Priče iz davnine

“Priče iz davnine” zbirka je priča naše najpoznatije autorice bajki Ivane Brlić Mažuranić. Mnoge od njih ostale su u divnom sjećanju brojnih generacija upravo zbog svoje originalnosti, ljepote i svevremenskih pouka. Zbirka je prvi put izdana 1916. godine i već je tada postigla nevjerojatan uspjeh. Prvo izdanje sadržavalo je šest priča, a u drugo izdanje, koje je tiskano 1926. godine, dodane su još dvije priče – “Lutonjica Toporko i devet Župančića” i “Jagor”.

Ivana Brlić Mažuranić bila je toliko značajna spisateljica svog vremena da je zbog svojih književnih radova, među kojima je i ova zbirka, čak četiri puta predložena za Nobelovu nagradu za književnost. Uz to, bila je prva žena primljena u Akademiju znanosti i umjetnosti i svojim magičnim bajkama zaradila je nadimak “hrvatski Andersen”, a kasnije i “hrvatski Tolkien”.

U svojim bajkama Ivana Brlić-Mažuranić je svojom maštom kombinirala realne i nestvarne događaje. U djelima je uspješno kombinirala opise prekrasnih krajolika, maštovite radnje i fantastične likove, a sve kako bi prenijela važne životne poruke. Ove priče govore kako uvijek treba stremiti istini, prikazuju jačinu i bezgraničnost majčine ljubavi, ljubav i povezanost među braćom, veličinu nečijeg srca bez obzira na veličinu tijela, prikazuju i pohlepu i neumjerenost, naglašavaju važnost čistog srca, hrabrosti, ljubavi, a osuđuju zloću, pohlepu, koristoljublje i osvetu. Sve to opisano je na nevjerojatno slikovit način.

Ivana Brlić Mažuranić bila je nevjerojatan pripovjedač. Znala je jezikom prikazati nevjerojatne svjetove, ali s dovoljnom umjerenošću iskaza da sve bude shvatljivo, nekomplicirano i jasno čak i najmlađim čitateljima. Njezine priče jednako su jednostavne, koliko i duboke. Mogu se tumačiti na nekoliko razina, tako da su zanimljive i starijim čitateljima. Sve to govori o njenoj velikoj pripovjednoj snazi.

Inspiraciju za svoja djela Mažuranić je tražila u slavenskoj narodnoj, odnosno usmenoj književnosti. Tako prenijela je naše stare legende, mitove i lokalne priče na jednu svjetsku razinu, poslala ih je van u svijet, budući da su joj djela prevedena na gotovo sve velike svjetske jezike, koji uključuju i kineski, japanski, perzijski, hindi, pa i one manje poznate, poput bengalskog. Zbirka je prevedena čak i na esperanto.

“Priče iz davnine” sadrže neke od njenih najznačajnijih i najpoznatijih priča, kao što su “Šuma Striborova”, “Regoč”, “Ribar Palunko i njegova žena” i mnoge druge. U njima se spominju likovi otprije poznati iz balkanskih narodnih priča ili legendi, kao što su Regoč, Stribor, Tintilinić, Potjeh, Palunko i mnogi drugi. Oni su važan dio ne samo naših bajki, nego i kulturne baštine.

Kako je Potjeh tražio istinu

Jednog dana djed pošalje unuke u šumu gdje su vadili med da pogledaju jesu li pčele prezimile i izlaze li iz zimskog sna. Bilo je jutro i sunce još nije izašlo pa su dječaci, uplašeni od strane tišine i mraka krenuli dozivati Svarožića da izvede sunce. Svarožić im se ukazao i odlučio im pokazati svijet te im govori kako im je suđeno da ostanu uz djeda sve dok mu ne vrate svu ljubav i nestane. Tu scenu promatrao je Bjesomar, vladar šumskih bjesova, koji je mrzio njihova djeda jer je zapalio sveti oganj od kojeg je on kašljao.

Bjesomar odabere tri šumska bijesa koji su morali dokučiti kako preko unuka nauditi Vjestu. Kad unuci krenu prepričavati djedu što su vidjeli pojave se bjesovi i šapnu im što da kažu. Marun i Ljutiša su ih zbunjeni poslušali, ali Potjeh nije. Marun reče kako će biti najbogatiji među braćom i bijes mu se sakrije u torbu, a Ljutiša da će biti najsilniji i bijes mu se sakrije u njedra.

Jedino se kod Potjeha bijes nije sakrio jer on nije lagao djedu. Bjesomar ponovno naredi bijesu da se pobrine za Potjeha kako se ne bi sjetio istine. Ljutiša i Marun, pod utjecajem bjesova, počinju lutati gorama i dolinama. Potjeh ostaje tri dana uz djeda pa odluči otići u goru i ostati tamo sve dok se ne sjeti istine.

Na putu ga zaskoči bijes i Potjeh ga pogodi kamenom u nadi da će ga ubiti, ali ne uspije jer su mu na mjestu udarca narasla još dva roga. Potjeh se smjesti kraj zdenca, ali i tamo ga je slijedio bijes i maltretirao ga je. Bijes pozove druge bjesove da mu pomognu u njegovu poslu. Potjeh ih uspije zatvoriti u zdenac, ali zbog silne buke koju su radili ih pusti te su pobjegli u goru, a s njim je ostao samo onaj prvi bijes. Oni se naviknu jedan na drugoga i Potjeh provede prvu godinu kraj zdenca.

Djed je živio s druga dva unuka koji nisu marili za njega i odlučili su ga se riješiti zapalivši njegovu kolibu. Djed nije mogao izaći iz kolibe jer su ju unuci klinom zatvorili pa je sjedio unutra čekajući smrt i žaleći što nije posljednji put vidio Potjeha. Svarožić se ukaže Potjehu i kaže mu da je trebao ostati uz djeda. Potjeh se odluči vratiti njemu, ali kad se pokušao umiti pao je u zdenac i utopio se. Bijes se prvo raduje, ali se onda rastuži jer se naviknuo na život uz Potjeha daleko od Bjesomara i drugih bjesova. Ljutiša i Marun su naišli kraj zdenca dok je bijes plakao i njihovi bjesovi onda iskočiše iz torbe i odnesu bijesa k Bjesomaru.

Kada su unuci ostali bez bjesova shvatili su što su učinili i krenuli su spasiti djeda. Djed je preživio i zamoli unuke da ga odvedu na mjesto gdje je Potjeh umro. Na kraju su došli do Svarožićeva dvora gdje su na stepenicama ugledali Potjeha kako plače. Tko god je sagriješio nije mogao ući u dvor pa tako ni Potjeh jer je ostavio djeda.

Djed je tada umro za Potjeha, došao do njega, primio ga za ruku i odveo ga u dvor gdje su ih dočekali Svarožić i gosti. Ljutiša i Marun su se vratili na krčevinu gdje su živjeli i nikad više nisu mogli naći put do dvora. Oni su odgajali sinove i unuke te su prenosili sveti oganj s koljena na koljeno tako da se Bjesomar zauvijek gušio od svetog dima. Bjesomar je dao trojici bjesova odrezati rogove, ali to nije izbrisalo sramotu njegove vojske zbog neuspjelog zadatka.

Regoč

U Regoču se isprepliću životi stvarnih likova poput seljaka i čobana te nestvarnih likova kao što su vila Kosjenka, div Regoč i mnoge životinje. Jedan dio priče je smješten u izmišljeni grad Legen, a drugi dio u dolinu između dva sela, mjesto na koje možete naići u pravom životu.

Glavna ideja bajke je veliko prijateljstvo koje ne poznaje granice. Pokazuje se da unatoč velikim razlikama, baš kao što su one između Regoča i Kosjenke može doći do velikog prijateljstva. Upravo su se ova dva lika brinula jedno za drugo i pomagala su koliko je to god bilo potrebno.

Bajka “Regoč” se smatra poučnom jer s jedne strane želi pokazati što sve može uzrokovati nesloga, a s druge strane uči o velikim vrijednostima kao što je prijateljstvo. U bajci se cijelo vrijeme suprotstavljaju dvije velike sile: s jedne strane je ljubav kao jedna od najvećih vrijednosti i koja predstavlja dobro, a s druge strane je mržnja kao sve ono loše.

Kratak sadržaj

Bajka počinje s konjarima koji su čuvajući konje zaspali. U tom su se trenutku s oblaka spustile vile, a među njima i mala vila Kosjenka. Upravo je ona zajahala jednog od vranca i krenula prema dalekom svijetu. Jahala je preko rijeka, brda i polja te dojahala na pustu i hladnu ravnicu.

Prošlo je sedam dana i noći, a Kosjenka je napokon stigla do srušenih zidina grada Legena gdje je živio div Regoč. Njegov posao se sastojao u brojanju kamenja i tako sve dok nije došla Kosjenka. Ta slatka mala vila nagovorila je diva da krene s njom istraživati sva čudesa svijeta. Regoč je tada udario nogom u tlo, zemlja je pukla i njih dvoje su upali u jamu.

Krenuli su na zanimljivo putovanje i već su na početku mogli vidjeti mnoga čuda. Kosjenka je odjednom zastala u dvorani gdje se nalazilo mnogo blaga i oružja te štapić od bjelokosti koji je htjela bolje proučiti. Nažalost štapić koji je Kosjenka htjela uzeti držao je svod, pa je uskoro došlo do rušenja dvorane, a u strašnom trenutku je nastala pregrada između Regoča i Kosjenke.

Regoč nije odmah primijetio da nema Kosjenke nego je krenuo dalje, a kada je osjetio da mu se na uhu umjesto pune ljulja prazna košarica, to ga je podsjetilo na malu vilu zbog čega se vratio, spasio Kosjenku i mogli su nastaviti dalje.

Došli su do kraja puta između dva kotara i sela. Spomenuta sela su već neko vrijeme bila u svađi, ali djeca nisu uopće marila za pitanja odraslih nego su zajedno čuvala ovce i provodila vrijeme igrajući se. U zanimljivoj igri im se pridružila i Kosjenka. Mali Ljiljo je je tada rekao Regoču da je od odraslih iz sela čuo kako će probiti nasip Zlovode i to samo da bi potopili selo s kojim su bili u svađi.

