Waitapu

Roman “Waitapu” iskazuje ljudsku potrebu za slobodom i prelaskom raznih ograničenja koja si vrlo često sami postavljamo. Horvat je sastavio priču unikatne simbolike o rušenju tabua i zabrana u kojoj glavnu ulogu ima dječak Iteo. Iteo je dječak vesela duha i ono što ga pokreće je velika radoznalost. On je primjer pojedinca koji je sposoban rušiti granice i ograničenja koje društvo postavlja. Za takav pothvat potrebna je iznimna hrabrost, mudrost i upornost, a Iteo ima sve to.

Dječak Iteo je siroče koji ostvaruje poseban odnos sa starcem Paranom koji je jednog dana samo izronio iz vode u njegovom selu. Nitko ni ne sluti da je Parana zapravo jedan od stvoritelja svijeta, Ocean. Parana je poznavao Waitapu i sve čari vezane uz nju, a upravo je ta crta svakodnevno dozivala dječaka i to je ono što ih je zbližilo. Nitko u selu ne smije doznati da Iteo uopće razmišlja o Waitapu jer će ga spriječiti u njegovu naumu. Dane je provodio kod starca i slušao razne priče o svijetu koji se nalazi iza crte i o djevojčici Hini. Uz pomoć i savjete Parane, Iteo se odlučuje na težak i opasan put kako bi prešao crtu koju vrač Tefoto naziva prokletstvom i tabuom.

Nakon što je dočekao pun mjesec, Iteo je mogao krenuti na put. Parana je nestao i sada je bio sam. Na putovanju doživljava razna iskušenja, a nekoliko puta bio je u životnoj opasnosti, ali on ne odustaje i nastavlja naprijed. Nekoliko puta razmišlja o povratku u selo, ali shvaća da je već toliko zakoračio prema naprijed i prema slobodi da se ne može vratiti. Više ga nije strah za njegov život, sve što želi je saznati što ga očekuje iza tjesnaca i dvoje ljubavnika Wa i Tapu. Njegova hrabrost se isplatila jer ga je tamo dočekao izuzetan i raznolik svijet, djevojčica Hina i njen otac Parana.

Vrsta djela: dječji, pustolovni roman

Mjesto radnje: Waitapu, obližnje selo

Vrijeme radnje: ljeto

Tema: nastojanje dječaka Itea da prevlada strah i pomakne granice svog života

Ideja: uz malo hrabrosti možemo rušiti ograničenja koja nam postavlja društvo i ići svojim putem

Kratak sadržaj

1.

Roman započinje kratkom pričom o Oceanu, jednom od stvoritelja svijeta. Jednog dana Ocean je odlučio prenijeti život iz vode na kopno, a rijeke napuniti ribama i žabama. Imao je pet sinova i svakome je dodijelio jedan otok na kojem će vladati. Ubrzo je postao jako usamljen, ali jednom dok je obilazio svoje carstvo, ugledao je djevojčicu Hinu koja je iskočila iz školjke.

Ocean ju je odmah posvojio, odveo u svoje dvore i dodijelio joj učitelje. Kad je malo porasla, htio joj je pokloniti otok kojim će vladati, ali ona mu je predložila da joj dopusti tri godine lutanja, a kad skupi dovoljno mudrosti, tad joj može dati otok na kojem će vladati ljudima i životinjama.

Kada se Hina vratila s lutanja, otac ju je dočekao s tri moguća ženika. Ali ona ih je sve odbila i nekako uspjela nagovoriti oca da je pusti natrag u svijet kako bi si sama našla muža. Nakon što je ponovo otišla, Ocean je osjetio usamljenost, pa se i sam odlučio uputiti u svijet. Pretvorio se u starca i dao si ime Parana, što znači Ocean ili Velika voda.

2.

Dječak Iteo vraćao se s ribolova u svom starom, izgrebanom jedrenjaku. Ispred njega prostiralo se njegovo selo, a i iza se nalazila planina Waitapu. Dječak je sanjario o tome što se nalazi oko te planine. Vrač Tefoto rekao je kako je planina nagomilano prokletstvo bogova, prostor koji je zabranjen običnim smrtnicima jer u njemu caruju morski duhovi, čudovišta i bogovi.

