Povjestice

“Povjestice” su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama.

Radi se o kraćim ili dužim epskim pjesmama te su one specifične po tome što se u njima pripovijeda o izmišljenom ili stvarnom liku iz povijesti, prepričava se neki povijesni događaj, legenda ili narodna predaja. No, u “Povjesticama” se autor nije ograničio na pripovijedanje, već je opisivao krajolike, dao neka svoje razmišljanja o životu, izraženo je domoljublje te nam je dao svoj uvid i razmišljanje oko moralnih vrijednosti.

Kao temu, autor je uzeo neke vrlo važne povijesne događaje pa je tako u Povjestici “Petar Svačić” ispričao priču o smrti zadnjeg hrvatskog kralja dok je u povjestici “Propasti Venecije” ispričao kroz pjesmu o propasti Venecije koju je smatrao najopasnijom za Hrvatsku na Jadranskom moru.

Tema za “Povjestice” uzimao je i u predajama, legendama i narodnim pričama. U Povjestici “Kameni svati” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice.

Zatim nadalje, u Povjestici “Postolar i vrag”, autor je prikazao na vedar način što se dogodi kada dobro i zlo dođu u sukob te kada dobro pobijedi. Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

U Povjestici “Guš i vir”, Šenoa nam govori o postanku životinja, dok je onima naslova “Strmogled” i “Božja plahtica” ispričao narodne priče o tome kako su nastale neke biljke.

Smrt Petra Svačića

Smrt Petra Svačića epska je pjesma iz “Povjestica” autora Augusta Šenoe. August Šenoa ovim djelom odlučio potaknuti domoljublje, slogu, jedinstvo i nacionalizam. Iz same teme djela vidi se da je pisac izrazito domoljuban, opisao je smrt posljednjeg hrvatskog kralja. Za autora Hrvatska ima pravo na samostalnost jer njezina tradicija seže duboko u povijest.

Ovom epskom pjesmom autor je htio osuditi zavist i neslogu koja se odvijala u tadašnjoj Hrvatskoj. Hrvatski plemići su bili zaslijepljeni svojom pohlepom te su pustili stranca da odlučuje o njihovoj zemlji.

Autor nam kraju otkriva svoju nadu o tome da će Hrvatska jednoga dana ipak biti samostalna, složna i slobodna.

Kada je 1089. godine umro kralj Zvonimir u Hrvatskoj je nastao problem oko toga tko će biti novi kralj pošto je prijestolje bilo prazno, a Zvonimir nije imao nasljednika. Hrvatsko plemstvo se podijelilo. Jedan dio je smatrao da bi budući hrvatski kralj trebao biti Petar Svačić koji je izabran 1093. godine jer je imao narodne krvi, no drugi dio plemstva je smatrao kako bi novi kralj trebao biti Koloman, mađarski kralj koji je imao po njima pravo na prijestolje zato što je bio u rodu s kraljom Dmitrom Zvonimirom.

Iz tog razloga Koloman je 1097. godine ušao s vojskom u Hrvatsku i porazio Petra Svačića na planini Gvozdu. Od tada je ta planina dobila naziv Petrova gora. 1102. godine kralj Koloman je okrunjen za hrvatskog kralja, a tim činom Hrvati su ušli u savez s Mađarskom. Tim savezom izgubili su samostalnost mnogi niz godina.

Povjestica “Petar Svačić” je napisana bez strofa, tj. astrofično. Na kraju djela dodan je autorov komentar koji se ne može smatrati strofom pa čak kao niti dodatak ovoj pjesmi. Stihovi su različito dugački pa tako imamo osmerce, deveterce i deseterce.

Autor koristi vezani stih i nekoliko tipa rima. Možemo uočiti paralelnu (aa bb cc), obgrljenu (abba) i unakrsnu rimu (abab). Jezik je bogat, a stihovi su puni epiteta. Koristi često metafore, tj. preneseno značenje, anarhizme, a i poneke riječi su prilagođene zbog potrebe rime.

