Bajka o vratima

Pomalo neobična, na trenutke napeta, ali nadahnjujuća i sa sretnim završetkom. Tako bi mogli opisati “Bajku o vratima”. Od drugih se bajki razlikuje po tome što započinje malo drugačije. U uvodnom djelu opisuje se dječak kojemu majka priča bajke prije spavanja. Jednu od njih je dječaku posebno draga, majka mu ponavlja svake večeri. S obzirom na to da on svake večeri zaspi prije no što čuje kraj priče, svakog se dana pita hoće li ga ikada uopće čuti od majke.

Dječakova majka jednog dana umre i dječak nikada ne sazna pravi kraj priče. Misli kako će ga možda saznati ako ode na putovanje. Na putovanju upozna mnogo novih ljudi i pita ih neka mu ispričaju kako oni misle da je priča završila. On će se nakon ispričanog završetka silno potruditi prisjetiti što mu je majka u polusnu ispričala i tada će znati koje je kraj pravi.

Nakon mnogih ispričanih priča, mladić je pronašao svoju sreću, a ujedno i pravi kraj priče, kada je upoznao ribarevu prekrasnu kćer. Naime, ona mu je ispričala svoje viđenje svršetka priče te ga na kraju poljubila, što je ujedno značilo da gaji osjećaje prema njemu. Tada je mladić shvatio kako je u potrazi za pravim krajem priče zapravo pronašao životnu ljubav. Od djevojke se više nikada nije odvajao, živjeli su sretno i zadovoljno.

Autor je kroz ovu bajku želio ukazati djeci i njihovim roditeljima kako je u životu prekrasno otvarati vrata jer u tada znate da vas s druge strane očekuje nešto potpuno novo, jednostavno i čisto, odnosno nešto što će vam promijeniti život. Ako netko nije u mogućnosti otvoriti vrata, čini se kao da je taj čovjek slijepac, stoga je potrebno nešto poduzeti kako bi se život promjenio na bolje. U ovoj priči mlada ribareva kći otvorila je svoja vrata mladiću i pustila ga u svoj život, što se pokazalo kao dobra odluka, dok je s druge strane mladić spoznao ljubav, ušavši u njen život.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: kraljevstvo, na proputovanju

Vrijeme radnje: zima, proljeće, ljeto

Kratak sadržaj

Dječak se prisjeća kako mu je majka pripovijedala bajke dok je bio sasvim mali. Iako je pričala razne priče, jedna mu je ostala u posebnom sjećanju. To je bajka o kralju i vratima. Mama ju je pričala svake večeri ispočetka i nije joj bilo teško udovoljiti svome sinu.

Bajka o vratima priča je o mladom kralju koji je pruezeo prijestolje nakon što mu je otac umro. Mladi je kralj bio još uvijek dijete, stoga nije mogao donositi neke značajnije odluke, kao što su to činili odrasli kraljevi. Otkada je postao kralj, život mu se u potpunosti promijenio. Više nije mogao uživati u igri s prijateljima, što malom djetetu nije bilo posve lako za prihvatiti.

Mladom kralju je ipak jedna stvar bila u potpunosti zabranjena, a to je dodirivanje vrata. Bilo je poznato kako kraljevi ni u kojem slučaju ne smiju dodirivati vrata. U njemu se rodila zavist prema drugoj djeci koja su to smijela raditi te se na taj način u njemu stvorila najveća želja. Poželio je jednog dana dodirnuti vrata.

Kraljević je mogao otvarati ostala vrata, ali to mu nije bila pravelika utjeha jer kroz njih nije mogao proći i vidjeti što se nalazi s druge strane. Najviše su ga zanimala vrata s bravama i ključevima, jer mu se činilo kako upravo ta vrata odvajaju nešto važno od ostatka svijeta. Uzalud je pokušavao sam otvarati vrata, jer ona bi se sama otvarala čim bi kraljević dotrčao pred njih. Kada bi se otvorila, ugledao bi sluge i stražare. Zbog toga je osjećao kako mu je nanešena velika nepravda, ali svi su ga uvjeravali kako kraljevi ne otvaraju vrata, za razliku od posluge.

Kada bi svi zaspali, kraljević bi se izvukao iz postelje i otrčao prema vratima, ali su ga sluge u tome uvijek sprečavale. Vratile bi ga u krevet, a on bi tada sanjao samo vrata. Sva bi redom otvarao, kao što to čini iznenadni vjetar prozorima.