Upravo se u tom trenutku dogodilo ono što je Ljiljo pričao. Seljani su probili nasip i voda je umjesto jednog potopila i drugo selo. Regoč je odmah krenuo prema nasipu, legao je da bi prsima zatvorio rupu, ali voda je i dalje prodirala. Ljiljo je onda predložio da div probuši rupu zemlji kako bi voda imala gdje otići. Regoč je tako učinio, voda se povukla i opet su se mogla vidjeti livade i selo.

Došlo je do proslave seljana, ali i tuge jer su shvatili kako su ostali sami. Odjednom su na prozoru ugledali starca i staricu, krenuli prema njima sretni što će ih imati tko naučiti kako da obnove sela i zasiju polja. Tražili su Regoča, a koji se unatoč tome što je volio društvo slatke vile Kosjenke, poželio grada Legena pa je krenuo svojoj kući. Savjetom bake i djeda djeca su tada izorala polja i pripremila za sadnju. Obnovila su samo jedno selo kako ne bi opet došlo do nesreće. Kosjenka je ostala živjeti s njima, a Regoč je nastavio brojati kamenje u svom gradu.

Analiza likova

Ribar Palunko i njegova žena

Ribar Palunko živio je siromašnim i teškim životom. Kada je čuo da postoje bogati ljudi koji uživaju svakoga dana u svom bogatstvu, odlučio je kako će i on postati bogat. Zato je odlučio da će sam sebi izreći zavjet, neće tri dana loviti ribu. Nadao se da će tako nakon toga postati bogat.

I tako nakon što je proveo tri dana bez pecanja, posjetila da je Zora-djevojka. Izronila je ispred njega dok je sjedio u čamcu i ponudila mu nagradu što je tri čuvao život njezinim ribicama. Palunko je poželio da ga djevojka izbavi iz bijede u kojoj se našao i da postane bogat. Zora-djevojka mu kaže neka pođe kući i tamo će naći sve bogatstvo ovoga svijeta.

Palunko je otišao kući kako mu je djevojka i rekla i tamo nađe siromašnu djevojku koja je bila njegova žena. Svake večeri, žena mu je pričala predivne priče o dalekim dvorima, kraljevima i zmajevima. Palunku je tada palo na pamet da je njegova žena vila i da će mu ona sigurno pokazati put do bogatstva, samo mora biti strpljiv.

U međuvremenu, rodio im se i sin Vlatko. Jednoga dana žena je pričala Palunku o bogatstvu Kralja Morskoga kada je izgubio strpljenje, ščepao ženu za ruku i naredio joj neka ga vodi do blaga. Kada mu je žena rekla da je ona samo siromašna žena, a ne nikakva vila, Palunko se još više razljuti i naredi žene da će sutradan poći u potragu za blagom Morskoga kralja. On će krenuti na lijevu stranu, a njoj je rekao da mora krenuti s djetetom na desnu stranu. Blago moraju naći i ne smiju se vratiti kući dok se to ne dogodi.

Sljedeći je dan žena molila Palunka da se ne rastaju, da ostaju zajedno, ali on nije popuštao. Tako je žena s djetetom dva tjedna hodala tražeći blago te je tako jednom i zaspala na kamenu uz more. Kada se probudila više nije bilo njezinog djeteta.

Od velike tuge, žena je zanijemila te se tako vratila kući. Drugi dan vratio se i Palunko ljut i bijesan što nije našao blago. U kući je sada vladala tišina. Palunko je neko vrijeme uspio izdržati tu tugu, ali onda je nakon nekog vremena otišao ponovo na more. Opet je odlučio ne loviti ribu tri dana da vidi što će se dogoditi.

Treći je dan ispred Palunka ponovo izronila Zora-djevojka. Palunko se nije sjetio da je moli da mu se vrati dijete ili da mu žena progovori, već ju je molio da ga odvede do dvora Kralja Morskoga.

Ovoga puta Zora-djevojka odlučila je udovoljiti njegovoj želji te mu je objasnila kako da stigne do Kralja Morskoga. Rekla mu je da na put mora krenuti za vrijeme mladoga mjeseca kada dan stane svitati. Tada neka sjedne u čun i pričeka da zapuše vjetar koji će ga odnijeti u smjeru istoka do otoka Bujana. Stići će do kamena Altira i tamo će dobiti upute za dalje.

Palunko je poslušao Zoru-djevojku te je došao do Bujana koji je izgledao poput zelenog vrta. Tamo ga je na kamenu Altiru čekala Zora-djevojka. Pokazala mu je plivajuće mlinsko kolo i Morske Djevice koje su plesale oko njega te ga je naučila kako će zamoliti kolo da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga pritom ne progutaju morski jazi.

Obećala mu je Zora-djevojka svakakvo bogatstvo koje ga je tamo čekalo, ali uz uvjet da se više nikada ne može vratiti na zemlju. Naime, izlaz iz dvora priječile su tri velike straže. Jedna je dizala valove, druga je vijala vjetar, a treća je križala munje. Palunku to sve nije bilo niti bitno jer se nije mislio vratiti. Otišao je do mlinskog kola i tamo je izgovorio što ga je naučila Zora-djevojka.

Morske djevice zavrtjele su kolo i nastao je veliki vir koji je Palunka poveo na dno. Kada se snašao ugledao je kako se svuda oko njega nalazi zlatni pijesak. Zapravo se nalazio u velikoj dvorani Kralja Morskoga. Nije mogao vjerovati svojim očima gdje se nalazi, a od velikog veselja počeo se prebacivati po pijesku.

Palunko se svidio Morskome Kralju pa mu je on odmah poklonio bisernu granu i naredio je vilama dvorkinjama da se pobrinu za njega, da mu daju birano jelo i piće. kada je pojeo, Morski Kralj ga je upitao želi li još nešto, na što mu je Palunko odgovorio da želi pladanj varene lobode jer se slabo najeo biranih jela. Morski Kralj se tada nasmijao Palunko i obećao mu je ispuniti želju ako će se Palunko još tri puta prebaciti.

Palunkovo prebacivanje po pijesku najviše je zabavljalo mladog kralja koji je u svilenoj košuljici ležao u kolijevci. Kada ga je Palunko malo bolje pogledao, u njemu je vidio svog izgubljenog sina Vlatka. Postao je njegovom slugom i razmišljao je kako će jednoga dana pobjeći s njim i odnijeti ga majci. No, dječak ga se nije sjećao i proglasio ga je ludom koja se prebacuje po pijesku jer to zabavlja Morskoga Kralja.

Palunko je tada osjetio veliku žalost za svojim domom, za svojoj siromašnom ženicom koja mu je pričala maštovite priče i malim sinčićem koji mu se penjao uz bradu.

Cijelo to vrijeme Palunkova je žena kod kuće tugovala. Nije imala koga pitati za savjet pa se uputila jednoga dana tražiti utjehu na majčin grob. Tamo je ugledala košutu koja joj je predložila da svakoga dana sprema večeru za Palunka, a nakon večere nek razrješuje tanku kudjelju.

Rekla joj je ako Palunko ne dođe neka ide u krš i tamo svira u dvojnice. Zmije će pojesti večeru, a galebovi će kudjeljom obložiti gnijezda.

Nakon tri mjeseca Palunko se još nije vratio. Žena je odlučila otići ponovo na majčin grob gdje je opet srela košutu. Ona joj je rekla neka kako je Palunko u mukama i kako mu ona može pomoći. Neka na mjesečini uhvati velikog lubina sa zlatnom perajom na kojoj se nalazi zlatna jabuka.

Da bi došla do tamo mora svladati put na kojem se nalaze tri prepreke, odnosno mora proći kroz tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija orijaška ptica i zlatna pčela. Majka joj je savjetovala da ne nosi ništa na put osim udice i dvojnice. Ako joj se nešto dogodi neka otpori samo desni rukav.

Drugi dan žena se zaputila čunom do mora neznanog. Kada je došla do pećine i ugledala veliku zmiju sjetila se dvojnica pa je zasvirala u desnu sviralu.Tada su došle male zmijice koje su nagovorile veliku zmiju da ode spavati, a one su je propustile dalje kroz pećinu.

Kada je stigla do druge pećine i kada je ugledala orijašku pticu, ponovo se sjetila dvojnica i zasvirala je ovoga puta u lijevu sviralu. Tada su došli maleni galebovi koji su nagovorili svoju veliku majku pticu da propusti ženu kroz pećinu. Ptica na to nije pristala, ali joj je htjela dati mogućnost da može ponovo pričati. Žena na njezine uvjete nije pristala pa je nastavila dalje tražiti prolaz. Maleni galebovi tada prevare majku-pticu, ona zaspi, a oni propuste ženu kroz pećinu.

Kod treće pećine gdje se nalazila zlatna pčela, žena se sjetila svog desnog rukava, otparala ga je te je tako ulovila pčelu. Pčela ju je molila da je pusti na slobodu, a zauzvrat će joj vratiti sina. Žena pogleda prema moru i tamo ugleda kako Zora-djevojka šeće po moru maloga kralja u kojemu je žena odmah prepoznala svoga Vlatka. Pčela joj je obećala pokazati put do sina, ako joj žena da slobodu. NO, žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i ipak poći potražiti velikog lubina.

Mali je kralj naredio Palunku neka mu isplete svilene vođica kako bi ga mogao voziti po zlatnom pijesku. Palunko je bio jako tužan i tada je odlučio kako mora pobjeći. Kada su svi zaspali iskoristio je spletene vođice i uz pomoć njih je povezao kolijevku na leđa i dao se u bijeg sa svojim sinom.

Kada je već pomalo počeo posustati, nešto ga je povuklo za kolijevku i počelo ga dalje vući prema površini. Bila je to udica njegove žene koja je htjela uhvatiti lubina. Kada su shvatili što se dogodilo bili su jako sretni.

No, s druge strane Morski Kralj bio je jako ljut i poslao je da ih nađu Morske Djevice. Morske Djevice opkolile su čamac čim je dan svanuo, podigle su valove i vihor. Palunko je bio prestravljen. Ponovo je počeo dozivati Zoru-djevojku za pomoć. Kada se ona pojavila pogledala je malog kraljevića i Palunka i ništa im nije dala, već je samo poklonila Palunkovoj ženi iglu pribadaču i vezeni rubac.

