanje djetinjstva

Likovi: Fulek, Ljubek, Ivek, Zvonko, Okica Cepek, Miro, Toni, Purek, Dovla, Ljubica, ostali učenici i profesori

Analiza likova

U romanu se ne stavlja naglasak na karakterizaciju likova nego na opisivanje raznih događaja iz autorova djetinjstva, a u tim događajima često su sudjelovali i njegovi prijatelji i kolege iz razreda. Ipak, oni se spominju samo kao sporedni likovi.

Sam autor glavni je lik romana te pripovjedač koji se često obraća čitateljima kako bi im pojasnio neke činjenice ili događaje. Autor piše roman prisjećajući se sebe u djetinjstvu, kao limača te piše iz te perspektive. Iz raznih događaja koje je opisao, može se zaključiti kako je autor bio sasvim normalan dječak, poput sve druge djece koji je odrastao okružen obitelji i prijateljima. Bio je dobro dijete, dobar učenik koji bi ponekad poput sve druge djece, činio neke nepodopštine. Prošao je i prva zaljubljivanja i odljubljivanja te svađe, ali ono što želi naglasiti jest da je to uobičajeni dio odrastanja. Ipak, odrastao je u vrijeme koje je bilo drugačije od današnjeg, bilo je to ratno i poslijeratno vrijeme te vrijeme u kojem djeca nisu imala razne privilegije kao danas. Zato je autorova želja upravo upoznati mlade čitatelje s drugačijim načinom života i odnosima između djece i starijih ili vršnjaka. Kao što i sam kaže, dosta je toga ostalo isto.

Iako su ostali likovi u drugom planu te spomenuti samo usput u nekim od njegovih dogodovština, Ivek, Zvonko i Purek mogu se izdvojiti kao likovi koji su malo detaljnije opisani. Iveka i Zvonka upoznajemo kao dječake koji su mu bili najbliži.

Bratića Zvonka bi često posjećivao u rodnom Đelekovcu, nakon što se odselio u Koprivnicu te su se jako dobro slagali. Radili bi razne nepodopštine poput izlijevanja vina iz bačvi u podrumu te su igrali igru koja je nalikovala golfu, ali su gađali drveni kotač i natjecali se tko će biti najbolji. Jednom prilikom pokazao je svoju dobrotu kad je limaču i njegovom djedu iz čista mira donio naranči, što je djeda posebno iznenadilo jer nije čak bio ni bolestan. Skupa s Ivekom osnovali su društvo koje su nazvali Šumsko divlja trešnja, prema kojem su se odnosili kao prema pravom društvu, imali su sastanke i zapisnike.

Ivek se izdvaja kao najdominantniji među dječacima te sam sebe proziva apašem. On je uvijek morao pobjeđivati u svim igrama, a ako ne bi bilo tako, igra se ponavljala sve dok ne bi pobijedio. Zajedno s Ivekom i Zvonkom, osnovao je društvo koje je nazvao Šumsko divlja trešnja te su imali sastanke i vodili zapisnik.

Purek je izdvojen kao lik čiji je talent za krađu detaljnije opisan u jednom poglavlju. On bi dolazio u knjižaru koja je bila jako mala pa su knjige stajale i na pultu. Stavio bi svoju školsku knjigu na nekoliko knjiga na pultu te omeo prodavača ispitujući ga o raznim perima i olovkama. Redovito bi platio jedno pero ili olovku, a onda bi zajedno sa svojom školskom knjigom pokupio i ostale s pulta. Osim knjiga, neprimjetno je krao i kolače iz slastičarne jer je pult s kolačima imao razbijeno staklo. Tako bi društvo svaki dan dolazilo u slastičarnu bez novaca, ali bi se uvijek najeli kolača.

Bilješka o autoru

Pajo Kanižaj rođen je u Đelekovcu pokraj Koprivnice 1939. godine. Bio je značajan hrvatski književnik i pjesnik, najpoznatiji po svojim pjesmama i prozi za djecu i mlade, pisane žargonom ili na kajkavštini.

Od svoje pete godine Kanižaj živi u Koprivnici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te i nakon studija ostao živjeti u glavnom gradu. Uređivao je satirični časopis Paradoks i časopis Žalac, a onda i humorističnu rubriku Semafor u novinama Studentski list, Vjesnik i Večernji list. Osim u novinama, Kanižaj jer radio i na Hrvatskog televiziji, gdje je uređivao mnoge zabavne emisije, humoristične serije, a najčešće serije upravo za djecu.

Za djecu i omladinu Pajo Kanižaj je napisao 42 slikovnice u stihu. Pisao je televizijske i radijske emisije i čak dva cjelovečernja filma. Napisao je kazališne predstave “E moj Gorane” , “Prvi cvjetni rat”, “Minica” i “Šarabara”, te scenarij za dugometražni crtani film “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” prema romanu Ivane Brlić-Mažuranić. Njegove radio i televizijske drame bile su nagrađivane.

Njegove knjige za djecu su “Bila jednom jedna plava”, “Prsluk pucam”, “Šarabara”, “Zeleni brkovi”, “Zdrprmapan”, “Zapisi odraslog limača”, “Kad sam bio odrastao”, “Ta divna čudovišta”, “Druge i treće priče”, ” Prozor u prozu”, te zbirke pjesma “3čave pjesme” i “Čudo u djetetu”. Njegova djela namijenjena djeci odlikuju se žargonskim govorom, često pomiješan s kajkavskim dijalektom. U tekstu, osim humora i jezičnih igara , primjećujemo i igranje grafičkim simbolima.

Osim za djecu pisao je i za odrasle, najčešće u formi aforizama i to satiričnog tona. Takve su mu zbirke satiričnih priča i aforizama “Na golom otoku”, “Jedi bližnjega svoga”, “Naprijed u rikverc”, “Prometej s Golog otoka” i “Čuvajte mi mjesečinu”. Aforizme je pisao i na njemačkom i slovačkom jeziku. Kanižaj je izdao i zbirke pjesama za odrasle, najčešće na kajkavskom jeziku “Kralju Tomislavu”, “I onda neš pil”, “Osmjesi i podsmjehivanja”, te zbirku haiku pjesama “Srhovi”.

Pajo Kanižaj je za vrijeme svog književnog stvaralaštva dobio mnogo nagrada, pogotovo za svoje humoristično-satirično stvaralaštvo. Pisao je pjesme koje su bile i nagrađivane i uglazbljene, a za svoje djelo “Bila jednom jedna plava” dobio je nagradu Ivana Brlić-Mažuranić.

Umro je u Krapinskim Toplicama 2015. godine.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: A.P.