Tako je svake večeri dječak zaspao uz bajku o vratima, a kada bi majka stigla do tog dijela priče imao je osjećaj kao da to mjesto pred vratima ima čarobnu moć. Dječak bi upravo tada zaspao pa je svake večeri molio majku neka mu ponovo ispriča priču, ne bi li konačno čuo njezin kraj. Nadao se kako neće zaspati i kako će saznati na koji je način kraljević uspio otvoriti vrata.

Jedne se zime dogodila tragična smrt i dječakova majka je preminula usljed beznačajne bolesti. On je imao osjećaj kao da će se ipak jednog dana vratiti kako bi mu ispričala kraj predivne bajke o vratima. To se nije dogodilo i dječak nije nikada saznao što se dogodilo na kraju priče.

Dječak je očajavao, molio je djeda, baku i tatu neka mu ispričaju kraj priče, ali nitko nije znao kako ona završava. Tako je dječak od iznenadne smrti majke postao “bolestan” zbog vratiju. Tek kada je malo porastao, na tren bi zaboravio na priču, ali ona se uporno vraćala u njegove misli.

Sada je dječak postao već mladić, ali sjećanje na priču zauvijek je ostalo prisutno. Pokušavao se dosjetiti što mu je majka ispričala u snu. Toliko je bio znatiželjan oko kraja priče da je jednog dana počeo ljude oko sebe ispitivati o tome. Često su mu se radi toga smijali, a neki jednostavno nisu znali odgovor. Zato je pokušao sam riješiti taj misterij. Koračao je po sobi i zamišljao što bi mali kraljević učinio kada bi dotaknuo vrata pred sobom, ali nije dobivao nikakv odgovor.

Bajka ga je toliko mučila da je odlučio otputovati. Na putovanjima se upoznaju novi ljudi, otkrivaju zemlje i pojave stoga će mu hodanje sigurno pomoći u otkrivanju završetka priče. Pomislio je kako će svakoj novoj osobi koju bude upoznao na putu prići i upitati je što misli kako je bajka o vratima završila. On će tada prepoznati je li kraj priče pravi jer će se sjetiti majčinih riječi koje mu je ispričala u polusnu.

Mladić je krenuo na put i odlučio kako se neće vratiti kući sve dok ne sazna kraj priče. Na svom putu je uživao upoznavajući nove ljude te je u tim trenucima zaboravljao na vrata, ali u trenucima tuge bi ih se ponovo prisjetio.

Na putu je u jednoj gostionici prvo sreo vojnika koji mu je ispričao svoj kraj priče. Rekao mu je kako je kraljeviću sigurno pomogla dvorska luda. Uputila ga je neka se uputi prema sobi za igru, a ona će mu pomoći dići poklopac na otvoru u hodniku, kako bi kraljević mogao sići u podrum. Ta su vrata vodila u vrt, a kada je kraljević to učinio, nije znao kako se u toj mračnoj i vlažnoj rupi skrivaju kosturi raznih buntovnika, spletkara i svih onih ljudi koji su previše toga znali i htjeli. Uplašio se i pomislio kako se nikada neće spasiti, ali jednoga je dana napipao zasun i bravu te je uspio otvoriti vrata. Pred njime je sjalo sunce, sve mirisalo na proljeće i čuo se cvrkut ptica. Ugledao je ljuljačku i od radosti se zaljuljao. Nakon što je vojnik ispričao kraj priče kako ga je on zamislio, mladić je pomislio da to ipak nije pravi kraj i uputio se dalje u potragu.

Nakon vojnika naišao je na putujućeg kazališnog glumca koji mu je ispričao kraj priče. On je smatrao kako je kraljević naredio da mu se u spavaću sobu stavi ogledalo kako bi njime prevario stražare. Naime, ogledalo je bilo postavljeno točno nasuprot vratima te se na taj način nisu razlikovala od pravih. Kako su se tijekom noći straže mijenjale tako ova nova neće znati za postavljeno ogledalo te će ih kraljević uspijeti prevariti. Kada se ujutro kraljević ustao potrčao je prema ogledalu, a stražari za njime. On je iskoristio taj trenutak i pošao otvoriti prava vrata. Stražari su razbili ogledalo zabivši se u njega. Mladiću se svidio kraj priče, ali ipak nije to bio pravi kraj. Nastavio je dalje putovati.