Vrsta djela: epska pjesma

Tema djela: smrt posljednjeg hrvatskog kralja

Vrijeme radnje: 1097. godina

Mjesto radnje: Planina Gvozd, nakon borbe Petra i Kolomana

Kratak sadržaj

Pala je noć. Hrvatski junak tumara mrakom, a na smrt je ranjen. On na svom putu posustaje teško dišući, a ruka mu je slaba te se njome hvata za hrast. Kako hoda tako ostavlja iza sebe trag krvi. Kada ga je obuzela slabost, pokušao se uhvatiti te prisloniti na ostatak slomljenog drška hrvatske zastave. Kada ga je zaokupila jaka bol, klonuo je pored česme, a u oku mu se mogao vidjeti sjaj. Bio je sretan jer je gledao svoju zemlju Hrvatsku.

No, tada je uzdahnuo, duboko i bolno. Zaključio je da je od njegove zemlje ostalo samo groblje, a ljudi više nisu divni, oni su roblje. Okolno bilje, ali i životinje te cijela priroda suosjećaju s ranjenim junakom. Ipak, on umire govoreći kako nema nikoga tko će biti uz njega na samrti, nitko ne osjeća nimalo sućuti prema njemu. Njegov život bio je na kraju dok je posljednjim snagama ljubio barjak Hrvatske.

Ipak, tada planina postane obasjana sa svjetlošću. Pojavi se vila u bijelom – vila Hrvatica. Upita djevojka ovog junaka tko je ona, a on joj odgovori da je on novoizabrani kralj Hrvatske. Ime mu je Petar Svačić. On joj objasni kako ga je narod izabrao za kralja u vrijeme kada je zemlju pogodila pohlepa, nesloga i podlost te kako su plemići bili zainteresirani da se dočepaju krune.

Kada je bio izabran za kralja, on je unio red i mir među narod. Njegova vladavina bila je čvrsta, ali i pravedna. Cijenio je poštenog čovjeka i njegov rad. No, tada se dogodi zlo.

Plemići koji ga nisu simpatizirali, smisle urotu i u Hrvatsku pozovu stranca kako bi on vladao. Da bi sve bilo još gore, oni se ujedine i s njegovom vojskom, protiv Hrvatske.

Petar i njegova vojska hrabro su se borili do kraja, ali protivnici su bili brojniji. Na kraju Petar je bio i ranjen i to smrtno od izdajničkog noža hrvatskog vojnika. Pobjednici su slavili, ali tada nisu bili niti svjesni činjenice da su tom borbom osudili Hrvatsku državu na smrt, da je hrvatski narod od toga dana rob te da je hrvatsko kraljevstvo propalo.

Kada je ispričao svoju tužnu životu priču, Petar je bio spreman umrijeti. Vila mu tada kaže da će Hrvatsku snaći još puno zlobi, krvi i smrti, ali Hrvatska će na kraju biti slobodna. Ustat će i osloboditi se od stranaca. Kada nastupi to vrijeme, dići će se i hrvatski narod. On će se izboriti za slobodu, a Hrvatskom će ponovo vladati sreća jer će ona biti slobodna.

Kada je čuo riječi vile Hrvatice, odmah je odlučio nazdraviti svetoj zemlji Hrvatskoj. U svoju kacigu napunio je vode i dodao joj tri kapi krvi te isto toliko kapi znoja. Time je izrekao zdravicu Hrvatskoj.

Na kraju je rekao kako mu sada nije teško umrijeti. Može otići spokojan. Izdahnuo je prekriven zastavom Hrvatske, a nad njim je plakala jako tiho vila Hrvatica.

Postolar i vrag

Postolar i vrag je epska pjesma iz “Povjestica” autora Augusta Šenoa. August Šenoa je ovu šaljivu povjesticu ispričao kao narodnu priču. Čak je i naveo na kraju priče da ju je čuo kod svoga majstora kada su pili vino.