Iteo je pogledao u posudu s ulovom. Prvo je morao dopustiti poglavici i vraču da uzmu dio ulova za sebe jer takvo je bilo pravilo, a tek onda smije dalje prodavati ono što mu je ostalo. Ribu će poredati na palubu i onda će prolaznici uzeti ono što im se sviđa, a zauzvrat ostaviti nešto drugo, na primjer kokoš, med, proso, papaju, ovisno o tome koliko smatraju da riba vrijedi.

Nekoliko riba zadržat će za sebe i za starca Paranu kojega nitko u selu nije trpio pa je uglavnom bio sam. Itea nije bilo briga za druge, njemu se starac sviđao i često su objedovali skupa. Iteo stigne na obalu gdje ga dočeka njegova baka Orohiva i ostali seljani. Prije nego što je itko pristupio brodu, sluga poglavice, Šiba i sluga vrača, Poluguz, izabrali su ribu za svoje gospodare.

Dok su seljani birali ribu Iteo je promatrao Waitapu. Osjetio je snažnu privlačnost prema tom mjestu i imao toliko neodgovorenih pitanja. Znao je da će jednom otići do te crte na moru i ništa ga neće moći spriječiti u tome. Baka je naslutila unukovu težnju pa mu ispriča priču kako je izgrađena prva piroga. Bilo je to u vrijeme kada još nije postojala Waitapu. Bolotova majka bila je bolesna. Na samrti je tražila sunce, nakon čega Boloto sagradi prvo plovilo i tako je postao prvi koji se uputio na more. Krenuo je ususret suncu, kako bi ga uhvatio i donio majci u kolibu. Bogovi su bili ljuti jer se jedno smrtno ljudsko biće usudilo zaploviti morem. Tada se pojavi Waitapu, crta koja je označavala među koju ljudi ne smiju prijeći.

3.

Orohiva je bila zabrinuta za svoga unuka jer je već bila izgubila sina, njegovog oca, upravo zbog Waitapu. Jednog dana, Iteov otac primijetio je tu crtu i otplovio. Čekali su ga danima, ali vratio se samo prazan brod. Nakon toga, Iteova majka je legla i umrla. Upravo zbog tog straha Orohiva je sve ispričala vraču i on se sad približavao njihovom brodu. Tefoto je pokušao objasniti dječaku da je crta zabrana i prokletstvo. Pokazao mu je da ni mrav, kad je okružen crtom ugljena, ne prelazi tu crtu. Zatim mu je ribar Teure ispričao da su on i Iteov otac koristili lijane da bi hvatali ribe. Bacili bi ih u more i ribe ne bi prelazile tu liniju.

Orohiva se još uvijek bojala za svoga unuka koji je ovog puta tvrdio da se zagledao u kornjaču, a ne u Waitapu. Tefoto prisili dječaka da prizna istinu i zatim mu pruži napitak koji Iteo iskapio do kraja. Odmah ga je oblila vrućina i pomislio je da će izgorjeti iznutra, ali zatim to prođe. Učinilo mu se da ga dozivaju otac, Parana i Boloto, a onda zaspe. Tefoto je uvjerio staricu da je dječak ozdravio. Više se neće sjećati Waitapu i bojat će se prijeći crtu.

4.

Iteo je završio kod starca Parane. Parana ga je pronašao na palubi samog bez svijesti i doveo ga do svoje kolibe. Mučila ga je groznica i imao je noćne more. Starac je u to vrijeme pripremio ribu i provjeravao je li s dječakom sve u redu.

Dječak i starac sjedili su uz vatru, ispred kolibe. Iteo se lagano oporavljao i nadolazio k sebi. Ugledao je pirogu na kojoj je starac svakodnevno radio i pitao se što će njemu uopće piroga kad je prestar da bi isplovio na pučinu. Sjetio se zatim priče o Boloti, ali nikako nije mogao prizvati u sjećanje kraj te pripovijesti, pa upita Paranu zna li on što o tome.