I tako se od rupca napravilo jedro, a od igle pribadače kormilo i čamac je poletio prema obali. Na kraju puta čun se razbio o hridi na obali, zlatna je kolijevka nestala, a Palunko, žena i dijete našli su se pored svoje kućice.

Već do večeri kada su jeli lobode, zaboravili su na svoju nevolju. Ostale su im jedino dvojnice koje kada je netko puhnuo u njih, donijele su pjesmu o ludom Palunku i njegovoj vjernoj ženi.

Sunce djever i Neva Nevičica

Ova kratka bajka u kojoj se slave poštenje i pravednost, a osuđuju pohlepa i oholost, ima gotovo sve elemente koji ovaj žanr čine prepoznatljivim. Radnja je smještena u neodređeno vrijeme, a ni mjesto nije posve poznato (znamo samo za dom mlinarov, livadu ispred dvora mlade carevne i banovinu Oleha bana, ali ne znamo gdje se to sve točno nalazi).

Osim toga, ono što je tipično za svaku bajku je i stalno preplitanje stvarnog i nestvarnog, tj. fantastičnog. Fantastični su neki od glavnih likova bajke – Mokoš i Sunce. Osim njih u bajki se mogu pronaći fantastični elementi kao što su vile koje su okupale Nevu u omaji netom nakon njezina rođenja, ali se fantastika pojavljuje i u obliku nekih postupaka, kao što su npr. propadanje Mokoši u zemlju nakon što je Sunce tako naredilo. Fantastični likovi interveniraju u živote običnih ljudi, kakvi su mlinar i mlinarica, Oleh ban i Neva Nevičica.

Nadalje, ono što ovo kratko prozno djelo dodatno učvršćuje i određuje kao bajku je i sama fabula. Započinje se pričom o mlinaru i njegovoj obitelji u koju  intervenira Mokoš unoseći zaplet u radnju. Radnju dodatno zapliće i oholost mlade carevne koja šalje vojsku kako bi spriječila veselje zaljubljene Neve i njezinog odabranika Oleha. Potom u djelo intervenira Sunce i radnja se raspliće i uobličava u sretan završetak, koji je možda najprepoznatljiviji element svake bajke (“Tako naredili, tako uzvali, a što ono bijahu svatovi i što se pjevalo po pustoj banovini, toga više nema za sto godina ni u devet carevina”) Osim toga, djelo sadrži i tipične formule riječi koje upućuju na to da se radi o bajci. Tako se u opisima nekih likova koriste općepoznati epiteti, kao što su npr. ohola carevna, mila djevojčica, neznani junak, divan junak, huda sreća, pusta banovina, dom čađavi i sl. Bitno je da se mnogi od ovih epiteta ponavljaju kroz bajku kako bi dodatno naglasili karakter onoga što opisuju. Česta je i upotreba imperfekta, glagolskog oblika za prošlo nesvršeno vrijeme, što je još jedna karakteristika bajke kao književnog žanra.

Borba između dobra i zla i u ovoj je priči okončana pobjedom dobroga. U liku Neve Nevičice Ivana Brlić-Mažuranić slavi dobrotu srca i veliča  one koji se, između bogatstva i slave, ipak najprije odlučuju slijediti svoje osjećaje. Velika se snaga ove bajke (a i cijelog književnog opusa Ivane Brlić-Mažuranić) ogleda u mogućnosti da se pripovijeda uvijek iznova i da se pouka djela može primijeniti na svakoga čovjeka bez obzira na vrijeme u kojemu živi.

Kratak sadržaj

Živjeli su mlinar i mlinarica. Oboje su bili proračunati i u svome su radu uzimali od siromašnih, a bogatima se ulagivali. Jednog dana na vrata mlina došla je starica u poderanoj odjeći. Izgledala je poput obične bakice, ali ona to nije bila. Bila je to Mokoš koja je ponekad izgledala kao čovjek, ali je mogla biti i ptica, zmija… Živjela je u glibu nakraj močvara, a kod nje je Sunce provodilo duge zimske noći gdje ga je ona tetošila. Kad je došla mlinaru i mlinarici, oni su, čim su je vidjeli, prosudili da nije bogata i zatražili su od nje pola onoga što bi joj samljeli. Mokoš je rekla mlinaru da će joj onda nedostajati za pogaču koju bi pripremila svojim sinovima i tek rođenom unučetu Suncu. Mlinar se na to samo podrugljivo nasmijao i rekao da ona baš ne nalikuje Sunčevoj baki. Na kraju je odbio samljeti bakinu vreću jer mu ona nije mogla dati pola pa se Mokoš zaputila kući putem kojim je i došla.

Međutim, sve je to vidjela mlinarova kći Neva Nevičica, koja ni u čemu nije bila nalik svojim roditeljima,  i bilo joj je žao zbog načina na koji je njezin otac otpustio staricu. Dočekala je baku u gaju i rekla joj da dođe sutra, kad će Neva biti sama, i samljeti joj žito. Drugoga dana tako se i dogodilo – starica je opet došla s torbom. Budući da je mlinar zapeo mlin, Neva je morala ući u ledeni potok kako bi pokrenula mlin i samljela staričino žito. Kad je to učinila, baka Mokoš joj se zahvalila i obećala da će joj uvijek pomagati te da će reći svome unuku Sunca tko ga je darovao pogačom.

Nakon tog događaja, mlin više nije mogao funkcionirati bez Neve Nevičice što je razljutilo mlinara i mlinaricu. Njima više nikako  nije uspijevalo samljeti žito, a Neva je sve to činila bez imalo muke. Zbog toga su je počeli sve ružnije gledati, a Neva je to osjetila. Tako je jednoga jutra sjedila Neva o Krijesu ispred mlina i razmišljala o tome kako bi htjela otići od roditelja koji je ne vole, a na nebu je tada sijalo žarko Sunce koje sada više nije bilo u glibu Mokošinu.

Čim je Neva pomislila  kako bi željela otići, pred njom se stvorila Mokoš i ispričala joj o oholoj carevni koja je izgubila ključeve i koja za onoga tko joj ih pronađe nudi nagrade – ukoliko se radi o muškarcu, bit će njezini odabranik, a ukoliko se radi o ženi, bit će joj dvoranica. Mokoš je obećala Nevi da će joj pomoći naći ključeve i da će onda Neva moći život provesti u svili, živeći u raskoši s mladom carevnom. Mokoš joj je rekla i da je mora slušati i paziti da joj se ne zamjeri.

Na livadi ispred carevih dvora bilo je puno onih s istim zadatkom – svi su željeli pronaći ključeve. Bio je ondje Oleh ban, najljepši od svih mladića,  što je primijetila i ohola carevna i nadala se da će upravo on biti onaj koji će  naći ključeve. Mokoš se pretvorila u prepelicu i vodila Nevu livadom. Nitko ih nije primjećivao, osim Oleha bana, kojemu se omilila djevojčica Neva. Spazila je Nevu i carevna koja se razljutila videći kako tako priprosta djevojka želi biti njezinom dvoranicom pa je poslala sluge da je potjeraju. Međutim, prepelica (Mokoš) je razgrnula korov na livadi, a ondje su bili ključevi. Kad je Neva podigla ključeve i pogledala prema dvoru, vidjela je oholu carevnu i shvatila da joj nije mjesto na tom dvoru. Brzo je pružila ključeve Olehu banu, govoreći mu da bude on caričin odabranik.

Upravo u tom trenutku na livadu je nagrnula služinčad s bičevima koja je krenula tjerati Nevu. Kad je to vidio Oleh ban, zahvalio joj se na ključevima, ali je rekao da on želi nešto drugo – da mu upravo ona, Neva, bude žena. Odveo ju je na konju u svoju banovinu, a prolazeći pored dvora samo je bacio ključeve i rekao kako je on sebi našao ženu. Čitavu noć su jahali na konju, a kad su napokon stigli u njegovu banovinu, Neva je uvidjela da se radi o pustoj banovini i da Oleh ban nije bogat, ali joj to nije ni najmanje zasmetalo. Odlučili su proslaviti vjenčanje u koje su pozvali dvadeset junaka i dvadeset siromaha, a iz planine su pozvali vuka i vučicu, orla i kraguja. Nevine su djeveruše bile grlica i lastavica. Tada je Neva otkrila Olehu banu kako su joj vile, još dok je bila mala, rekle kako će joj samo Sunce biti djeverom.

Međutim, ohola carevna nije mogla oprostiti Olehu banu što ju je onako ponizio pred svima i umjesto nje izabrao priprostu djevojku. Molila je svog oca da joj preda svoju vojsku kako bi se osvetila. Čuvši da dolazi velika vojska kako bi ih ubila, Neva Nevičica i Oleh ban nisu se uplašili. Ipak, ta je vojska bila prevelika i mali svati, iako naoružani, nisu se mogli dovoljno dobro braniti. Ranjen je bio i Oleh ban.

Tužna Neva domislila se kako bi u pomoć mogla pozvati Mokoš i poslala je grlicu kako bi je dovela. Mokoš je došla, ovaj put u naličju vrane, ali nije htjela pomoći Nevi Nevičici. Rekla joj je da ju je trebala poslušati i da bi sada sjedila na dvorima, a ne u ovom čađavom domu. Čuvši te riječi, Oleh ban se razljutio i potjerao vranu. Rekao je Nevi da se, nakon što on pogine, pokloni carevni i da bude njezinom dvoranicom. Očajna Neva nije znala što da radi. Pogledala je prema nebu i tad ju je zapazilo Sunce.

Sjetilo se Sunce da je to ona djevojka u čijim je svatima trebao biti djever, i da ga je ona nahranila pogačom. Prekorilo je Sunce Mokoš, rekavši joj da je zla i da nije pravda na njezinoj strani. Budući da se Sunce jako ražestilo, naredilo je Mokoši da propadne u crnu zemlju, a ona je tako i učinila. Tada je Sunce, kako bi pomoglo Nevi, usijalo posebnom jačinom i svi koji nisu bili zaklonjeni krovom, padali su od vrućine u glib koji je Mokoš otvorila kako bi pomogla Suncu. Ubrzo je čitava vojska propala u glib, a ostali su samo oni koji su bili zaklonjeni krovom čađavog doma.

