E da mi je

Zbirka pjesama E da mi je, autora Stijepe Mijovića Kočana namijenjena je prvenstveno mlađoj publici, ali često se u pjesmama skriva i neko dublje značenje pa tako u pjesmama mogu uživati i starije generacije. Sam Kočan za sebe je rekao kako se ne smatra piscem za djecu jer je smatrao da je ‘pisanje za djecu jako težak, osjetljiv i odgovoran posao’. Ipak, zbirka je postigla velik uspjeh te je Kočan dokazao kako se ipak može smatrati i autorom za djecu.

Iako su namijenjene mladim čitateljima, većina pjesama obrađuje neka filozofska pitanja, poput prolaznosti vremena, postanka stvari, položaja čovjeka u svijetu i njegovoj jedinstvenosti te beskonačnosti svijeta, života i svemira. Osim tih, pojavljuju se i razne druge teme, poput prvih ljubavi i zaljubljivanja, odnosa prema obitelji i ljepotama prirode, ali i ozbiljnije teme, poput rata ili diskriminacije te neimaštine i gladi koja je raširena u svijetu. Autor na taj način želi osvijestiti mlade čitatelje da od rane dobi krenu razmišljati o tim pitanjima i problemima te im pokazuje najpozitivniji ishod i odnos prema tim problemima. Zauzima stajalište da se problemi trebaju rješavati mirnim putem, da treba misliti i na one manje privilegirane koji žive u neimaštini te da su svi ljudi jednako vrijedni i da se prema svima treba odnositi s jednakim poštovanjem.

Pjesme su kratke te se stihovi najčešće sastoje od samo par riječi i grupirani su u male strofe, a često se i rimuju. Na taj način dodatno čitateljima približava sadržaj pjesama, održavajući njihovu pozornost i zanimanje za pjesme. Osim toga, njihova sažetost čini ih i vizualno privlačnijima i zanimljivijima, a tome pridonose i brojne ilustracije kojima su popraćene i koje ispunjavaju sve stranice zbirke. Pjesme su pisane jednostavnim jezikom kako bi bile lako shvatljive, a na taj način je autor uspio mlađoj publici približiti neke ozbiljne teme.

Zbirka je nazvana prema istoimenoj pjesmi u zbirci, a podijeljena je na osam dijelova. Svaki od tih dijelova nosi svoj naziv koji je ujedno i naziv jedne od pjesama u tom dijelu zbirke. Dijelovi nose nazive: Šala-zbilja ili što je prvo, E da mi je, Hvatač trenutaka, Nešto drugačije, Što je glavno, Pokrivač od zvijezda, Nostalgija, Nikad i uvijek. Sve su pjesme popraćene prekrasnim ilustracijama Zvonimira Vile.

Zbirka je u jednoj recenziji nazvana “vrijednim prilogom književnosti za djecu”, a čitajući pjesme uočava se istinitost tih riječi. Osim što su izrazito zabavne, pjesme su ujedno i poučne, a to znači da mladi čitatelji iz tih pjesama imaju dvostruku korist.

Kratak sadržaj

Zbirka započinje pjesmom Što je prvo u kojoj se na jednostavan način iznosi filozofsko pitanje o tome što dolazi prije, a što poslije. Je li prije postojalo sjeme ili drvo, jaje ili kokoš. Zatim se na vrlo sažet način iznosi tijek ljudskog života: prvo dolazi rođenje, zatim snovi pa rad i osnivanje obitelji te nas naposljetku više nema, ali uvijek dolazi netko drugi. Pjesma je vrlo kratka, a takvi su i stihovi koji se rimuju (prvo-drvo; još-kokoš; snije-bdije) te tako pridonose brzom ritmu koji prevladava u pjesmi.

U pjesmi Zašto kako postavlja se puno pitanja zašto, na koja ne dobivamo odgovor. Pitanja koja su postavljena su kako se pravi san, zašto su noć i dan nerazdvojni, kako se može postati vječan, zašto kad se rodimo sve moramo učiti iz početka, a ne sjećamo se ničega od prije, zašto je kraj toliko znanja u svijetu i dalje puno zla koje proizlazi iz neznanja. I u ovom slučaju stihovi su jako kratki, sastoje se od dvije-tri riječi te su podijeljeni na kratke kitice različite dužine, od dva tri ili više stihova. stihovi se rimuju (san-dan, kako-lako).