Parana radosno ispripovijeda o vrsnom ribaru Boloti, čija se majka razboljela. Imao je samo nju i bilo mu je jako teško gledati je kako pati. Naime, bolesna majka cijelo je vrijeme molila za sunce. Jednog dana, Boloto je vidio kako se na zapadu sunce spušta u more, pa ga odluči uhvatiti. Boloto je otplovio na pučinu i dočekao Sunce koje se upravo spuštalo, ali dok ga je promatrao, oblije ga nepoznata sreća i ribar se zaljubi. Sunce ga odvede na morsko dno, u svoje dvore gdje su jeli, pili i ljubovali cijelu noć. Tako su se sastajali svakog dana.

Parana je primjetio da je dječak zaboravio Waitapu, pa mu je pokušao vratiti sjećanje, ali bezuspješno. Na kraju je Iteo otišao na spavanje, a Parana je nastavio sjediti uz vatru. Pitao se gdje je sada Hina.

5.

Veliki i moćni Tikururu vratio se iz obilaska svojih stada koza, koje su pasle oko jezera Sung. Dočekala ga je žena Akahau i upitala zna li da je Hina odbila tri vrsna prosca, koji su, uz to, bili njeni ljubimci. Tikururu joj je objasnio da ne može zbog toga kazniti Hinu jer je ona kći njegova rođaka Oceana. Akahau se zatim potužila da su prošle već tri zvjezdane godine otkad je jela krokodilov rep, svoje najdraže jelo. Tikururu je bio umoran, ali obeća ženi da će joj odmah otići uloviti krokodila. Ali to je samo bio njen plan da bi se riješila muža. Tikururu ju je prije odlaska upozorio da ne čini nikakve psine u njegovoj odsutnosti, ali ona se nije obazirala na njegove riječi.

Akahau odmah pozove orla Ainu i naredi mu da nađe Hinu da bi je kaznila i ponizila. Našao ju je nakon nekoliko dana potrage gdje pliva s pliskavicama. Pokušao joj se prikrasti, ali pliskavice su ga na vrijeme spazile. Hina se brzo pretvorila u jednu od njih i zaplivala s njima. No, u vodi ju je dočekao Totamboko. Zato se ona pretvorila u školjku i spustila na morsko dno. Tamo ju je dočekao Kaikai, pa se ona brzo dosjeti i pretvori u kornjaču.

6.

Sljedeće jutro, starac je pokušao uvjeriti dječaka da se ne treba bojati crte, kao što se ni pelikani ne boje prijeći crtu i zaroniti u nepoznato more. Objasnio mu je da su ljudi izmislili bogove kako bi ih koristili u svoje svrhe. Vračevi su izmislili crte da bi upravljali ljudima, a ne da bi im pomogli.
Treba se oduprijeti tim izmišljenim crtama i zakonima jer se život tako ne može razvijati, a ljudsko društvo ne može napredovati. Parana je naglasio da su ljudi sve veliko stvorili tako da su srušili lažna svetišta, odbijajući biti robovi zamišljenih crta.

Iteo je bio zbunjen i nije mu bilo jasno zašto Parana priča o svemu tome, zašto cijelo jutro razgovaraju o crti i vraču. U tom trenutku, začuju zvukove bubnja što je značilo da se približava vrač. Iteo se odmah prestravio i molio je starca da ga negdje sakrije. Parana je tješio dječaka i uvjeravao ga da mu se ništa ne može dogoditi sve dok je on uz njega. Tefoto i Parana su se neko vrijeme odmjeravali, a zatim vrač poruči Iteu da je Orohiva bolesna i da ga želi vidjeti. Parana se naljutio na Tefota jer je punio glavu nevinom dječaku raznim besmislicama o crti i zakonima. Rekao je da su crte tu samo kako bi se mijenjale.