Istina vam sve to bila:
Od majstora sam je sluš’o
Kad sam kod njeg’ vina kuš’o.

Zaplet u priči je vječna borba dobra i zla, a glavni lik radnje je postolar. On je pametan, mudar  i snalažljiv što ga na kraju spasi od siromaštva, ali i od pakla. Dobro je u priči Sin Božji koji je nagradio postolara za dobro koje je učinio prema njemu.

Ova povjestica završava poput svake bajke, pobjedom dobra. Autor nam poručuje da možemo svaki problem prevladati, samo ne smijemo odustati.

Ova povjestica je vrlo napeta te je ispjevana šaljivim tonom. Autor nas navodi da se priklonimo postolaru, a da ne simpatiziramo vraga.

Djelo je podijeljeno u različite strofe, duljina varira s obzirom na radnju. U stihovima možemo prepoznati rimu zavisno od radnje i to: paralelnu (aa bb cc), unakrsnu (abab) i obgrljenu (abba).

Napisana je dinamično i puna je ritma. Autor iz tog razloga koristi i puno glagola.

Vrsta djela: epska pjesma

Tema djela: sukob postolara i vraga prikazan kroz borbu između dobra i zla.

Ideja djela: Svi problemi se mogu riješiti, samo nikada ne smijemo odustati.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Iako siromašan postolar je radio po cijele dane i noći, nikako nije mogao namiriti gladna usta u svojoj kući. Imao je puno djece i nikada nije bilo dovoljno hrane za sve njih. Jednom prilikom zatražio je pomoć, a u očaju, zatraži je i od samog vraga.

Vikne: “Pomoz’, ma i tko si!
Baš da vrag mi pomoć nosi.”

Kad evo odmah vraga na vrata. Vrag mu obeća bogatstvo i kaže mu da mu ništa neće nedostajati, ali postojao je jedan uvjet. Morao je nakon sedam godina ići u pakao. Pošto mu je bilo hitno i nije imao drugi način, pristao je na pogodbu vraga. Od toga dana njegova obitelj i on živjeli su u obilju hrane, odjeće, ali i zlata.

Bi l’ pomoći, vraže, bilo?”
Vrag će na to: “Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta.”

Jedne noći na putu do neba, Sina Božjeg zadesio je mrak i to točno pored postolareve kuće. Zamolio je postolara za noćenje. Postolar ga je lijepo ugostio, pripremio mu je jarebicu, fino vino i pripremio mu krevet za noćenje.

Sutradan ujutro, Sin Božji se zahvalio na noćenju i odlučio je krenuti dalje. Pošto ga je postolar tako lijepo ugostio, Sin Božji mu je rekao da će mu ispuniti tri želje.

Na svemu ti hvala moja,
Pa mi reci do tri želje.
– Riječ istina bit će tvoja –
Bile male ili velje!”

Tako je postolar izrekao svoje tri neobične želje.

One su glasile: ako netko sjedne za njegov tronožac, uvijek neka ostane  na njemu i bez njegove pomoći da se ne može osloboditi od tamo , kada mu netko pogleda u prozor, neka nikada ne uspije iz njega glavu izvući bez njegove pomoći te tko mu dotakne krušku u vrtu neka zauvijek tamo i ostane i neka se ne uspije izvući bez njegove pomoći. Iako su njegove želje bile izrazito neobične, Sin Božji mu ih je odlučio ispuniti.

A Bog reče: “Čudni ljudi!
Al’ što želiš, to ti budi.”

I prošle su tako godine, sedam čak, i stigao je vrag na vrata po postolara. Postolar ga zamoli da ga pričeka dok večera jer ne može gladan ići u pakao. Vrag je tada sjeo na tronožac i kada se htio ustati, više nije mogao. Bacao se, urlao je, ali ništa mu nije pomagalo.