Rane Oleha bana brzo su zacijelile uz Nevu. U zoru su poslali lastavicu Suncu, koje im je naredilo da pripreme vjenčanje u kojemu će im ono biti djeverom. Živjeli su sretno do kraja života.

Analiza likova

Mlinar i mlinarica su, kako se u  djelu navodi, ljudi tvrda i krivična srca. Ta se osobina očituje u njihovom  hladnom odnosu prema kćerki Nevi Nevičici, ali i u načinu na koji se ophode prema ljudima koji dolaze u mlin. Ako bi u mlin došla kakva careva sluga, mlinari mu ne bi naplatili ništa, nego bi još poslali caru darove, a kad bi u mlin došao kakav siromah, uzimali bi mu pola od onoga što donese ili mu ne bi ni pristajali samljeti žito. Tako su postupili i kad je jednoga hladnog dana u mlin došla starica Mokoš. Iako je rekla mlinaru da mora nahraniti šest sinova, on ju je otjerao i nije joj htio samljeti žito. Iz svega toga zaključujemo da su mlinari oholi i proračunati te da misle samo na svoju dobit. Kad mlin nije mogao raditi bez Neve Nevičice, njihove kćerke, postali su ljubomorni i počeli su je mrziti.

Neva Nevičica kći je mlinara i mlinarice. Bila je ljupka djevojčica koju su vile odmah nakon rođenja okupale u omaji (vodi koja se odmahuje od mlinskog kola) pa je svako zlo prolazilo mimo nje. Neva je, za razliku od svojih roditelja, vedra i nasmijana, a pokazuje i da ima dobro srce kad se sažalila nad staricom Mokoš koju su njezini roditelji potjerali. Nakon što je učinila dobro djelo za staricu, Neva uviđa da mora otići od svojih roditelja jer im nikako ne može ugoditi. Na livadi ispred dvora mlade carevne ugledala je Oleha bana i zaljubila se. Unatoč tome što joj je Mokoš naredila da, kad pronađe ključeve koji su pripadali mladoj carevnoj, ode na dvor gdje će živjeti s carevnom i uživati u bogatstvu, Mokoš je nije poslušala. U tome njezinu postupku vidimo da je Nevi važnija ljubav od bogatstva. U svome odnosu s Olehom banom Neva pokazuje da je poštena i neustrašiva (na njegove upite o tome boji li se vojske koju je carevna poslala odgovara s negacijom), ali prije svega i odana svom izabraniku. Upravo je zbog dobrote svoga srca Neva na kraju nagrađena i zajedno s Olehom banom uspijeva izmaći svakom zlu koje na nju šalju Mokoš i ohola carevna.

Oleh ban je, iako prisutan u potrazi za ključevima na livadi mlade carevne, zapravo ondje bio više zbog igre i obijesti. Dok su drugi imali konjušare za svoje konje, konja Oleha bana čuvalo je boso siroče. Ipak, njegov je konj bio najžešći, a lice najljepše. Zbog toga ga je razloga primijetila i carevna te se čitavo vrijeme nadala da će upravo on naći ključeve. Olehu banu, međutim, nije bilo do carevne i odbio je ključeve koje mu je nudila Neva Nevičica, iz čega doznajemo da je i njemu, kao i Nevi, više stalo do ljubavi nego do statusa. Kad su ga ranili u sukobu s vojskom ohole carevne, Oleh ban žalio je nad svojom sudbinom i htio je zaštiti Nevu. Rekao joj je da se pokloni carevni i da joj bude dvoranica jer od njega i njihova zajedničkog života neće biti ništa. Iz tog postupka vidimo da je Oleh ban nesebičan i da iskreno voli Nevu Nevičicu.

Mokoš je fantastični lik koji može mijenjati svoje naličje – može biti nalik čovjeku, pticama, zmijama… Kako je mijenjala vanjski izgled, Mokoš  je imala i  sposobnost  mijenjanja ćudi, a posebno je bila zla prema onima koji su joj se zamjerili.  Imala je devet sinova, od kojih je najmlađe bilo Sunce. Nakon što joj se Neva smilovala i pomogla joj, Mokoš  joj je odlučila pomoći tako da je izbavi od roditelja. Kad Neva nije do kraja ispunila njezine zahtjeve, Mokoš mijenja svoju ćud i želi joj se osvetiti. Umjesto da joj pomogne i spasi je od vojske koja ju je došla ubiti, Mokoš dolazi u obliku crne vrane i naslađuje se njezinoj nesreći. Na kraju bajke uviđamo da je Mokoš ipak nemoćna pred Suncem i da ga mora slušati.

Sunce, Mokošin unuk koji zimske noći provodi s njom u glibu. Za razliku od Mokoši, Sunce ne  zaboravlja dobro koje mu je učinila Neva Nevičica kad ga je nahranila pogačicom. Zbog toga joj odlučuje pomoći i ispraviti nepravdu. Sunce je Nevin djever.

Carevna je negativan lik, koji osim razmaženosti i bogatstva, pokazuje i svoju oholost kad odluči potjerati Nevu s livade samo zato što je priprosta i zato što smatra da ne dolikuje mjestu njezine dvoranice. Carevna je i osvetoljubiva pa koristi očevu vojsku kako bi kaznila Nevu i Oleha bana.

Šuma Striborova

U šumu Striborovu zašao je mladić kako bi nasjekao drva za ogrjev. Dok je sjedio na panju ugledao je prekrasnu zmiju, koja je na suncu izgledala baš poput srebra. Mladić ju je zbog njene ljepote poželio odmah odnijeti kući. Nije prošlo puno i zmija se odjednom pretvori u prekrasnu djevojku koju je mladić odlučio oženiti.

Djevojku je poveo svojoj kući gdje ih je dočekala mladićeva majka. Nije prošlo dugo i majka je u ustima djevojke primijetila zmijski jezik. Odmah je upozorila sina da se pazi jer je ta djevojka zla, ali on opijen ljepotom djeve nije htio slušati majku.

Od trenutka kada je djevojka došla kući staričin se život promijenio na gore i svakim danom je bilo sve teže jer je snaha smišljala načine kako da joj napakosti i od života učini pakao. Jednog dana je pored kuće prolazila siromašna djevojka. Na sebi je imala poderanu odjeću, a starica se sažalila čim ju je ugledala i odlučila pokrpati rukav. Kao znak zahvalnosti starica je od djevojke dobila svežanj triješća.

Navečer su sin i snaha otišli van, a starica je ostala sama u kući. Nakon što je zapalila vatru iz nje su počeli iskakati veseli Domaći. Stara žena je iskoristila priliku i odmah im se izjadala. Najmanji od Domaćih Malik Tintilinić dao joj je zanimljiv savjet.

Nakon što se stara žena požalila kakav joj je život sa zlom snahom, Malik Tintilinić je rekao da pod kokoš treba staviti svračja jaja, a nakon što se ona izlegnu, snaha neće moći kontrolirati svoju ćud i odmah će se polakomiti za njima, isplaziti jezik i mladić će tada otkriti da je cijelo vrijeme bio u braku s gujom.

Snaha je odlučila za Božić pozvati cijelo selo kako bi svi vidjeli piliće. Ali umjesto pilića su se izlegli svračići. Odmah nakon što ih je ugledala snaha je isplazila zmijski jezik, a sin umjesto da otjera zlu ženu, napadne majku i otjera je iz kuće.

Tužna starica je krenula u hladnu noć i odlučila zapaliti vatru kako bi se ugrijala. Iz vatre su opet iskočili veseli Domaći. Starica im se opet povjerila i rekla da plan nije uspio, a oni su joj savjetovali da se za pomoć obrati starješini šume Striboru. Krenuli su svi zajedno prema Striborovim dvorima koji su se nalazili u začaranoj šumi.

Stribor je odlučio saslušati staricu i pomoći joj. Ponudio joj je rješenje da se vrati u svoje rodno selo, gdje će opet biti djevojka. Ali starica se sjetila kako tada neće znati da ima sina i rekla je da će radije biti nesretna, ali da ima sina, nego biti mlada i zaboraviti da je ikada imala potomka.

Nakon što je izrekla ove riječi u šumi je nestala čarolija, baš kao i Striborovi dvori te Domaći. Snaha je opet bila guja, a sin i majka su ostali sami usred šume. Tek tada je sin shvatio kako je bio nepravedan prema svojoj majci, koja mu je odmah sve oprostila nakon čega su se vratili kući. Mladić se na kraju oženio siromašnom djevojkom koja je baki dovela simpatične Domaće. Živjeli su sretno do kraja života.

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

U ovoj bajci opisuje se odnos između brata i sestre koji su jedan za drugog spremni učiniti baš sve. Ostali su siročići i prepušteni sami sebi. Da bi stvar bila gora, jedna je vila otela mladu Rutvicu pa ju je maleni Jaglenac morao tražiti.

Osim bratske ljubavi, opisuje se roditeljska ljubav između majke i sina. Majka je morala s njime pobjeći iz kneževine koju su napali neprijatelji. Nastavili su svoj život u dalekoj zemlji. Kneginja je bila vrijedna žena koja se nije libila vrijedno raditi kako bi zaradila za kruh. Kada je sin stasao ispričala mu je kako su bili protjerani iz kneževine, a on je odlučio povratiti ono što je njihovo. U tome nažalost nije uspio, ali je zato spasio Rutvicu i Jaglenca kada su bili zatčoeni u Kitež-planini.

Relja je bio mladić dobra srca koji je zavolio dječicu i smilovao se nad njihovom sudbinom. Svoju je majku “podijelio” s njima i na taj način dokazao kako je pun razumijevanja i kako će mu biti drago što će siročićima opet biti pružena roditeljska ljubav.

Pouka bajke je da ljubav pobjeđuje sve, ali da se za nju treba boriti svim silama.

Kratak sadržaj

Neprijatelji su napali tvrdi grad u kojemu je živjela kneginja, a ona ga, uz svu svoju vojsku koju je imala na raspolaganju, nije uspjela obraniti. Odlučila je pobjeći sa malim kneževićem u naručju kako bi se spasili.