U pjesmi Nema dokraja postavlja se teorija da je život kao i svemir beskonačan te da se nikada ne dolazi do samoga kraja jer i kad se dođe do kraja uvijek postoji drugi kraj pa se tako put nastavlja. I tako se nastavlja do beskraja. Na isti način je beskrajan i svemir i misli i vrijeme i život jer na kraju nečijeg života počinje neki drugi život. Autor zaključuje na kraju pjesme da je upravo u tom beskraju čar, ljepota i tajna. Stihovi su kratki, sastoje se od par riječi te su nanizani jedan ispod drugog pa se tako i na vizualan način stvara dojam beskrajnosti.

U istom tonu nastavlja se i pjesma Tamo te se postavlja puno pitanja o tome što se nalazi negdje u daljini. Autor se pita što se nalazi iza brijega i iza planine, a što iza mora i iza nizine, što se krije u visinama kojima lete zrakoplovi, a što u morima i oceanima kojima plove brodove te što se nalazi na kraju tih površina. Autor pruža i odgovor na ta pitanja, poziva čitatelja da ako se uputi tim prostranstvima obići će cijelu Zemlju te se vratiti upravo tamo gdje je put i započeo, na početak. Ponavljanjem riječi (idi, idi i saznat ćeš) autor stvara napetost te se ubrzava ritam pjesme, prije samog kraja kad se otkriva da put završava upravo na samom početku.

Pjesmom Moć muzike autor želi na čitatelja prenijeti svoju ljubav prema glazbi te mu pomoći da otkrije sve njezine ljepote. Objašnjava kako zvuk glazbe i ljudskog glasa koji se širi zrakom čini ljude zadivljenima, uzbuđenima i ustreptalima te grije srca ljudi koja se u tom trenutku ujedinjuju. Želi prenijeti poruku da glazba donosi ljubav, mir i zadovoljstvo te je vrijedan element u svakom životu.

Čitateljima koji se prvi put susreću sa zaljubljivanjem i ljubavnim jadima autor pjesmom Ljubavni trokuti želi poručiti da je to normalan i neizbježan dio svakog odrastanja. Postavlja mogućnost troje ljudi u kojem djevojka voli dečka, ali on nju ne, nego neku drugu ili slučaj kad dečko voli djevojku, ali ona voli nekog drugog. Objašnjava da je takvih situacija mnogo i da su mogućnosti brojne, a završava u šaljivom tonu zaključkom da bez tri kuta nema ni trokuta.

Dotiče se i pitanja tehnologije, tj. kompjutera, u istoimenoj pjesmi Kompjuter, ali zaključuje kako ni oni nisu savršeni kako se čine. Kompjuter je jako pametan stroj, koji sadrži mnogo podataka i rješava svakakve zadatke, ali te podatke je netko i za njega morao riješiti i pohraniti u kompjuter. To dokazuje kako kompjuter nije nikakav stvor nego samo stroj s podacima, koji stane s radom kad nestane struje. I u ovom slučaju su stihovi kratki te grupirani u kratke strofe te se rimuju (podatke-zadatke; riješi-tješi)

U pjesmi Car visina, autor u prvi plan stavlja orla koji, kao što naslov kaže, caruje visinama te motri ljude koji se nalaze na zemlji. Ljudi gledaju u visine i promatraju orla, želeći biti poput njega slobodni te letjeti u prostranstva svijeta. Ali ni orlu nije lako jer on na zemlju gleda tražeći poneku strvinu kako ne bi pao s visina od gladi.

U visinama se odvija i radnja pjesme Prvi let u kojoj glavnu ulogu ima mladi ptić koji se pokušava otisnuti na svoj prvi let iz gnijezda, ali ga strah sputava. Boji se velikih daljina jer sumnja da ih može preletjeti svojim malim krilima. Ali sa zemlje mu prijeti opasnost, vreba ga mačak koji ga želi pojesti pa to natjera ptića da poleti. I iako je pobjegao opasnosti on i dalje nastavlja letjeti, a da to ni ne primijeti. Pjesma se, kao i prethodne, sastoji od kratkih stihova od svega par riječi, s ponekim rimama (daljine-stine, sinuo-vinuo) što pridonosi ritmu pjesme, a na samom kraju pjesme ponavlja se riječ leti (on i dalje leti i leti i leti) čime se naglašava kako se ptić oslobodio straha te se vinuo u prostranstva visina.