“Čekaj dokle večeramo;
Tko će gladan sad u pak’o?
Na tronošku sjedi tamo!”
Na tronošku vraže sio,
K’o prikovan da je cio.

Tada je rekao postolaru da ga pusti, a on će mu zauzvrat dati još sedam godina prije nego ga opet pozove u pakao. Postolar ga je pustio.

Ponovo je prošlo sedam godina i vrag se ponovo vratio. Postolar je opet htio večerati pa zamoli vraga da ga pričeka. Vrag pričeka ovoga puta vani, ali samo promoli glavom kroz prozor. U tom trenu, vragu glava zapne u prozoru i zaglavi se. Vrag je opet na sve načine pokušao izvući glavu, a kako nije uspijevao zamolio je postolara da mu pomogne. Vrag će mu ponovo dati još sedam godina slobode.

“Oj, računi tebi pusti!
Sedam jošte dajem ljeta
Tvojoj duši ovog svijeta,
Al’ me, goso, pusti, pusti!”

Postolar ga posluša i vrag nestane. Idućih sedam godina je prošlo. Vrag se vratio po postolarevu dušu. Postolar mu kaže da ode do kruške, ubrati ih malo za put.

Lija majstor stiska oči:
“U lijep čas mi doš’o jesi!
Gle tam’ krušku, deder skoči
Pa krušaka se natresi
I kruške mi nosi simo
Da se putem osladimo.”

Vrag ode do stabla i kada je počeo tresti krušku, zalijepio se za nju. Opet je vikao, cvilio, kukao, ali ništa nije pomagalo. Kaže on postolaru da će mu dati još sedam godina, ako ga oslobodi. Tada postolar dovede svoje momke koji remenjem istuku vraga.

“Oj, pustoga vam remena!
Joj, nemojte – ta to gori,
Ni vrag nije od kamena;
Stoga za lijek leđa mojih,
A s žuljeva mojih hudih,
Jošte dva’est, ljeta tvojih
Na ovome svijetu budi!”

Vrag u mukama ponudi postolaru još dvadeset godina slobode, ali postolarevi ljudi krenu još jače tući vraga, a postolar mu tada kaže kako on nikada nije niti mislio ići s njim u pakao.

“Kraj je sada svakoj šali,
Ja ti rekoh, ne budali!”

Tada mu vrag kaže da ga oslobađa i da nikada ne mora ići s njim u pakao, samo neka ga oslobodi. Postolar ga tada pusti i vrag nestane. Postolar je ostao slobodan, a vrag se više nikada nije pojavio kod postolara.

“Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti duša bude prosta.”
“Id’, luđače, do nemila!”
Majstor reče, vrag do vraga
Nikad njemu više traga.

Likovi: postolar, vrag, sin Božji

Analiza likova

Kameni svatovi

U Povjestici “Kameni svati” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice. Osim toga, dao je moranlu pouku o tome što se događa kada druge proklinjemo i želimo im loše. To loše uvijek se vrati i na kraju pati jedno onaj koji je bacio prokletstvo.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: Susjedgrad, sjeverozapad Medvednice

Kratak sadržaj

I.

Pod Susjedgradom je živio jedan stari mlinar. Brojao je vreće pšenice i novac koji je imao, sav veseo razmišljajući kako će jednog dana sve što posjeduje dobiti njegov dragi sin. S njime je živjela i njegova žena, mlinarica. Također je vrijedno radila, znojila se i brojila što sve imaju, a uz sve to, šila je bijelu haljinu za buduću snahu. Iako nije još znala tko će ona biti, poručila joj je da će biti gospa njenog sina, jednom kada dođe u njihov mlin.

