Kameni svatovi

“Povjestice” Augusta Šenoe su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama. Uz to, govorile su o nekim narodnim običajima i običnim ljudima s kojima se čitateljstvo moglo lako poistovjetiti.

Radi se o kraćim ili dužim epskim pjesmama. One su specifične po tome što se u njima pripovijeda o izmišljenom ili stvarnom liku iz povijesti, prepričava se neki povijesni događaj, legenda ili narodna predaja. No, u “Povjesticama” se autor nije ograničio na pripovijedanje, već je opisivao krajolike, dao neka svoje razmišljanja o životu, izraženo je domoljublje te nam je dao svoj uvid i razmišljanje oko moralnih vrijednosti. Na kraju, svaka povjestica ima jasnu pouku. Čitatelji mogu nešto naučiti iz njih o moralnim vrijednostima i ljudskim sudbinama koje, iako dolaze iz legendi, mogu nas upozoriti ili opomenuti o vlastitim životima.

Kao teme, autor je uzeo neke vrlo važne povijesne događaje pa je tako u Povjestici “Petar Svačić” ispričao priču o smrti zadnjeg hrvatskog kralja dok je u povjestici “Propasti Venecije” ispričao kroz pjesmu o propasti Venecije koju je smatrao najopasnijom za Hrvatsku na Jadranskom moru. Tema za “Povjestice” Šenoa je uzimao i u predajama, legendama i narodnim pričama. U Povjestici “Kameni svatovi” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice, ali i o tome da moramo paziti što želimo i kada se zaklinjemo, da to ne bi i dobili, pa požalili.

U Povjestici “Postolar i vrag”, autor je prikazao na vedar način što se dogodi kada dobro i zlo dođu u sukob te kada dobro pobijedi. Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

U Povjestici “Guš i vir”, Šenoa nam govori o postanku životinja, dok je onima naslova “Strmogled” i “Božja plahtica” ispričao narodne priče o tome kako su nastale neke biljke.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: Susjedgrad, sjeverozapad Medvednice

Tema djela: majčino protivljenje da joj sin oženi siromašnu djevojku

Ideja djela: kada drugima želimo zlo, zlo se nama vrati

Kratak sadržaj

I.

Pod Susjedgradom je živio jedan stari mlinar. Brojao je vreće pšenice i novac koji je imao, sav veseo razmišljajući kako će jednog dana sve što posjeduje dobiti njegov dragi sin. S njime je živjela i njegova žena, mlinarica. Također je vrijedno radila, znojila se i brojila što sve imaju, a uz sve to, šila je bijelu haljinu za buduću snahu. Iako nije još znala tko će ona biti, poručila joj je da će biti gospa njenog sina, jednom kada dođe u njihov mlin.

I tako je mlinarica radila, štedjela, kupila i čekala uzdišući. Spremala je kuću, ali snaha nikako da dođe. Pomislila je na sina koji je tiho radio s ocem u mlinu i mučio se danju i noću. Sin joj nije puno pričao, pa je pomislila da ga sigurno muče neki jadi. Zato je majka rekla svom sinu, napola u šali, a napola ozbiljno:

“Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha”

Rekla mu je da je ona već stara, baš kao i njegov otac, a mlada žena bolje radi, kao što i mlada leđa lakše nose teret. On je mlad i lijep, ima dobar imetak…

“Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina”

Uz to, stotinu djevica željno iščekuje njenog sina, sve su lijepe i iz dobrih kuća, a njenom sinu kao da je pamet slijepa. Majci nije jasno zašto joj se sin ne prikloni osjećajima i oženi, zato mu kaže:

“Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi, daj se ženi!”