U pjesmi E da mi je, koja je ujedno i naziv cjelokupne zbirke, izražavaju se želje za nečim nedostižnim te za poznavanjem budućnosti. Želi se znati gdje će se ići u budućnosti, gdje će se stati, želi se svugdje ići i doći te sve smjeti, isprobati i doživjeti. Ritam pjesme je brz, a tome pridonosi i ponavljanje stihova i riječi (e, da mi je znati, znati; e, da mi je moći, moći; e, da mi je smjeti, smjeti). Stihovi su kratki i grupirani po dva stiha te se rimuju (znati-stati, moći-doći, nije-smije).

U pjesmi U basni je drugačije na šaljiv se način opisuju dva tvrdoglava ovna koja se zovu Id Id Id te Di Di Di. Oni jedan drugom stanu na put i nijedan se ne želi skloniti kako bi drugi mogao proći. Oni su likovi iz basne i dan danas još uvijek se nalaze na istom mjestu i prepiru oko toga tko bi se kome trebao maknuti s puta. Glavni je naglasak u ovoj pjesmi na imenima ovnova jer time pjesma postaje zanimljivija mladim čitateljima, pogotovo što se izgovaranjem njihovih imena ubrzava ritam pjesme. Još se veća zanimljivost postiže u stihovima ‘Idi tamo Di Di Di, ne, ti idi Id Id Id i kako te nije stid’ jer su u pojedinim riječima sadržana imena ovnova.  Stihovi se rimuju (Id-stid, brv-crv).

Igra riječi nastavlja se i u pjesmi Tap i lap u kojoj se opisuje događaj kad je lopta odletjela u prozor te ga razbila, a onda se na prozoru pojavila neka gospođa te uzela loptu i vikala na djecu zbog njihove nepažnje. Zanimljivost u pjesmi je postignuta imitiranjem glasova iz prirode i zvukova lopte i razvijanja stakla (lopta- tap, tap, tap, u prozor rrrrrr; na jeziku riječi slap lap-lap-lap-lap). Time se ubrzava ritam pjesme te ona postaje još zvučnija, a tome pridonose i rime (slap-lap, laprdala-dala).

Tema prolaznosti vremena opisuje se u pjesmi A ja u kojoj se opisuje kako lišće pada, voda ih odnosi i sve prolazi; snijeg se topi i prolazi, vrijeme, ljudi, mašta i želje također prolaze, a subjekt pjesme zaključuje kako njegovo vrijeme tek dolazi. U pjesmi je obrađena ozbiljna filozofska tema prolaznosti vremena, ali na način koji je prihvatljiv, zanimljiv i razumljiv mlađim čitateljima, a tome pridonosi i jednostavnost jezika kojim je pjesma napisana.

U pjesmi Otisak prsta na početku pjesme izražava se zahtjev da se napiše nešto novo. Nešto što je dosad još nije napisano, viđeno ni rečeno. To je teško izvršiti jer se u životu i kroz povijest sve ponavlja. Ponavljaju se ljudi, vrijeme i stvari, čak i dani jer uvijek idu istim tokom, prvo jutro, zatim podne, a na kraju večer. Postavlja se pitanje kako se onda može stvoriti išta novo? Čak su i ljudi slični jedni drugima, ruka je slična drugim rukama, glava drugim glavama, ali na kraju s dolazi do zaključka kako ipak svaki prst ima svoje jedinstvene crte i iako su slične crtama drugih prstiju i drugih ljudi, one označavaju samo jednu, jedinstvenu osobu. Pjesmom se na jednostavan način želi naglasiti da je svaki čovjek poseban i jedinstven te ima nešto što ga odvaja od drugih.