I tako je mlinarica radila, štedjela, kupila i čekala uzdišući. Spremala je kuću, ali snaha nikako da dođe. Pomislila je na sina koji je tiho radio s ocem u mlinu i mučio se danju i noću. Sin joj nije puno pričao, pa je pomislila da ga sigurno muče neki jadi. Zato je majka rekla svom sinu, napola u šali, a napola ozbiljno:

“Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha”

Rekla mu je da je ona već stara, baš kao i njegov otac, a mlada žena bolje radi, kao što i mlada leđa lakše nose teret. On je mlad i lijep, ima dobar imetak…

“Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina”

Uz to, stotinu djevica željno iščekuje njenog sina, sve su lijepe i iz dobrih kuća, a njenom sinu kao da je pamet slijepa. Majci nije jasno zašto joj se sin ne prikloni osjećajima i oženi, zato mu kaže:

“Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi, daj se ženi!”

Sin na to zagrli majku, pa opet na pola u šali, a na pola u tuzi zamoli je da ga dalje ne kori. On nije kamen, baš suprotno – “Srce mi je cigli plamen” kaže sin majci. On puno radi upravo zato da zaboravi na svoje muke. On zapravo jako voli:

“Više neg’li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg’li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više…”

Rekao joj je da je dugo šutio o tome, ali sada će dopustiti svojoj tuzi da progovori. Ispričao joj je priču: Jedne ljetne noći, sin je morao poći u grad. Bila je to tiha noć, a on je mirno išao putem. Odjednom se okrenuo i vidio malu crkvu pored grada dolje u nizini. Činilo se kao priviđenje, pa je sin najprije otrao oči, ali ona je na mjesečini vidio bijelu, mladu djevu i ostao bez daha. Gledao ju je kroz grm kako grli drvo i plače:

“Umire mi slijepu ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s ova mog ne snimi!”

Djevojka je molila Boga da joj poštedi oca od smrti, a kao zalog davala je jedino materijalno što je imala – svoj zlatni križić. Sin je ostao njem pred tom rajskom slikom. Kao da je vidio anđela. Smutila mu se pamet, pa od tada i noću i danju pred sobom vidi tu sliku djevojke kako moli. Sin je tada priznao majci da on ljubi Janju. Ali majka je na to pobjesnila:

” “Janju ljubiš, nesretniče?”
Gnjevna majka gnjevno viče:
“Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!…” ”

Majka nije mogla vjerovati da njen sin jedinac, koji dolazi iz bogatog doma, voli siromašnu prosjakinju. Razbjesnila se na pomisao da će sav njihov cjeloživotni trud pripasti u lijene ruke te nitkovice. Zato je poslala sina da, ako je već želi, ode k njoj u bijednu kuću, neka jede njen crni kruh i slatko ljubi odrpanku, a time će izgubiti njeno, majčino srce. Živjet će siromašno i prositi, ali u mlinu neće živjeti:

“Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!“.

Sve je to iz mlina čuo stari mlinar. Došao je do žene i naredio joj da šuti kad je tako ohola! I on je nekad bio siromah, živio je u kolibi i jeo crni kruh. Tako je Bog naredio – da u životu bude i siromaštva i bogatstva. Važno je samo časno raditi i skromno jesti, a onda ti posao “zlata vrijedi”. Onda se okrenuo sinu i rekao mu ako ljubi Janju, da će mu Janja postati i žena. Sin na to zamoli majku da ga ne proklinje. Kad bi samo znala što sve osjeća prema Janji, ne bi tako govorila. Sin joj se zakleo da ne može pustiti Janju jer je previše voli. Majka mu je ušutjela, progutala gnjev, a onda ljutito otišla bez riječi.

II.

Nastupilo je veselje u selu, digla se graja, a bake su u čudu gledale kako idu svatovi. Pitale su se čiji su to svatovi, pa su im rekli da mlinar ženi sina za Janju. Bake su se upitale da li je taj mladić poludio. Bile su sigurne da je Janja, iako je lijepa i mlada, zasigurno je pokvarena i nešto mulja jer je siromašna:

“Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos’o.
Ak’ je lijepa, ak’ je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!”