Sin na to zagrli majku, pa opet na pola u šali, a na pola u tuzi zamoli je da ga dalje ne kori. On nije kamen, baš suprotno – “Srce mi je cigli plamen” kaže sin majci. On puno radi upravo zato da zaboravi na svoje muke. On zapravo jako voli:

“Više neg’li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg’li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više…”

Rekao joj je da je dugo šutio o tome, ali sada će dopustiti svojoj tuzi da progovori. Ispričao joj je priču: Jedne ljetne noći, sin je morao poći u grad. Bila je to tiha noć, a on je mirno išao putem. Odjednom se okrenuo i vidio malu crkvu pored grada dolje u nizini. Činilo se kao priviđenje, pa je sin najprije otrao oči, ali ona je na mjesečini vidio bijelu, mladu djevu i ostao bez daha. Gledao ju je kroz grm kako grli drvo i plače:

“Umire mi slijepu ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s ova mog ne snimi!”

Djevojka je molila Boga da joj poštedi oca od smrti, a kao zalog davala je jedino materijalno što je imala – svoj zlatni križić. Sin je ostao njem pred tom rajskom slikom. Kao da je vidio anđela. Smutila mu se pamet, pa od tada i noću i danju pred sobom vidi tu sliku djevojke kako moli. Sin je tada priznao majci da on ljubi Janju. Ali majka je na to pobjesnila:

” “Janju ljubiš, nesretniče?”
Gnjevna majka gnjevno viče:
“Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!…” ”

Majka nije mogla vjerovati da njen sin jedinac, koji dolazi iz bogatog doma, voli siromašnu prosjakinju. Razbjesnila se na pomisao da će sav njihov cjeloživotni trud pripasti u lijene ruke te nitkovice. Zato je poslala sina da, ako je već želi, ode k njoj u bijednu kuću, neka jede njen crni kruh i slatko ljubi odrpanku, a time će izgubiti njeno, majčino srce. Živjet će siromašno i prositi, ali u mlinu neće živjeti:

“Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!”.

Sve je to iz mlina čuo stari mlinar. Došao je do žene i naredio joj da šuti kad je tako ohola! I on je nekad bio siromah, živio je u kolibi i jeo crni kruh. Tako je Bog naredio – da u životu bude i siromaštva i bogatstva. Važno je samo časno raditi i skromno jesti, a onda ti posao “zlata vrijedi”. Onda se okrenuo sinu i rekao mu ako ljubi Janju, da će mu Janja postati i žena. Sin na to zamoli majku da ga ne proklinje. Kad bi samo znala što sve osjeća prema Janji, ne bi tako govorila. Sin joj se zakleo da ne može pustiti Janju jer je previše voli. Majka mu je ušutjela, progutala gnjev, a onda ljutito otišla bez riječi.

II.

Nastupilo je veselje u selu, digla se graja, a bake su u čudu gledale kako idu svatovi. Pitale su se čiji su to svatovi, pa su im rekli da mlinar ženi sina za Janju. Bake su se upitale da li je taj mladić poludio. Bile su sigurne da je Janja, iako je lijepa i mlada, zasigurno je pokvarena i nešto mulja jer je siromašna:

“Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos’o.
Ak’ je lijepa, ak’ je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!”

Svatovi su krenuli prema crkvi, ali među njima nije bila mlinarica. Ona je ostala kod kuće i u ljutnji stajala pred vatrom. Janja nije znala za to, jer da je znala, ne bi se ni išla udavati. Mlinar je naredio da mu žena ostane doma i pripremi ručak za svatove, a onda je ostala ljutita, piskajući od jada. Kada je čula zvono od crkve koje je nagoviještalo da će se upravo obaviti obred vjenčanja, pohitala je prema kućnom pragu i gnjevno vrisnula:

” “Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom!
Kleta družbo na toj stijeni
Kamenom se okameni!” ”

I u taj tren digne se oluja, prošla je nebom, pa usred sela puknula strijela. Razvalio se zid mlina i svi svatovi pretvorili su se u kamen – i otac i sin i snaha i svi svatovi. Od tog događaja mlinarice je poludjela i počela lutati svijetom.