U pjesmi Oda i priroda na vrlo jednostavan i pozitivan način opisuju se ljepote i čari prirode, uspoređujući čistoću prirode sa zagađenim velikim gradovima u kojima je puno buke, huke, nesklada i jada. Priroda je potpuna suprotnost tome jer su u njoj leptiri i cvijeće. Pjesma je dakle, oda ljepotama prirode. Ponavljanjem stihova (ova buka, ova huka, ova staja, ova graja) ubrzava se ritam pjesme i time se naglašava zagađenost velikih gradova, sve dok u drugom dijelu pjesme opis ne prijeđe na ljepote prirode i tad se ritam usporava kako bi se svaka riječ kojom se priroda opisuje mogla naglasiti. Stihovi su kratki i većinom se sastoje od samo jedne riječi te se rimuju (buka-huka, staja-graja, hada-velegrada, zgoda-oda)

Pjesmom Hvatač trenutaka autor želi naglasiti činjenicu da je jako bitno uživati u trenutcima te ih iskoristiti na najbolji mogući način. Uvijek treba gledati naprijed kako bi se mogli prepoznati novi vrijedni trenuci, a ne žaliti za onim propuštenima. On to uspoređuje s načinom na koji piše pjesme. U jednom trenutku želio je zapisati neku pjesmu, ali mu je ideja pobjegla i više se nije mogao sjetiti što je htio napisati. Skrenuo je pažnju na olovku kojom je želio zapisati novu pjesmu i u tom trenutku ona je pobjegla. Objašnjava da je isto i u ljubavi, ali ako se neki trenutak propusti ne treba ga više tražiti i čekati nego se usredotočiti da novi trenutak koji će sigurno doći i bit će vrijedan spomena.

U pjesmi Samo i samo, pjesnik se stavlja u položaj najmlađih koji su navikli da im se uvijek govore da o nečem ne misle i ne razbijaju glavu, neka samo uče, igraju se i jedu. Neka rade samo ovo i samo ono i neka samo rastu. Nikad im se ništa važno ne govori jer se smatra da su premladi te ih se od svega štiti sve dok ne odrastu. A djeca su prisiljena sve to trpjeti i šutjeti kao da ništa ne znaju i ne razumiju što se oko njih događa. Na taj način suosjeća sa svima onima koji su u tom periodu kad se svi prema njima tako odnose te im želi pokazati da ih razumije te da je i taj period prolazan.

Kako se radujem – kako se raduje pjesma je u kojoj se postavlja pitanje kako žive oni koji ništa nemaju te su prisiljeni na težak život i gladovanje. U glavnoj ulozi u pjesmi je dječak koji je svjestan da mu ništa u životu ne nedostaje. On ima svoje roditelje, brata, baku i djed te mnogo prijatelja s kojim provodi vrijeme i igra se. Sve ga to raduje, ali se u jednom trenutku zapita kako je neko djetetu koje ništa od toga nema i gladuje te raduje li se to dijete i na koji način. Pjesmom autor želi potaknuti čak i mlade čitatelje da razviju svijest i razmišljaju o ozbiljnom problemu gladi i neimaštine koji je raširen u svijetu.

U pjesmi Što je glavno također je glavni cilj potaknuti svijet i razmišljanje mladih čitatelja o problemu diskriminacije i rasizma. Kroz pjesmu se promiče razmišljanje da je nebitno tko je i što je netko te odakle dolazi, ako je dobar prijatelj koji pokazuje razumijevanje te odlike iskrenog prijatelja. Ako je netko pravi prijatelj onda je potpun nebitno kojem narodu pripada te koje je boje kože. Kratkim stihovima održava se zanimanje čitatelja te se ubrzava ritam pjesme, a sažetost stihova pridonosi i vizualnoj zanimljivosti pjesme. Stihovi se rimuju (Savi-plavi; Dravi-pravi)

U pjesmi U svijetu i ovdje piše se o problemu rata te se želi potaknuti mlade čitatelje na razmišljanje o tom problemu. Iako se možda nalazimo u zemlji u kojoj vlada mir negdje drugdje u svijetu to nije tako. Vijesti prenose kako svijetom vladaju ratovi, ljudi ginu i gladuju te se postavlja pitanje do kad će tako biti i kad će takvo stanje i neprijateljstvo prestati. Autor u mladim čitateljima želi probuditi osjećaj suosjećanja prema svima koji nemaju prilike imati miran i sretan život. Iako se obrađuje ozbiljna tema, način na koji je pjesma napisana blizak je mladim čitateljima. U ovom slučaju stihovi su duži te su grupirani u katrene, osim zadnjeg stiha koji stoji sam kako bi se naglasilo glavno pitanje pjesme, do kad će trajati neprijateljstvo i ratovi. Stihovi se rimuju (strada-grada, sada-pada, jada-grada).