Svatovi su krenuli prema crkvi, ali među njima nije bila mlinarica. Ona je ostala kod kuće i u ljutnji stajala pred vatrom. Janja nije znala za to, jer da je znala, ne bi se ni išla udavati. Mlinar je naredio da mu žena ostane doma i pripremi ručak za svatove, a onda je ostala ljutita, piskajući od jada. Kada je čula zvono od crkve koje je nagoviještalo da će se upravo obaviti obred vjenčanja, pohitala je prema kućnom pragu i gnjevno vrisnula:

” “Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!
Kleta družbo na toj stijeni
Kamenom se okameni!” ”

I u taj tren digne se oluja, prošla je nebom, pa usred sela puknula strijela. Razvalio se zid mlina i svi svatovi pretvorili su se u kamen – i otac i sin i snaha i svi svatovi. Od tog događaja mlinarice je poludjela i počela lutati svijetom.

I nakon mnogo godina kameni svatovi stajali su pod zidinama Susjedgrada. Do sada su se na njima skupili prah i pepeo, ali se još uvijek mogu prepoznati mladoženja, mlada, kumovi, djever i ostali. A kad dođe neka olujna noć, bijela žena dođe do svatova pa ih grli i plače, diže ruke prema nebu i govori “Kad se ljubi, nema grijeha!“. I danas kad se pita narod kakva je to stijena, odgovore da su to “svati od kamena“.

Likovi: mlinar, mlinareva žena, mlinarev sin, Janja

Analiza likova

“Povjestice” Augusta Šenoe su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama. Uz to, govorile su o nekim narodnim običajima i običnim ljudima s kojima se čitateljstvo moglo lako poistovjetiti.

Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: malo selo pored mora

Tema djela: Kugino nastojanje da nagovori Jelu da je odvede u selo

Ideja djela: Ako drugima nanosimo zlo, zlo će nam se i vratiti.

Kratak sadržaj

Mjesec se digao nad pučinom i obasjao malo selo koje je drijemalo pored brijega. Tamo je bio i mali Rade, sin jedinac mlade Jele. Skočio je pored puta i uhvatio strinu za skute. Rekao joj je da mu je majka otišla u grad i još se nije vratila. Njega je straj jer je pala noć, a…

“Noću idu vilenjaci
I vještice, vukodlaci…”

Rekao je strini da se boji i moli je da ga pusti da tu noć prespava kod nje. Strina mu je dopustila pa je mali Rade zaspao u njenoj kući.

Na kraj sela stajala je stara lipa. Pod njom je bio drveni križ s Isusovim kipom na njemu. Nasuprot kipu sjedila je jedna žena. Izgledala je kao smrt. Imala je bijelu kožu i bijelu haljinu, zmijska kosa padala joj je niz rame, a oči su joj bile crvene poput crvenog mjeseca. Stisnula je zube od jada. Njena haljina vijorila je na vjetru, dok je ona gnjevno gledala u raspelo. Htjela je poći u selo, ali joj križ nije dao, pa je bijesno gledala u njega.

Odjednom je tuda prošla Jela, žureći da u selo stigne prije ponoći. Bijela žena je zaustavi zazvavši je imenom:
“ “Stani, Jelo!” – bijela prosi –
“U selo me odmah nosi,
Noć mi stazu zagadila,
Noga mi se utrudila!” ”

Jelo nije bilo jasno što to od nje ta čudna žena traži. Prestrašila se pa je rekla da je neće nositi, ali je ponudila ženi da se napije vode, a onda se može osloniti na nju, pa će zajedno u selo. Ali žena ju je opet počela moliti “U selo me, Jelo, nosi!”. Ali Jela onda odbije:

” “Neću, kumo”, Jela veli,
“Ma ni za svijet neću cijeli!”