Na kraju kneževine prostirala se strašna Kitež-planina do koje su njih dvoje stigli pred svitanje. Bila je strašna jer je u njoj živio Zmaj Ognjeni zajedno sa sedam vila Zatočnica. Pred planinom se prostirala dolina na kojoj je, u svojoj kolibi, živjela pastirica Milojka.

Kneginja je ugledala kolibicu i zamolila pastiricu neka pusti nju i kneževića unutra kako bi se sakrili od neprijatelja, a navečer će nastaviti dalje svoj put. Milojka ih je ugostila i ponudila im za jelo ovčje mlijeko.

Kneginja je bila dobrog srca i kako bi se odužila pastirici dala joj je na čuvanje njezin zlatni pojas i kneževićev zlatni križić na crvenoj vrpci. Zamolila ju je neka joj to pričuva jer će se ona jednog dana vratiti kada njezina vojska protjera neprijatelje, a tada će pozvati Milojku neka joj bude prijateljica.

Milojka joj je na molbu odgovorila kako ne može biti njezina prijateljica jer joj nije ravna po plemenu niti po razumu. No, svejedno joj je rekla kako će joj pričuvati zlato jer se u nesreći prijatelj poznaje. I tako je kneginja otišla dalje na put.

Otkada je kneginja otišla na put nije se više nikada vratila u svoju zemlju i svoj grad. Njezina vojska nije uspjela obraniti grad, odmah su se vojskovođe predali u ruke neprijatelja koji su zauzeli cijelo područje i tamo se nastanili.

O kneginji i njezinom malom kneževiću nije nitko ništa znao. Je li uspjela nastaviti svoj put u tako mrkloj noći ili su putem oboje nastradali, ne zna se. Bez obzira na to, Milojka je i dalje čuvala njezin zlatni pojas i kneževićev križić. Kada su mladići saznali što Milojka čuva, svi su je htjeli za ženu i udvarali joj se, ali ona nije željela ni jednog od njih za muža. Znala im je govoriti kako oni dolaze samo zbog zlata koje ona čuva i koje niti nije njeno, stoga im nije vjerovala i rekla je kako to mora čuvati bolje nego svoje životinje ili kolibicu u kojoj živi.

Milojka je odlučila udati se za nekog siromašnog mladića koji nije mario za zlato koje ona čuva. Živjeli su siromašno, toliko da ponekad nisu imali što jesti, ali im nikada nije palo na pamet prodati zlato.

Godine su prolazile i Milojkin muž se razbolio. Nakon nekog vremena je i ona bila sve slabijeg zdravlja te kada se i njoj bližio kraj pozvala je svoju djecu da im podari zlato. Kčerkici Rutvici je dala zlatni pojas, a sinu Jaglencu zlatni križić na crvenoj vrpci i poručila im neka to dobro čuvaju, a ponajprije neka budu dobri jedno prema drugome jer će ostati sami na svijetu.

Djeca su bila jako malena i nisu shvaćali riječi koje im je majka uputila. Ostali su sjediti pored njezinog mrtvog tijela i čekali što će s njima biti.

Majku je trebalo pokopati te su ljudi iz sela došli kako bi se organizirao sprovod. Nakon sprovoda su svi bili u kolibici osim djece. Oni su se još uvijek nadali kako će im se majka odnekud pojaviti. U tom se trenu veliki orao spustio među njih i uhvatio Rutvicu za pojas te ju počeo nositi prema Kitež-planini. Rutvica je samo pomislila zašto nije orao poveo i njezinog brata Jaglenca u svoje gnijezdo.

Rutvica je ugledala sedam vila Zatočnica kada ju je orao spustio u Kitež-planinu. One su se zvale Zatočnice jer su se zavjerile kako će se osvetiti ljudskom rodu. Kada su vidjela da orao nosi Rutvicu rekle su mu neka ju spusti na stijenu koja se zvala Razdijeli.

Dovikivale su orlu Klikunu neka spusti djevojčicu na Razdijele, ali se orao nije želio držati tog dogovora već je odlučio djevojčicu odnijeti u gnijezdo gdje će se igrati s malim orlićima. Kako bi to učinio morao je preletjeti cijelu Kitež-planinu. Na vrhu planine nalazilo se jezero, na jezeru otočić, a na otočiću crkvica. Kada je Rutvica ugledala crkvu, sjetila se majke i primila za srce te se u tom času raskopčao zlatni pojas koji je dobila na dar. Rutvica je iskliznula iz orlovih pandži u jezero zajedno s pojasom. Doplivala je do otočića, a orao Klikun nije smio sletjeti dolje na jezero kao što to nisu smjeli zmajevi, vile i ostala bića.

Rutvica se spasila jer do nje nisu mogla doći nikakva zla bića, ali niti ona nije mogla otići nikuda s vrha Kitež-planine.

Ljudi koji su vidjeli kako orao odnosi Rutvicu zaključili su da je tako najbolje jer tko bi se brinuo za dvoje djece. Za Jaglenca će se već netko pobrinuti. No, nitko od njih se nije ponudio pa je Jaglenac odlučio otići u potragu za sestrom Rutvicom.

Uputio se prema Kitež-planini gdje je sunce zalazilo i nije ga bilo ni najmanje strah. Nije on strah poznavao jer ga je majka jako dobro čuvala pa nije nikada ni doživio nekakvo zlo ili strahotu. Penjao se on planinom i stigao do velikih stijena. Tamo su stajale vile Zatočnice i razgovarale kako ih je orao prevario. U to su uočile maleno dijete kako se penje i pomislile kako im se ukazao lagan plijen.

Kada se Jaglenac skroz približio vilama one su ga okružile, a jedna od njih ga je htjela uhvatiti za ruku, ali nije mogla radi križića kojeg je nosio oko vrata. Nisu znale što bi s njime, pa su smišljale opaki plan. Jaglenac se sve više počeo približavati jednoj vili kojoj je onda sinulo kako bi ga mogla navuči u vučju rupu koja je prepuna bodlja. Krenula je ona prema rupu, a dijete za njom. Kada je Jaglenac stigao do kraja, vila je preltjela rupu, a on pao u nju. Srećom, lišće i granje koje je prekrivalo rupu palo je na bodlje, a Jaglenac je ostao ležati na lišću. Pomislio kako je vjerojatno vrijeme za spavanje, podmetnuo je ručice pod glavu i slatko zaspao.

Zatočnice su se nadvile nad rupom i smišljale što će dalje s djetetom pošto ga ne smiju dirati. Jedna vila se dosjetila kako će izazvati oluju koja će natopiti rupu kišom i dijete će se utopiti. Sve su se razveselile i počele stvarati oluju.

U međuvremenu je Rutvica i dalje sjedila pored jezera, životinje su joj pravile društvo, a uz to se najela finih plodova. No, bila je tužna i usamljena te je razmišljala što se događa s njezinim bratom Jaglencem. Primjetila je kako se sprema nevrijeme i kako su se crni oblaci pojavili svuda naokolo. Mora da se sprema nevrijeme, pomislila je.

Rutvica je promatrala oluju koja se sprema. Ona se nije bojala jer je iznad jezera sjalo sunce, ali je pomislila kako je nekome u planini možda potrebna pomoć. Oluja je bila sve jača, a Rutvica se pomolila i otišla u crkvu povlačiti konop od zvona. Kada su Zatočnice čule zvono koje nije zvonilo već sto godina, uplašile su se i razbježale po planini. Rutvica nije znala ima li nekoga na planini i je li nekome potrebna pomoć, ali ponašala se onako kako ju je majka odgojila. I gle čuda. Oluja je nestala i opet je zasjalo sunce.

A gdje je sada Jaglenac? Njega je odnijela bujica vode niz planinu i sva sreća da je bilo tako. Djetešce je spavalo u vučjoj rupi, a kada je nahrlila voda, samo ga je izdignula skupa s granjem i počela nositi prema dolini. Jaglenac je bio lagan kao perce, a u jednom trenu je naišao na grm te se uspio zaustaviti. Upravo se u tom trenutku probudio i ostao stajati na grmu kao ptičica. Bio je sav u čudu jer nije znao tko ga je tako naglo probudio. Pomislio je kako je možda vrijeme da krene dalje tražiti svoju sestru Rutvicu pa se uputio gore prema planini.

Zvono je prestalo zvoniti, zasjalo je jako sunce nad planinom, a Zatočnice su se izvukle iz svojih skrovišta. Pohitale su provjeriti je li Jaglenac još uvijek u vučjoj rupi. Nagnule su se nad rupu, a Jaglencu ni traga ni glasa. Počele su se okretati ne bi li negdje ugledale malog dječaka. Spazile su ga kako šeće po planini pjevušeći neku pjesmicu. Sunce ga je obasjavalo,a one su bile izrazito ljute.

Komentirale su kako će im dijete pobjeći jer je očito jače od njihovih zlih sila. Razmišljale su pozvati Zmaja Ognjenog u pomoć. No, jedna od njih je rekla kako se ne mogu tako sramotiti, pa valjda će uspijeti savladati malog dječaka bez njegove pomoći. Nisu Zatočnice bile svjesne kolika je moć u dječaku.

Vile Zatočnice nisu htjele odustati pa su smislile kako će im nijema medvjedica pomoći jer se ona ne boji križa kojeg Jaglenac nosi oko vrata. Zatražile su od medvjedice neka umori dječaka, ali ona je čuvala svog malog medvjedića pa im nije mogla pomoći. No, jedna se Zatočnica odmah ponudila da će ona pričuvati medvjedića i poigrati se s njim dok medvjedica ode do dječaka.

Medvjedica je dočekala Jaglenca podignuta visoko na dvije stražnje noge s prednjim šapama iznad glave, a dječak je pomislio kako mu ona pruža ruke ne bi joj on skočio u zagrljaj. Skoro pa se dogodila strašna nevolja jer bi Medvjedica šćepala dječaka za tren. Medvjedica je začula glas mladunca iz spilje i odustala od dogovora sa Zatočnicama. Potrčala je prema svome medvjediću ne obazirući se na Jaglenca. Nahrlila je na vilu koja je čuvala medvjedića i dok su se one hrvale Jaglenac je krenuo dalje tražiti sestricu po planini ne znajući kakva opasnost ga je snašla.