Tefoto se pravio da Parana ne postoji jer je to bio jedini način da se odupre njegovim snažnim riječima. Razmišljao je samo o tome da se mora dočepati dječaka i odvesti ga u selo. Tefoto je i dalje pokušavao uvjeriti Itea koliko su crte važne i kako ih se sve životinje boje, ali nije bio ravan Parani koji ga je odmah prozreo. Iteo je odlučio ostati s Paranom, ali tada Tefoto započne svoj obred od ranije. Iteo se uplaši i pobjegne u šumu gdje je neko vrijeme plakao.

7.

Dan je već bio na izmaku. Parana je pripremao večeru dok je Iteo krpao jedra na brodu. Parana ga je pozvao na objed i obećao priču nakon jela. Itea je zanimalo kako je Boloto mogao doći do dna mora, kako je disao pod vodom i što je bilo s njegovom pirogom dok je on bio sa Suncem. Starac mu zatim ispriča da Iteov otac nije umro na Waitapu, nego na Rotongi, gdje dječak svaki dan lovi ribu. Ruru je ubio Totamboko kada je progutao udicu i povukao Iteovog oca u more.

Parana zatim započne priču o moćnom Tikururu koji je jednom k sebi pozvao Mjesec, kako bi pratio njegovu kćer Wa, jer je Akahau sumnjala da se s nekim nalazi noću. Akahau je bila u pravu, Wa se nalazila sa sjajnom zvijezdom Tapu. Tapu je pripadala Sjevernom nebu, s čijim se kraljem Tikururu sukobio i izgubio mnogo vojnika. Ali Wa prizna ocu da se zaljubila pa joj on dopusti da se nastavi viđati s Tapu.

Akahau se posluži lukavstvom i obeća Mjesecu da će mu dopustiti da svakog dana spava duže, ako joj otkrije s kim se nalazi njena kćer. Kada je saznala, Akahau se razbjesnila i pretvorila dvoje ljubavnika u dva otoka koji su jedan drugom jedva bili na vidiku. Nesretna Wa neprestano je plakala pa se i pingvini sažalili nad njom. Skupili su se i pokušali primaknuti dva otoka jedno drugome, kad je Akahau to vidjela, prokune ih i više nikada nisu mogli poletjeti.

Zatim se vratio Tikururu i naredio kitovima da približe Wa i Tapu. No, Akahau zaprijeti mužu da će pobiti sve njegove životinje i stada, ako to učini. Tikururu zato odluči da će Wa i Tapu pola dana biti skupa, a onda će narediti moru da se digne i da ih rastavi. Tako će biti i noću. Wa i Tapu ostanu tako sjedinjeni u ljubavi i nastane ime Waitapu.

8.

Iteo se spustio u selo i nastavio dalje svojim životom. Poklonio se poglavici i vraču, ali nikome, osim Parani, nije priznao da mu se vratila svijest o Waitapu i da uskoro planira prijeći crtu. Orohiva je preminula prije nego što se Iteo spustio u selo i budući da je nije vidio prije smrti, nije smio u njenoj kolibi ništa dotaknuti.

Iteo je isplovio na pučinu kako bi lovio ribu. Razmišljao je da ga je otac naučio svemu što on zna o tom zanatu. Dječak je promatrao Mjesec i zvijezde. Parana mu je rekao da se može zaputiti prema Waitapu kada Mjesec bude pun, a zvijezda Teumara bude nadohvat zvijezde Velikog Mravojeda. Jedino tad će struje između otoka Wa i Tapu biti povoljne.

Sutradan je bila svetkovina plodnosti. Iteo se brinuo hoće li moći održati svoju tajnu pred drugima, posebno pred Tefotom i njegovim zmijskim očima. Iteo je primijetio kornjaču koja se približila njegovu jedrenjaku. Odmah se sjetio Hine i obratio joj se. Kornjača je prihvatila ribu koju joj je ponudio i dopustila mu da je pomiluje, ali onda je spazila barakudu i pobjegla. Iteo je bio ljut. Uhvatio je harpun i pogodio barakudu koja se zatim udaljila.