Žena joj tada zaprijeti:

“Nećeš Znajder, ja sam ona
Grobarica svesiona
Koja ništi, hara, gazi
Što po mojoj niče stazi;
Kud mi noga stane,
Trenom život stane”

Žena je nastavila govoriti kako je ona rušila carstva i pobila sela, osušila je stabla i srušila svjetove. Gdje god bi stala, tamo bi počeli nicati grobovi, pa zato još jednom opomene Jelu:

“Ako mariš živjet, Jelo,
Ponesi me sad u selo!”

Jela se pokušala otarasiti te strašne žene, ali ona joj je uporno prijetila da sve što dirne pretvara se u smrt. Može letjeti ili hodati istovremeno, a jednako odnosi i djecu i roditelje, uboge i careve. Rekla je:

“Ljudska kletva – moja žetva,
Moja radost – ljudska tuga,
Raspad svijeta – moje biće,
Smrt čovjeka – moje žiće,
Ja sam, Jelo – kuma kuga.
Ili gini il’ me nosi!”

Jela pošalje kvragu Kugu i kaže joj da je neće nositi u selo ni za što na svijetu. Kuga joj kaže da će je onda odvesti neko drugi, ako već neće ona, ali ako je ona odvede, poštedjet će joj čeljad, njenog sina. Samo će njenu kuću poštedjeti Jela se zaprepasti na te riječi i u strahu zazove svog sina:

“Rade! Sinko! Tebe gubit,
Tebe gubit i ne ljubit,
Tebe da mi jedu crvi,
Slatka krvi moje krvi!
Tebe više da ne gledam!
Ne, ne, zlato! Ja te ne dam!”

Zatim je pozvala Kugu da svoja pleća da je odvede. Bijela sjena odjednom je prošuštala selom. Prošla je niz ulicu i počela ulaziti u kolibe. Svi su počeli umirati, tako da gotovo nitko nije dočekao jutro. Cijelo selo izginulo je od kuge.

Jela je nakon svega ušla u svoju kući i potražila sina, ali kuća je bila prazna. Osluškivala je hoće li čuti sina, pa zapalila svijeću da ga pronađe. Ali njega nije bilo. Jela je prošla cijelu kuću i dvorište, nije pronašla Radu, već samo u dvorištu njegovu kapu. Tamo je vidjela i otisak njegova stopala pa shvatila da je otišao od kuće. Jela je pala polumrtva na pod u plaču, zazivajući svog sina, a onda bijesno viknula na Kugu da je kukavica:

“Kleta kugo, kukavice!
Uzmi mene, varalice!
Sve ću, slatka kugo, dati,
Al’ mi dijete – dijete vrati!”

Kuga je stajala za ogradom i odvratila ženi da ne zna zašto je kune kada joj je poštedjela kuću. Nije ona kriva što joj je sin otišao od kuće. Rekla je Jeli da joj je sin kod strine i da ga sad više nema. Ipak, ono što joj je bila rekla, nije porekla. Tada odjednom kuga nestane.

Prošlo je već dosta vremena i nova djeca su pomladila selo. Više se nitko nije ni sjećao kuge koja je nekada pokosila to mjesto. Svi su bili sretni, samo je u selu stajala jedan osamljena kuća. Ta je kuća ostala netaknuta vremenom. Sve oko nje je ostarjelo i istrunulo, samo je ona ostala ista kao nekada. Ipak, nitko nije prilazio toj kući. Ali kada bi izašao mjesec i obasjao kuću, čuo bi se glas. Glas bi govorio kako ne treba tražiti tuđu nevolju; ako je susjedovo polje poharano i tvoje je razrovano. Glas je rekao:

“Brata tko zagrebe,
Zakopao je sebe,
To vam Jela veli,
Ah, vjerujte Jeli.”

Jela je još zamolila seljane da mole Boga za njenog jedinog sina i njegov miran počinak. Tako je pjevala Jela. Već je bila slijepa i čučala je pored praznog kreveta. Još i danas selo njenu kuću zove Kugina kuća.

Likovi: Jela, Kuga, Rade, strina

Analiza likova

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslije smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”.

1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu govoreći:

“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: M.L.