Zatočnice su opet vijećale na Razdijelima i smišljale što će napraviti s Jaglencem s obzirom da ga one ne mogu svladati. Bilo bi najbolje da ga otruju. Brzo se jedna od vila zaputila prema polju blizu planine kako bi nabrala otrovne jagode. I sam Jaglenac je stigao do tog polja na kojemu su se nalazile i crvene i crne jagode, redom sve otrovne. On nije ni pomišljao kako bi nešto moglo biti otrovno kada ga majka nije to naučila. Već je ogladnio i ugledao kako netko bere crvene jagode pa bi on mogao pojesti crne. Najeo se crnih jagoda i krenula ga je od otrova boljeti glava i sve mu se zamutilo pred očima. Zatočnica ga je spazila tek kad je došao pred nju. Ponudila mu je odmah crvene jagode kako bi ga otrovala ne znajući kako se on već najeo crnih. I pristao je pojesti crvene jagode jer ga je majka naučila ako mu se nešto ponudi neka to pojede. Više ga ni glava nije boljela. Crveni otrov ubio je crni i tako je Jaglenac nastavio hodati prema vrhu planine u nadi da pronađe Rutvicu.

Zatočnica nije mogla vjerovati svojim očima. Jaglenac se najeo i crnih i crvenih jagoda, a njemu se od toga nije dogodilo baš ništa loše. Niti je umro, nit se otrovao. On je dalje koračao prema jezeru, a ona nije znala kako da ga uhvati. Nije imala vremena opet otići vijećati na Razdijele već je odlučila potražiti pomoć od svog brata, ptića Bukača. Rekla je neka ga zaustavi svojom vikom kako ne bi stigao do jezera jer ni on tamo nema pristup, a ona će za to vrijeme otići do Zmaja Ognjenog po pomoć.

Skoro se i noć spustila, a Jaglenac je stigao do brazdice kada se začulo snažno rikanje. Bio je to Bukač. Njegovo rikanje nije imalo nikakvog utjecaja na Jaglenca jer se na njega nitko nikada u životu nije izvikao. Jaglenac se uputio bliže prema brazdici kako bi bolje čuo Bukačevo rikanje. A Bukač je bio nešto malo veći od domaće kokoši. Jaglencu je bio interesantan njegov vrat pa se skroz približio da vidi kako se napinje. Za to vrijeme je Zatočnica uspjela doći do Zmaja Ognjenog i pozvala ga neka dohvati dječaka što sjedi blizu brazdice. Jaglenac i dalje nije bio svjestan opasnosti već je izdaleka vidio nekakav sjaj, a to je bio Zmaj kojemu je iz nozdrva izlazio oganj. Zmaj se umorio hodajući po planini, uhvatio je malo daha i jako izdahnuo, a kako je to učinio tako je samo prebacio Jaglenca preko brazdice. Zatočnica je bila očajna, rasplakala se od jada kada je shvatila da nije supjela uhvatiti Jaglenca.

Tako je Jaglenac skoro stigao pred crkvicu gdje je sjedila Rutvica. Nije mogla zaspati jer je čula sve što se događalo na Kitež-planini. Čula je cvilež Zatočnica i mrmljanje Medunke. Čula je Zmaja kako puše i sipa oganj koji se zaustavio tik do brazdice i odbijao se od jezera. Začula je glasić koji ju doziva, ali nije se usudila pomisliti kako je to njezin maleni brat. On je brzo poskočio prema njoj, zagrlili su se i tako zaspali.

Nastavili su živjeti na svetom jezeru, oboje sretni što su napokon zajedno. Imaju dovoljno vode i slatkih malina, a livadom su rasprostranjeni prekrasni cvjetovi koje prelijeću šareni leptiri. Noću se mogu vidjeti krijesnice kako svijetle, dok se u grmlju skrivaju grlice i slavuji.

Rutvica se dobro brine o svom malenom bratu Jaglencu. Spavajući na mekom lišću i kupajući se u jezeru, pomislio je Jaglenac kako mu je to dovoljno da bude potpuno sretan. Rutvica je također bila zadovoljna životom na svetom jezeru, no ipak se brinula kako će prehraniti Jaglenca.

Jednog je dana Rutvica začula kako netko uzvikuje. Bila je to najmlađa Zatočnica koja je vidjela zlatni pojas na Rutvici i poželjela ga za sebe. Dozvala ju je i rekla joj neka joj dobaci pojas, a ona će iznijeti Jaglenca i nju u dolinu. Rutvica je toliko željela vratiti se u njihovu kolibicu, ali je rekla Zatočnici kako joj je to poklon od majke i da joj ga ne može dati. Zatočnica joj je na to rekla kako to nije od njezine majke već je to od kneginje koja je već davno umrla. Svejedno, Rutvica nije popuštala niti nakon sedam dana što ju je Zatočnica gnjavila za pojas. Na kraju je Zatočnica vidjela kako Rutvica neće popustiti pa se rasplakala.

Kneginja zapravo nije umrla već je živjela s kneževićem u nekoj dalekoj zemlji. Tamo nitko nije znao da su kneževskog roda jer kneginja to nije željela isticati. Bila je vrijedna i kako bi mogla prehraniti sebe i sina zaposlila se kod nekog gazde gdje je prela i tkala za cijelu njegovu obitelj. Tako je knežević odrastao u siromaštvu, ali karakterno je bio drzak i vrlo nagle naravi. U selu su ga zvali božjak Relja.

Jednog je dana Relja kosio travu u gazdinu dvorištu te ga je spazio neki mladi gospodin i zamolio ga neka mu pronađe srebrnu ostrugicu koja mu je negdje ispala. Relja se sav uzbudio što mu je ovaj naredio neka mu potraži ostrugicu. Probudila se u njemu kneževska krv, uhvatio je mladića i naprasito ga zbacio s konja da je ovaj ostao ležati na tlu. Relja je otrčao do majke i rekao joj zašto ga je rodila siromašnog. Majci je bilo odmah jasno da mu mora reći istinu kako je njegova krv kneževska i kako on nije siromašan već samo nesretan. Ispričala mu je svaki detalj koji se dogodio, a on ju je upitao zar nije baš ništa ostalo od kneževine u kojoj su nekada živjeli.

Majka mu je rekla kako nije ostalo ništa osim zlatnog križića i pojasa. To je Relju silno obradovalo pa je odlučio otići potražiti to što im je ostalo od cijelog bogatstva. No, najprije je upitao majku gdje da pronađe zlato. Ona mu je rekla kako se ne nalazi u kneževini kod vojskovođe, niti u podrumima nego je zlato dala na čuvanje jednoj pastirici koja je živjela u pletenoj kolibici. Relja se nije nadao kako će pronaći zlato u kolibici, no kneževska se krv u njemu uzburkala i odlučio je otići potražiti njihovo zlato.

Relja je krenuo na put prema Kitež-planini koja je nadaleko bila poznata po svojim strahotama. Nije on ni spavao niti se putem zaustavljao već je jurio prema planini kako bi što prije stigao. Kada je napokon stigao počeo se raspitivati o pojasu i križiću te o pastirici Milojki koja je živjela u kolibici. Ljudi su mu rekla kako je Milojka umrla, a djecu su otele vile Zatočnice i odvele na Kitež-planinu. To je jako razljutilo Relju, pa nije znao hoće li najprije otići na planinu ili provjeriti što se dogodilo s kneževinom.

Krenuo je dalje ispitivati ljude što je s tvrdim gradom i kako se živi u kneževini te kada su mu ljudi ispričali kako tamo žive gospoda koja se često goste ukusnim vinom i priređuju velike gozbe, on se opet razljutio jer je to bogatstvo njegove majke u kojemu uživa netko drugi. Ipak je odlučio najprije otići na planinu po svoj zlatni pojas i križić pa će tek onda otići do kneževine.

Naišao je na Zmaja Ognjenog i jedva dočekao izvaditi svoju veliku sablju kako bi ga savladao. Zmaj je bio umoran od riganja vatre na Jaglenca. Tako su se Zmaj i Relja žestoko borili da bi ga Relja na kraju ipak savladao tako što ga je sabljom uboo između očiju. Prepolovio je velikog Zmaja. Pomislio je kako možda neće uspijeti doći do zlata ako će se morati boriti s tolikim zvjerima jer će mu ponestati snage u rukama i ramenima. Sjeo se na obližnji kamen gdje je sjedila i najmlađa vila Zatočnica. Plakala je i plakala sve dok ju Relja nije upitao zbog čega plače. Rekla mu je kako plače jer ne može dobiti zlatan pojas i križić od djece koja žive blizu jezera.

Relja ju je zamolio neka mu pokaže put do jezera, a ona ga je odmah iskoristila kako bi on djeci oteo pojas i križ, a kasnije će ona njega savladati. Tako ga je provela kroz planinu i odvela do jezera. Rekla mu je kako su djeca prkosna, ali neka on traži ono što je njegovo i što mu pripada. Vila je bila sva blaga prema njemu, a ostale Zatočnice ga nisu napadale kada su vidjele da je najmlađa vila s njim. Ona mu je nastavila pričati kako djeca ne mogu s planine jer ne znaju tajne zatočnićke, a ona kako je bila sva radosna što će napokon dobiti pojas i križić tako je Relji ispričala na koji način se mogu spasiti i otići s planine. Trebaju uzeti svijeću i kandilo kako bi mogli proći kroz planinu jer će im se sve micati s puta i tako će stići opet do svoje doline i kolibice u kojoj su živjeli.

Relja i vila su stigli do brazdice i vidjeli djecu na svetom jezeru. Relja se zagleddao u djevojčicu, a vila mu je tiho rekla kako će ju ona pozvati, a on nek joj uz pomoć sablje otme ono što mu pripada. Kada to napravi rekla mu je kako će ga provesti natrag kroz planinu kako ga ne bi napale njezine sestre. Vila je dozvala djevojčicu neka joj da pojas, a Rutvica je kroz plač progovorila kako joj ga neće dati jer je to poklon njezine majke. Relja se jako ražalostio kada je vidio kako se dvoje siročadi sami brinu za sebe i moraju se skrivati od svih zlih hudoba koje žive u Kitež-planini. Uzburkala se u njemu plemenita krv. Okrenuo se prema vili i usmjerio sablju te joj rekao neka bježi od njega jer neće on siročad proganjat. Zatočnica se uplašila i pobjegla. Relja se zatim uputio prema djeci, a Rutvica se odmah razveselila jer je predosjećala kako ih je mladić došao spasiti.