I nakon mnogo godina kameni svatovi stajali su pod zidinama Susjedgrada. Do sada su se na njima skupili prah i pepeo, ali se još uvijek mogu prepoznati mladoženja, mlada, kumovi, djever i ostali. A kad dođe neka olujna noć, bijela žena dođe do svatova pa ih grli i plače, diže ruke prema nebu i govori “Kad se ljubi, nema grijeha!”. I danas kad se pita narod kakva je to stijena, odgovore da su to “svati od kamena”.

Likovi: mlinar, mlinareva žena, mlinarev sin, Janja

Analiza likova

Mlinareva žena – bila je žena mlinara, vrijedno je radila cijeloga života, trudila se i mučila kako bi ona i muž sinu ostavili značajan imetak. Bila je gospodarica imućne obitelji i znala je da je to njena obitelj postigla svojim trudom. U svom tom bogatstvu samo je željela da joj se sin oženi, kako bi i ona i muž mogli manje raditi, a posao prepustiti mlađima. Za sina je htjela neku lijepu djevu iz dobre obitelji, jer je mislila da samo to njen sin zaslužuje. Ali kada je čula da joj se sin zaljubio u siromašnu prosjakinju, potpuno je poludjela od ljutnje. Smatrala je da ta djevojka nije dovoljno dobra za njenog sina, jer ne samo što je siromašna, već ju je smatrala lijenom i zločestom. Bojala se da će potratiti cijeli imetak koji su ona i njena obitelj stvarala cijeli život. Zato se usprotivila sinu i rekla mu da će ga se odreži ako oženi prosjakinju. Ipak, morala je popustiti pod muževom naredbom da pripremi svatove. Bila je bijesna, ali je to učinila. Ipak, u trenu kada je čula da se vjenčanje odvija, proklela je svatove, a time i sama sebe. Zbog njene kletve svatovi su se pretvorili u kamenje, a time i njen sin i muž. Ona je od tog događaja poludjela i godinama nakon toga grlila stijene. Ovo grljenje stijena je metafora za oblake koji se skupe oko planine, pa se čini kao da je to žena koja grli kamene svatove.

Mlinar – za razliku od svoje žene, on je odobravao izbor svoga sina. Njemu je bilo važnije da se sin oženi za neku koju voli, nego za neku iz dobre obitelji. I on sam je nekada bio siromašan, ali je vrijednim radom i odricanjem uspio postati bogati mlinar. Smatra da to svatko može, pa siromaštvo ne mora biti vječno. Bitno je kakva je tko osoba, a ne što trenutno posjeduje. Zato je mlinar naredio ženi da šuti i ostane kod kuće za vrijeme vjenčanja pripremati jelo za svatove. Nije ni slutio da će ga to koštati života.

Mlinarev sin – lijep i vrijedan mladić kojemu je bilo vrijeme za ženidbu, ali nije htio ni jednu dobrostojeću djevojku, iako su sve bile lijepe i željele su ga za muža. On se zaljubio u siromašnu prosjakinju Janju i nakon što je vidio njen lijepi lik, pobožnu molitvu i skromnost, nije više htio ni jednu drugu. Dugo je držao u sebi tu bolnu ljubav, koju je smatrao nemogućom. Kako bi je zaboravio, puno je radio, sve dok ga majka nije prozvala misleći da se on ne želi oženiti. Priznao joj je da se želi oženiti, ali ne za one koje bi ona htjela. Nakon što mu je majka rekla da će ga prokleti ako oženi sirotinju, molio ju je da to ne čini, jer doista voli tu djevojku. Mislio je da bi ga razumjela i dala mu dopuštenje, samo kada bi mogla osjetiti ono što on osjeća prema Janji.