Parana ga je uvjerio da to nije bila Hina, ali mu je ispričao priču o Arubi i kornjači. Na dnu mora živjeli su ogromni lignjuni. Ubrzo su pojeli sve oko sebe i više nisu imali što jesti. Na drugoj strani, bliže površini, živjele su ulješure koje su također pojele sve što se moglo pojesti. Jednog dana, predvodnica lignjuna predloži da odu bliže suncu kako bi našli hrane, a Utaheo koji je predvodio krvožedne ulješure, predloži da odu do dna kako bi našli nešto za jelo.

Lignjuni i ulješure sreli su se nasred puta i sukobili. Aruba se teško ranjena povukla u dubine kako bi se oporavila. Tamo je srela kornjaču koja joj je obećala da će je služiti do smrti, samo ako je ne pojede. Živjele su tako skupa, ali Aruba bi svake godine pojela mlade kornjače. Nakon četvrte godine, kornjača se razljutila i napala Arubu. Ona se obranila, ali na putu prema pučini sustigla ju je Oroata i ubila. Tako je osvetila oca, Utahea.

9.

Sve je bilo spremno za svetkovinu plodnosti. Miris hrane osjećao se u zraku, a tri gole djevojke, koje će noćas postati žene, stajale su pored kolibe. Seljani su se okupili i čuo se zvuk bubnjeva. Iteo nigdje nije mogao pronaći Paranu, ali se nadao da će se uskoro pojaviti.

Iteo je sve promatrao skrivajući se iza stabla palme, kad mu se odjednom približio lovac Sahi. Predložio mu je da udruže snage. Iteo bi mu se mogao koji put pridružiti u šumi i vidjeti kako je to loviti životinje na taj način. Iteo upita Sahija zanima li ga ikad što se nalazi dublje u šumi, je li probao kad doći do crte i vidjeti što tamo ima. Žive li tamo iste životinje, raste li ista hrana, da li i tamo spaljuju svoje mrtve?

Sahi se zabrinuo za dječaka jer se činilo da opet razmišlja o crti. Osim toga, večer je dobro prošla. Sljedeći dan, Iteo se odmarao na jedrenjaku, kad je začuo udarce bubnjeva. Odmah se uplašio da ga je to Sahi izdao i da su došli po njega. No, njih je zanimalo što se dogodilo s Paranom i zašto jučer nije bio na obredu. Natjeraju ga da pođe s njima kako bi kaznili Paranu jer nije došao na svetkovinu, ali i zbog govora o prelaženju granica i nepoštivanju zakona. Stigli su na mjesto na kojemu je trebala biti Paranina koliba, ali tamo nije bilo ničega. Ni piroge, ni klade. Sve je bilo ispunjeno gustišem i raslinjem.

10.

Pun je Mjesec i Iteo je krenuo na put prema Waitapu. Još jednom je pogledao selo i pitao se hoće li se ikada tamo vratiti. Osjećao je malo tuge što napušta to mjesto, ali onda se zapitao tko će uopće za njim žaliti? Svi do kojih mu je stalo bili su mrtvi, a Parana je negdje otišao. Prisjećao se svih uputa koje mu je Parana rekao prije puta. Prva noć protekla je bez nekih poteškoća. Drugu noć je već osjetio umor. Osjećao je napetost i cijelo vrijeme je iščekivao da će se dogoditi nešto opasno po život. Ali i ta noć je prošla bez događaja.

Uspio je dočekati jutro, pojeo je nešto i legao kako bi se odmorio. Kada se probudio, bio je okružen maglom, zbog čega ga je odmah uhvatila panika, ali onda se sjetio riječi Parane. Upozorio ga je da će tijekom puta naići na maglu koja ljudima na kopnu sprečava da vide Waitapu. Treba samo hrabro nastaviti dalje. Taj dio puta je opasan jer može sresti ulješuru ili lignjuna. Ako uspješno prođe taj dio, ispred njega će se naći Waitapu.

Iteo se borio s neutaživom željom za Waitapuom, strahom od nepoznatog i prelaskom granice. Jedan dio njega upozoravao ga je da će biti proklet ako ode stazom bogova, ali nikako nije mogao ugasiti želju za pustolovinom i nepoznatim. Imao je toliko neodgovorenih pitanja. Sjetio se Paraninih riječi da živi samo onaj koji živi za nešto, a smrt će nas ionako sve dočekati. Onda bi barem trebali živjeti kako to srce želi. U tom trenutku u Iteu pobijedi strast nad razborom i krene dalje.