Dalje je mladić naišao na kotlara koji mu je ispričao svoju verziju završetka bajke. Rekao mu je kako on misli da je kraljević uz pomoć drugih počeo izrađivati vrata koja je postavio među drveće u vrtu. To su bila samo njegova vrata i mogao ih je dodirivati. Mladić je mislio kako ipak ta vrata nisu ništa razdvajala pa mu se činilo nemogućim da je to kraj priče.

Na svom je putu mladić naišao na stariju ženu koja mu je rekla kako njegova majka nije znala završetak priče. Kada bi usnuo otpjevala bi mu lijepu uspavanku, a vrata ostavljala zatvorena kako bi on sam jednog dana slijedio svoje riječi, pokrete i korake. Taj mu se kraj priče činio vjerojatnim, ali je i tom kraju nešto nedostajalo, a on je poželio otkriti što.

Mladić je čuo još puno priča, ali mu se ni jedan kraj nije učinio mogućim. Tako je jedne večeri zastao uz obalu rijeke, a jedan mu je ribar ponudio prenočište u kući. Ribareva kćer poslužila je večeru, a mladić nije mogao skinuti pogled s nje. Shvatio je kako njegovo putovanje konačno dobiva svrhu i sve je sjedalo na svoje mjesto. Nakon večere, djevojka ga je pitala što ga je nagnalo na put, a on joj je ispričao priču o vratima. Ona mu je zatim ispričala kraj priče. Bila je slična onoj priči koju je ispričala straija žena, ali djevojka ju je ispričala s puno više žara i ljepote. U toj priči majka nije znala kako točno završava, ali kada je primjetila da njezin sin već duboko spava, poljubila bi ga, tiho zapjevala i govorila riječi bez nekog smisla. Tada je i djevojka prišla mladiću, poljubila ga u obraz i otrčala iz kuće. On je ostao iznenađen i sretan. Nije više razmišljao o kraju priče, već je ostao živjeti s djevojkom. To je bio pravi kraj priče o vratima.

Likovi: majka, mladić, mladi kraljević, vojnik, putujući kazališni glumac, kotlar, starija žena, ribar, ribareva kći,

Mladić – znatiželjan dječak koji je volio slušati svake večeri istu priču koju mu je majka pripovijedala. Bila je to priča o kraljeviću i vratima. Silno je želio saznati kraj priče, ali je nenadana smrt njegove majke to učinila nemogućim. Jednog je dana odlučio krenuti na put kako bi možda od drugih ljudi saznao kraj priče, ali ono što je na putovanju pronašao bila je ljubav. Upoznavši ribarevu kći više nije razmišljao o kraljeviću i vratima jer je znao da je pronašao sretan i jedini pravi kraj priče. Ostao je živjeti sa djevojkom koja ga je poljubila u pravome trenutku, dok mu je pričala kako ona misli da je priča završila.

Bilješka o autoru

Danijel Dragojević hrvatski je prozni pisac, esejist i pjesnik. Radi i kao urednik na radiju i kao scenarist.

Rodio se u Veloj Luci, na Korčuli, 28. siječnja 1934. godine. Danas se smatra jednim od najvećih hrvatskih pisaca. Svojim je radovima, pjesmama i brojnim tekstovima utjecao na velik broj hrvatskih autora. Njegov stil pisanja krasi osebujni i prepoznatljivi stil.

Danijel je brat blizanac također poznatog pisca Ivana Dragojevića koji je umro 3. kolovoza 1999. godine u Zagrebu.

Dobitnik je velikog broja domaćih i međunarodnih nagrada za književnost. Od nagrada se ističu Goranova nagrada 2005. godine za svoje djelo “Žamor” te ranije, 1974. godine, nagrada Branko Miljković za djelo “Prirodopis”.

Njegova najpoznatija djela su Razdoblje karbona, Prirodopis, Nevrijeme i drugo, Kornjača i drugi predjeli, Nevrijeme i drugo, Žamor, Cvjetni trg, Rasuti teret i mnoga druga. Velik broj djela preveden je na poljski jezik.

Ovaj vrijedni i samozatajni pisac ne voli se isticati niti davati intervjue pa je malo toga poznatog o njegovom životu. Ipak, njegova djela govore u njegovo ime i iz njih možemo saznati i naučiti mnogo toga.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: L.V.