Rutvica je upitala Relju kako će izaći iz planine, a on je rekao kako će on otići prvi jer se vile Zatočnice spremaju opet prepriječiti im put pa će ih se on riješiti uz pomoć sablje. No, Rutvica je negodovala i rekla kako to nije dobar plan. Zatim joj je Relja ispričao što je čuo od najmlađe Zatočnice kako bi se mogli spasiti ako upale oganj i zapale svijeću i kandilo te prođu kroz planinu kao da je crkva. Rutvica je predložila neka odmah to učine i svi zajedno krenu prema dolini. Relja je pristao i poslušao Rutvicu.

Nit Kitež-planinu se otvorila staza, sjedne strane je hodao mali Jaglenac, s druge strane Rutvica, a među njima je bio junak Relja sa svojom sabljom na ramenu. Bilo je njemu čudno hodati uz dječicu, ali su se na taj način spasili. Kada su Zatočnice udisale dim jedna za drugom su umirale, svaka na svoj način. Jedna se pretvorila u kamen, druga u prašinu, treća u plamen i tako redom. Na Kitež-planini više nije bilo zlih vila, zmajeva i ostalih hudoba.

Stigavši do kolibice u dolini Relja se prisjetio zašto je uopće krenuo u Kitež-planinu. Rekao Je Rutvici kako je sad vrijeme da od njih preuzme pojas i križić koji pripadaju njegovoj majci. Kada je Relja spomenuo majku, Rutvica se sva obradovala i rekla neka ode po nju jer oni više nemaju svoju majku. Relji su bile pune oči suza i uputio se prema dalekoj zemlji po majku.

Kada je stigao do nje rekao joj je kako je pronašao pojas i križić, ali i nešto puno vrednije od cijele kneževine. Vrativši se natrag s majkom u dolinu kada je ona ugledala siročad bila je jako radosna i stala ih je ljubiti i grliti te se nije mogla od njih više rastati.

Živjeli su svi zajedno u dolini, a kolibica im je postala tijesna. Relja je bio vrijedan momak pa je vlastitim rukama sazidao kamenu kućicu. Svatko je vrijedno radio svoj dio posla, Jaglenac je čuvao ovce, Rutvica se brinula o kući i vrtu, a kneginja je i dalje šivala odjeću dok je Relja radio na polju i livadi.

Bilo je sve idilično i to se pročulo po selu. Ljudi su poželjeli neka im Reljina majka bude kneginja koju nikada nisu imali. Zlatni pojas joj je savršeno pristajao, a njezina je mudrost bila nenadmašiva. Ljudi su im poklonili zemljište te je ona postala njihova savjetnica, a Relja je mogao svojom snagom izgraditi što je poželio pa je postao njihov vođa.

U staroj kneževini gdje su nekada živjeli su se i dalje priređivala slavlja, ali jednog dana je ponestalo vina. Sluge su to jedva dočekale. Podrezali su grede u dvorani gdje su gospoda vjećala pa se nad njih srušio strop i sve ih usmrtio. Kada se to dogodilo sluge su pobjegle i kneževine je ostala pusta.

Sakupili su se ljudi sa svih strana kneževine i otišli su zamoliti Relju neka on bude njihov knez jer su čuli koliki je junak. Relja je pristao na prijedlog jer je shvatio kako mu je snaga dana kako bi mogao biti od koristi svojoj kneževini. Ljudi su mu obećali izgraditi kneževske dvore pa kada su svi četvero ulazili bilo je to pravo slavlje.

Kneginja je pomislila kako ovakva kneževina ne može nikada propasti s obzirom da je ne bi ni bilo ako se Rutvica i Jaglenac ne bi spasili iz Kitež-planine. Relja se na kraju oženio Rutvicom, a Jaglenac je izrastao u naočitog mladića.

Analiza likova

Rutvica – mlada djevojčica koja je kasnije postala mlada kneginja jer se udala za kneževića Relju. Voljela je svog brata Jaglenca, ponajviše otkako su ostali siročad. Bila je vrlo mudra i dosjetljiva te je istinski vjerovala kako će se nekim čudom spasiti od života u Kitež-planini.

Jaglenac – mali dječačić koji je krenuo u potragu za svojom sestrom nakon što ju je otela vila Zatočnica. Naivan zbog svoje mladosti, ali neustrašiv. Majka ga je naučila samo prave vrijednosti pa u njemu nije bilo nimalo zla, stoga mu nitko nije mogao nauditi. Svima je vjerovao, ali zbog te naivnosti se uspio spasiti od napasnih vila Zatočnica. Nije odustao od nauma da pronađe svoju sestru. Izrastao je u krasnog zaigranog mladića.

Relja – mladić kojim je kolala kneževska krv. Nije odrastao u kneževini pa je mislio kako je jadan i siromašan dok mu majka nije objasnila što se s njima dogodilo i kako su morali pobjeći iz kneževine. Pokazao se kao vrlo empatična osoba. Pomogao je dječici koja su bila zatočena u Kitež-planini i odlučio s njima živjeti kako bi i oni ponovo imali majku koja će ih voljeti kao i prava majka.

Kneginja – izvrsna majka i mudra žena. Objasnila je sinu Relji zašto su morali pobjeći iz kneževine te se smilovala nad Milojkinom dječicom kada su ostala siročad. Pristala im je biti majka, a najsretnija je bila kada se Relja oženio s Rutvicom. Živjeli su svi skladno.

Jagor

“Jagor” je bajka iz zbirke priča “Priče iz davnine” Ivane Brlić Mažuranić. Radnja se događa nekada davno u prošlosti, u trošnoj kolibi i staji gdje upoznajemo dječaka Jagora i njegovu obitelj, oca i maćehu. Žive skromno i nemaju mnogo, no dječaka najviše boli odnos maćehe, ali i oca prema njemu. Često ga zanemaruju i samo im smeta, a maćeha jedva čeka da ga se riješi. Svojim vračanjem začarala je i Jagorovog oca pa ni on ne brine o sinu.

Jagor vrijeme često provodi u staji družeći se s kravom i kozicom, jedinim pravim prijateljima, koje mu je ostavila njegova majka. Jednoga dana upoznaje i Bagana, malenog čovječuljka, malog poput miša ili prsta koji također živi u staji skriven ispod pšenice.

Kada je maćeha skovala plan kako da se riješi svog posinka uz pomoć babe Poludnice, do izražaja su došli njegovi pravi prijatelji, krava, kozica i Bagan koji su učinili sve kako bi ga spasili i kako bi se dječak ponovo vratio kući. Pred kraj priče upoznajemo i starca duge, bijele brade koji je zaslužan za Jagorov povratak.

“Jagor” je jedna od bajki Ivane Brlić Mažuranić kojom nam je prenijela sukob dobra i zla. S jedne strane imamo zlu maćehu i zlu babu Poludnicu, a s druge strane dobrog Jagora, Bagana, kravu, kozicu i starca. Na kraju pobijedi dobro, stradaju zle maćeha i baba Poludnica, a Jagor biva spašen.

Mnogi se likovi pojavljuju u prenesenom značenju pa tako možemo zaključiti da je Bagan anđeo čuvar malenog Jagora, starac Bog, a baba Poludnica vrag. Autorica nam ovim djelom poručuje da dobro uvijek pobjeđuje i svi oni koji čine dobro, bit će nagrađeni.

Kratak sadržaj

Nekada davno živio je dječak po imenu Jagor. Majka mu je preminula dok je bio još mali pa je odrastao uz zlu maćehu. Često je bio gladan, a čak ni otac nije mario za njega jer je maćeha učinila da se on tako ponaša raznim vračanjem i travama.

Jagor je to sve dugo trpio, ali jednoga dana obuzela ga je silna tuga. Legao je na slamu i sam sebe je upitao na glas kako će on tako dalje. Tada je čuo zvukove u slami, misleći u početku da je to miš. No, nešto mu je prišlo i šapnulo mu da ne plače i da ne brine za ništa, njih je ovdje troje i oni će mu pomoći.

Kada je Jagor podigao glavu da vidi tko mu je to šapnuo, nikoga nije opazio. Tamo su samo bile kravica i koza koje je Jagorova majka othranila. Upita Jagor kravu i kozu jesu li mu se one maloprije obratile, na što mu obje kažu da nisu, a krava mu odgovori da mu se obratio Bagan koji je treći uz njih dvije u štalici. Kravica mu objasni da se on nalazi u snopu pšenice i da je tamo već više od pedeset godina. Njegov djed ga je sa snopom pšenice upleo u štalicu kada ju je gradio. Kravica mu sve objasni, a Jagor se ogleda po štalici i lice mu se ozari od zadovoljstva.

Kravica mu predloži da podigne malene jaslice i položi ih pored njezinih i kozjih pa će tako Bagan imati svoje mjesto. Rekla mu je da se ničega ne mora bojati ako će ga tako raditi. I Jagor učini tako. Od toga dana vidio je promjene. Imao je zaklon kada mu je to bilo potrebno, a koza i krava nisu maćehi davale sve mlijeko pa Jagor više nije bio gladan.

Od toga dana Jagor je bio sve veći i jako je dobro napredovao. Svi su se čudili kako sada tako napreduje uz zlu maćehu. A čudila se i maćeha. Izjedala je samu sebe jer joj nije bilo jasno kako je to moguće. Dugo je razmišljala što da učini i jednoga dana se sjetila. Kada joj je toga jutra muž trebao ići raditi u polju, rekla mu je da ne nosi ručak jer će mu ga donijeti Jagor. Spremila je u podne Jagoru ručak i uputila ga da ga odnese svome ocu. Znala je da u podne usred ljetne žege nema nigdje nikoga osim babe Poludnice. Ona se tako zvala jer je izlazila samo u podne i vrebala je pored svoje ograde koga će opeći koprivom.