Janja – siromašna djevojka koja je bila i prosjakinja jer je imala slijepog oca i morala se brinuti o njemu. Zbog toga što je bila siromašna, svi su mislili da je i lijena. Ipak, ona je bila skromna i dala bi sve što je imala samo da joj Bog održi oca na životu. Dok se udavala za mlinareva sina, svi su mislili da je to zbog novca i da, iako se čini milom i lijepom, da je zapravo dvolična i da to čini iz koristi. Samo su čekali da se vrag u njoj pokaže, a ona je zapravo bila dobra i skromna.

Bilješka o autoru

August Šenoa je jedno od najvećih imena hrvatske književnosti te najutjecajniji hrvatski književnik iz 19. stoljeća. Koliko je bio priznat i cijenjen u vrijeme dok je djelovao svjedoči i razdoblje u hrvatskoj književnosti koje je dobilo ima prema njemu. Šenoino doba obuhvaća vrijeme oko njegove smrti.

August Šenoa se rodio 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a dok je živio s roditeljima zavolio je umjetnost. Godine 1848. nakon smrti majke vraća se u Zagreb da završi osmi razred. Nakon što je završio osnovnu školu August se zaputio prema rođacima koji su živjeli u Pečuhu.

U Pečuhu je završio prvi razred srednje škole da bi se vratio u Zagreb i 1857. godine maturirao. Dok je išao u gimnaziju pisao je stihove na hrvatskom i njemačkom jeziku. Nakon srednje škole u gornjogradskoj gimnaziji upisao je Pravoslavnu akademiju

Krajem 1859. godine nastavlja studirati pravo u Pragu. Tamo se zadržava sve do 1865. godine, a kako nije na vrijeme položio niti jedan ispit bio je prisiljen baviti se žurnalistikom nakon čega se vraća u Zagreb i počinje raditi u redakciji Pozor.

Kada se vratio u Zagreb dobio je posao gradskog bilježnika, a 1868. godine se vjenčao sa Slavom pl. Ištvanić. Godine 1872, postao je ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a neko je vrijeme djelovao kao dramaturg.

U to je vrijeme 1871. godine izašao roman “Zlatarevo zlato”, a dvije godine kasnije postao je senator i napustio rad u kazalištu. Neko vrijeme bio je dio Narodne stranke, a osim što se angažirao u politici Šenoa je prevodio na hrvatski jezik s engleskog, njemačkog, češkog i francuskog jezika.

Od 1874. godine pa sve do svoje smrti uređivao je časopis “Vijenac”. Umro je 13. prosinca 1881. godine od posljedica upale pluća koju je dobio dok je pomagao unesrećenima nakon Velikog potresa 1880. godine.

Široj javnosti je postao poznat kada je počeo raditi kao dopisnik za “Obzor”. Zahvaljujući Šenoi feljton je postao literarni žanr, pa je tako u poznatoj seriji feljtona “Zagrebulje” opisivao negativne posljedice koje su konformizam i licemjerje ostavili na svakodnevni život u Zagrebu.

Vrijeme dok je pisao za časopis i djelovao kao novinar ostat će zapamćeno po kritiziranju društva. Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta.

Najviše je ostao zapamćen kao pisac romana. Unatoč tome što je pisao o suvremenim događajima, najznačajniji dio njegova stvaralaštva su povijesni romani poput: “Čuvaj se senjske ruke”, “Zlatarevo zlato”, “Diogeneš”, “Seljačka buna” i “Kletva” koju nije uspio dovršiti. U spomenutim djelima opisuje događaje iz hrvatske povijesti.

Jedna od njegovih djela su: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca” i “Zagrebulje”…

Njegove pjesme su zahvaljujući raznim temama bile prilagođene širokom krugu čitatelja, a tu se najviše misli na: “Hrvatska pjesma”, “Na Ozlju gradu”, “Budi svoj”…Bio je popularniji kao socijalni nego kao ljubavni pjesnik.

Pisao je i povjestice, pripovjedna djela s povijesnim motivima kao što su “Anka Neretvanka”, “Propast Venecije”, “Smrt Petra Svačića”, “Šljivari”…

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: V.B.