Ugledao je Waitapu, ali sada se nije smio prepustiti tom prizoru jer je morao paziti na jarbol da ga vjetar ne bi nasukao na obalu planine. Krenuo je u smjeru tjesnaca, kako bi prošao između Wa i Tapu. Na putu su mu se približile ulješure, ali sada nije mogao mnogo toga učiniti osim ići naprijed i nadati se da ga neće napasti ili prevrnuti jedrenjak. Našao se pred tjesnacem, ali nigdje nije bilo prolaza, sve samo razbacane kamene gromade. Iteo se sjetio priče o Wa i Tapu, pa pričekao struju koja će ispuniti usjeklinu vodom i ponovo odijeliti ljubavnike.

11.

Iteo se odmarao na palubi i čekao Mjesec. Parana mu je poručio da tek trećeg dana putovanja, kad izađe Mjesec, ljudi mogu sigurno proći kroz tjesnac. Razmišljao je o silnim čudovištima koji ga možda tamo očekuju i o kojima mu je Orohiva pričala. Pitao se odakle Parani toliko znanje o cijelom ovom području? Sad je žalio što mu nije postavio više pitanja dok je imao priliku.

Pojavio se mjesec i voda je počela navirati kroz tjesnac. Struja je sa sobom ponijela i Iteov brod. Njemu je preostalo samo upravljati u kojem će smjeru ići. Zapuhao je snažan vjetar i odnio mu jedro. Istog trenutka izgubio je vlast nad brodom i još je k tomu, bilo toliko mračno da je jedva razabirao okruženje. Uletio je u vrtlog, ali je pronašao novo jedro koje mu je sašio Parana i tako mu vjerojatno spasio život.

Napokon je uspostavio kontrolu nad brodom, a i Mjesec je izašao u potpunosti i tako osvjetljivao čitav tjesnac. Točno ispred njega tekao je slap koji je stvarao strašnu buku. Iteo baci sidro i zaustavi se. Bilo ga je strah proći, ali znao je da se nema kamo vratiti. Završio je sa svojim selom, tamo ga nitko nije čekao. Može jedino ići naprijed, u budućnost, i vidjeti što ga tamo čeka. Sjetio se da mu je Parana pričao kako Wa i Tapu ponekad plaču, to moraju biti njihove suze. Digao je sidro i ušao ravno u slap.

12.

Iteo se zaputio prema crvenom otoku koje je okruživalo plitko i bistro more. Puhao je blag vjetar i more je bilo mirno. Ispred njega otvorio se čaroban svijet. Većinu ptica koje su okruživale njegov jedrenjak nije znao prepoznati. Vidio je otoke raznih boja i nebrojeno mnogo poznatih i nepoznatih životinja.

Osjetio je glad pa je sjeo kako bi nešto pojeo. Iteo ugleda crnog orla kako pokušava uhvatiti faetona. Učinilo mu se da faeton nema šanse preživiti ovaj napad, ali tad se faeton velikom brzinom spusti na jedrenjak, što je zbunilo orla. To je dalo Iteu dovoljno vremena da uhvati veslo i zaprijeti ptici.

Razmišljao je bi li zadržao faetona na neko vrijeme, kao ljubimca da mu pravi društvo, ali odlučio je da je najbolje pustiti ga pa se možda još koji put vrati na njegov jedrenjak. Iteo digne tapu gdje se faeton skrivao, ali tamo ga je dočekalo iznenađenje. Ugledao je gotovo nagu djevojčicu.

Bila je to Hina. Djevojčica mu je poručila da ga je očekivala. Iteo je bio zbunjen, ali neizmjerno sretan. Toliko je o njoj slušao, a sad se ona nalazila pred njim. Odmah joj je rekao koliko mu je lijepa, nije se mogao suzdržati, a ona ga je zagrlila i pomilovala po kosi. Zatim mu je naredila da je slijedi jer ih očekuje Parana.