Ljubav prema majci i osjećaj sigurnosti koji majka pruža opisan je u pjesmi Najljepše je gdje je majčina ljubav uspoređena načinom na koji ptica skriva svojeg malog ptića pod krilom. Ljepota i sigurnost majčine ljubavi dodatno se naglašava ponavljanjem stihova (lijepo li je kad se želje, lijepo li je kad se snovi, lijepo li je kad se ima, lijepo li je kad se plovi) te rimom (snovi-plovi, mama-sama). Stihovi su odvojeni u kratke strofe koje često završavaju trotočjem, kao nedovršene misli.

Ljubav prema rodnom kraju izražena je u pjesmi Gdje je to, u kojoj se kroz cijelu pjesmu postavljaju razna pitanja; gdje na svijetu se nalaze najljepše zvijezde, gdje su one najbrojnije i najsjajnije, gdje je nebeski svod najljepši i gdje se proteže u beskraj od pučine do planina, gdje se mjesec najviše ističe među zvijezdama. Kratak odgovor autor nam daje na samom kraju pjesme stihovima ‘iznad rodnog praga’ čime želi naglasiti kako je svugdje lijepo, ali u rodnom kraju najljepše. Uzima za primjer motive mjeseca, zvijezda i nebeskog svoda koji su isti gdje god se nalazili, ali u oku promatrača oni su najljepši u rodnom kraju. Upravo motivi mjeseca, zvijezda i nebeskog svoda pretvoreni su u prekrasne pjesničke slike, a svako pitanje koje se u pjesmi postavi s pojedinim motivima može se zamisliti kao jedna pjesnička slika. U stihovima se prepoznaje i rima (mali-hvali, draga-praga).

Bilješka o autoru

Stijepo Mijović Kočan rođen je u Đurinićima 1940. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Grudi i Dubrovniku, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, doktorirao je književnost.

Radio je kao književnik, novinar i prosvjetni radnik. Bio je profesionalni filmski redatelj, snimio je desetke dokumentarnih, obrazovnih, igranih i feljtonističkih filmova, uglavnom za Hrvatsku radioteleviziju. Filmovi, posebno oni dokumentaristički, bili su najčešće na temu hrvatske kulturne baštine, pogotovo one Kočanova rodnog kraja. A zbog svog iznimnog rada u novinarstvu i dokumentarističkim filmovima, smatra se pionirom hrvatskog TV novinarstva.

Stijepo Miović Kočan bio je suosnivač fonda za spas Dubrovnika, osnovanog 1991. pod imenom Sveti Vlaho. Uz pomoć HINE za vrijeme Domovinskog rata, poslao je u svijet desetke apela za obranu i očuvanje Dubrovnika. Kasnije je za sudjelovanje u obrani Dubrovnika dobio odlikovanje Spomenicom Domovinskog rata.

Knjige koje je napisao i objavio su: “Ispovjedaonica”, “Ja odozdo”, “Ta riječ”, “Izravno u stroj”, “Sedmoglasnik”, “Vijenac soneta”, “Ono nešto”, “Triptih u glavi”, “Konavoski vez”, “Kronike kritike jezik”, “E da mi je”, “Skupljena baština”, “Iznove starih majstora”, “Prevlaka, ćaćina tamburica”, “Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu”, “Sonet vijencu… i Kati, naravno”.

1984. godine napisao je monografiju “Konavle, društvo za znanstvene i kulturne djelatnosti”, kao odgovor srpskom nastojanju da prisvoje Konavle kao svoj teritorij. Osim o Konavlima i okolnim mjestima, pisao je i putopise o Kini, Albaniji, Norveškoj i Francuskoj.

Od 1966. godine Kočan je član Matice hrvatske, a nakon 1990. godine jedan je od njezinih obnovitelja i član Upravnog odbora. Uz sve navedeno, Kočan se bavio obrazovanjem, te predavao i osnovnom, srednjom, ali i visokom školstvu.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: A.P.