Analiza likova

Iteo – glavni lik romana. Roditelji su mu poginuli, pa ima samo baku Orohivu koja tokom romana umre. Dječak je samostalan i sposoban. Otac ga je za vrijeme života podučio zanatu ribolova i dječak je bio jako dobar u tome, pa bi svako jutro isplovio na pučinu. Dječak je bio izuzetno hrabar i radoznao, nije mu dovoljno samo njegovo selo i život koji tamo može ostvariti. Tijekom putovanja imao je sumnje oko pothvata, pa je razmišljao o povratku, ali bio je svjestan da ne bi mogao živjeti vječno okružen istim ljudima i kolibama. Spreman je suprotstaviti se uvjerenjima drugih kako bi slijedio svoje srce i put do slobode. Ostvario je poseban odnos s Paranom koji mu je pomogao da dosegne veličinu i pronađe put do Waitapu. Paranine riječi vodile su ga kroz cijelo putovanje i dale mu snagu za dalje.

Parana – jedan od stvoritelja svijeta, drugo ime mu je Ocean. Starac ima pet sinova koji su nastavili dalje svojim životima, a imao je i jednu posvojenu kćer. Hina mu je bila jako draga i osjećao se usamljenim dok je ona putovala svijetom. Odlučio je napustiti svoje dvore na neko vrijeme i sam se uputiti u svijet. Nastanio se u obližnjem selu gdje se pokušavao boriti protiv slijepih uvjerenja vrača, koji je pomoću straha želio upravljati ljudima. Nitko u selu ga nije volio i nitko mu se nije približavao.

Nije ga strah kršiti pravila koja postavljaju vrač i poglavica. Svjestan je ograničenja njihovih tabua i pokušava se boriti protiv toga. Tamo upoznaje Itea i pomaže mu na njegovom putovanju u borbi protiv tabua i ograničenja te putovanju do Waitapua. Starac je dobronamjeran i dobre ćudi. Na kraju dočekuje Itea sa svojom kćeri Hinom u Waitapu.

Bilješka o autoru

Joža Horvat rođen je 10.03.1915. u Kotoribi u Međimurju. On je romanopisac, pripovjedač, autor drama i filmskih scenarija, putopisac, publicist i svjetski moreplovac.

Kao autor prvi put se javio 1939. godine svojim autobiografskim romanom “Sedmi be”. Nakon Drugog svjetskog rata, s Miroslavom Krležom i Vjekoslavom Kalebom, uređuje časopis Republiku. Piše scenarij prema kojemu je 1952. Snimljen film “Ciguli Miguli”, zbog čega postaje “državni neprijatelj”, a 1989. objavljuje istoimeni roman.

Njegov antiratni roman “Mačak pod šljemom” doživio je filmsku i televizijsku adaptaciju. Njegova zaokupljenost brodovima i morem postaje sve intenzivnija pa se šezdesetih godina odlučio na pomorsku avanturu. Posada se sastojala od njegove supruge Renate, sina Marka i Vladimira Hrlića. Skupa su oplovili od kolovoza 1965 do srpnja 1967. godine.

Nakon povratka, 1973. objavljuje morski dnevnik “Besa” i iste godine Joža, Renata i Marko odlučili su se na novo putovanje, koje je prekinuto viješću o nesreći i smrti njegova sina Miće.

Godine 1975. njegovo drugo putovanje ponovo je naprasno prekinuto smrću njegova drugog sina Marka. Utočište od boli traži u pisanju. U tom razdoblju nastao je roman “Operacija Stonoga”, 1982. Zatim piše “Waitapu”, 1984., “Molitvu prije plovidbe”, 1995, dva romana za mladež “Dupin Dirk” i “Lijena kobila”, 1997. te “Svjetionik” 2000. U devedesetoj godini završava autobiografsku knjigu “Svjedok prolaznosti”, 2005.

Joša Horvat umro je u Zagrebu 26. Listopada 2012.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: A.M.