I tako je toga dana opazila Jagora i pripremila se za napad. Uzela je stručak kopriva i opekla njima Jagora po zatiljku. Dječak je pao, a baba Poludnica je pojela ručak koji je on nosio svome ocu i odvukla dječaka poput vreće u svoju jazbinu. Maćeha je sa svoje ograde sve vidjela te je zadovoljno trljala rukama jer je znala da se dječak više neće vratiti.

Poludnica je odvukla dječaka duboko ispod zemlje. On se probudio te ga je povela za ruku do najdubljih dijelova. Tamo su za babu sluge radile obroke. Radilo je dvanaest peći, šest žutih i šest crvenih. U crvenim pećima se peku ovnovi, a u žutima kruh. U prostoriji je bilo toliko vruće da nitko to ne bi mogao preživjeti, ali baba je huknula u Jagora pa mu ta toplina nije mogla nauditi. Baba mu je rekla da se ne boji, na što je on odgovorio da se ne boji nego se čudi koliko je sve to veliko, samo jedna njezina peć, veća je nego cijela njegova koliba i štala. Na to se baba samo nasmijala i odvela dijete dalje do velikog prostora pod zemljom. Tamo su se nalazile velike ovce, crvene vune. Jagor na to uzdahne, a baba mu opet odgovori da se ne boji. Jagor joj kaže da se ne boji nego se čudi koliko su ovce velike, veće nego njegove kravica i koza zajedno. Na to se baba ponovo nasmije na što je djelovala još ružnija. Povela je Jagora dalje kroz rov i pustila ovce koje su krenule uzbrdo po rovu do drugog otvora. Jagor i baba su pratili ovce te su izašli s njima na drugi kraj van.

Našli su se na velikom polju, ograđenom liticama i ogradama. Na polje nije bilo drugog ulaza i izlaza osim kroz rov Poludnice. Jagor je gledao polje i uoči jako veliko bilje. Bilo je jako vruće, ali dječak nije osjetio vrućinu. Čudio se na što mu je baba Poludnica ponovo rekla da se ne boji. Dječak je odgovorio da se ne boji nego mu je sve toliko jako veliko, samo jedan list biljke veći je nego cijeli njegov vrt. Na to se baba ponovo stane smijati i opet bijaše jako ružna. Kaže dječaku da joj se sviđa i da će on biti njezin pastir i da će se brinuti za ovce. No, upozori ga da će mu se dogoditi veliko zlo ako nastane bilo kakva šteta.

Baba je nestala u svojoj jazbini, a dječak se našao sam usred polja s ružnim ovcama. One su pasle ogromne listove bilja, a kada god bi pojele koji list, iznad njihovih glava frcale bi iskre od vrućine. Dječak je sjeo i razmišljao je o tome kako je lijepo sve ono malo što ima kod kuće, a kako je ovo veliko i zlo.

Kada se Jagorov otac navečer vraćao s polja, našao je ostatke ručka koje mu je dječak nosio. Došao je kući i upitao ženu što se dogodilo s Jagorom i njegovim ručkom. Žena mu odgovori da ne zna, ali da za njim ne treba ni žaliti jer nje vrijedan pošto mu nije mogao ni ručak donijeti. Zaključi da će im sada trebati i manje kruha. Muž se s njom složi i oni odu večerati. Kada su završili shvatili su da im je ostao komad kruha, a Jagorov otac se tome nije mogao veseliti.

Žena je otišla spavati, a muž je otišao u staju kako bi se pobrinuo za blago. Krava i koza gledaju u njega, a njega prožme neki čudan osjećaj i ponovo se sjeti komada kruha koji je ostao od večere. Sjeo je na prag i zagledao se u noć. Razmišljao je kako od tri dijela polja, iduće godine neće morati ni orati treće jer mu neće trebati toliko kruha pošto sada nema Jagora. Na to ga obuzme tuga i prisjeti se kako je njegov otac sve učinio za njega, a on je grešnik koji se nije dobro brinuo za svoga sina.

Na to začuje neki glas koji mu govori da ode potražiti svoga sina koji se nalazi kod babe Poludnice. No, glas ga upozori da ponese lončić pun vode. Kada uđe u jazbinu neka ide kroz rovove i potraži ga, a kada osjeti veliku vrućinu neka se napije iz tog lončića i ništa mu neće biti jer ga je iz njega pila i baka. I otac to učini.

Hodao je rovom, ugledao je peći i sluge, a nakon toga i svoga sina koji se borio s crvenim ovnom. Preplavi ga tuga i zaboravi popiti iz lončića vode. Kada je progovorio, vrućina mu izjede grlo i padne mrtav. Prije nego je umro, razmišljao je o tome kako bolje nije ni zaslužio.

Maćeha je ujutro vidjela da joj nema muža pa ga je otišla tražiti. Pošto ga nije bilo ni do večere, zaključila je da je sada sve ono što je bilo njegovo, sada njezino i počela je zadovoljno krojiti košulju od platna koje je majka namijenila Jagoru.

Kravica i koza bile su jako tužne te su zaključile da idu potražiti Jagora. Bagan se popeo na jasle i onako malen poput palca kaže da nema drugog rješenja. Kravica ga pozove da krene s njima, ali Bagan kaže da je njegov zadatak da ostane, a njihov da idu. Odvezao ih je kozi namotao konop oko rogova jer mu je ona rekla da će joj možda zatrebati. I tako su njih dvije usred noći otišle tražiti Jagora. Nisu znala ni kamo idu, Bagan ih je jedino uputio da idu u krš.

Jedan su dan prolazile livada prepunima izvora vode. Tamo se kravica napasla i napila vode. Sljedeći dan prolazile su gustom šikarom gdje su došle do potoka. Koza se tamo najela i napila vode. Treći su dan morale ići uzbrdo gdje je bilo slabo za pašu, ali i malo vode. Četvrtog dana krš je bio još veći. Kravica se potužila da ne može dalje, a još nisu ni blizu vrhu. Na to koza kaže kravici da odmori, a ona će dalje nastaviti sama. Tako im neće nestati mlijeka.

I ode kozica sama. Put je bio težak te su joj uskoro noge bile krvave. Uskoro je stigla na sami vrh te je zaključila da ne postoji gore mjesto od ovog i da se Jagor sigurno nazali ovdje. Popela se na liticu i pogledala je preko ploče. Ugledala je Jagora kako spava. Pozvala ga je, ali on je nije čuo, samo su crvene ovce kratko digle glavu te su odmah nastavile pasti ono veliko vruće lišće.

Koza je na to bacila prema dječaku kamenčić te se on probudi. Kada je dječak ugledao kozicu, vikne joj da ga izbavi, a kozica na to zaboravi na svoje krvave nožice i učini sve kako bi došla do dječaka. Stresla je glavom, a konopac s njezinih rogova, padne upravo pred Jagora i kozica ga izbavi. Na to su zajedno izmoreni pali na pod.

Kozica mu kaže da moraju dalje, no dječak je bio umoran. Htio je da ga kozica napoji svojim mlijekom. Tada mu kozica kaže da ona nema mlijeka i da moraju poći do kravice koja ih čeka. Kada su došli, kravica se već odmorila i oboje ih je mogla napojiti mlijekom. Tada su se sretni uputili kući te su u jednom danu prešli put koji su krava i kozica prolazile četiri dana.

Za to vrijeme, dok nije bilo nikoga u kući, maćeha je uživala. Pa kada je opazila da nema ni koze i krave, njezinoj sreći nije bilo kraja. Zaključila je da su nestale sve njezine brige, a ona je sada glavna, glavni gospodar svega je ona sama. Ima dovoljno zaliha za dvije do tri godine i sada može živjeti onako kako ona želi.

Podigla je glavu i krenula u pregled kuće. U isto vrijeme oko njezinih nogu stvorio se maleni Bagan i išao je svuda za njom. No, kako je ona digla glavu, nije ga vidjela jer je bio sitan, sitniji od malog miša. Prolazila je iz jedne prostorije u drugu i sama je sebi govorila kako je sretna jer je sama i sve je njezino.

Kada je legla nije mogla odmah zaspati, a kada je konačno zaspala, otvorila su se vrata, ognjište je zasjalo te je na prag zakoračio maleni Bagan. Ogledao se po kolibi i uočio da mu se svi klanjaju, i klupa, i škrinja, i stolac. Bagan je poviknuo i upitao društvo kako će se riješiti zle maćehe. U taj čas zasja veliki plamen u staroj uljanoj peći kojeg nitko nije očekivao. Plamen im je poručio da traže nešto najmanje na čemu će se snaga maćehe sigurno razbiti. I tada nestane. Bagan je odlučio da će poslušati plamen jer je on najstariji.

I tako ode Bagan u pšenicu te iste noći i nađe maleno zrno te ga stavi na vrh hrpe i kaže mu da se ne da. Ode zatim u kolibu, nađe vunu i uvuče se u nju te izvuče jednu dlačicu, stavi je na vrh i kaže joj da se ne da. Nakon toga ode u slamu, ponovo prebaci cijelu slamu pa nađe jednu malenu slamčicu, stavi je na vrh i kaže joj da se ne da.

Ujutro se maćeha digla pa je počela svime upravljati. I sve joj je išlo od ruke dok nije došla do zrnca, dlačice i slame koji nisu dopuštali da posao obavi do kraja. I sve to trajalo je četiri dana, a maćeha je samu sebe tješila da to nije ništa jer ona može upravljati s preostalim. No, ipak, osjećala je neki strah.

Peti dan, maćeha je izašla kako bi obišla svoja tri polja. Na tom putu provirila je baba Poludnica, ali samo malo iz zemlje jer je već bila večer pa bi se smrzla ako bi izašla. Baba joj se ljutito obratila i rekla maćehi kako se nije potrudila da temeljito pregleda polje jer vraća se njezin posinak. Uz to, zamolila je maćehu da joj pomogne kako bi ga ponovo uhvatila. Maćeha joj je obećala pomoći i upitala babu kako ga misli ovaj put uloviti. Baba joj objasni svoj plan. Naime, ona će odmah uz ogradu iskopati rov ispod zemlje, ostavljajući samo tanki sloj zemlje. Kada će maćeha dozvati svog posinka, on će doći do ograde i upasti u rov.

Malo nakon toga, dolaze krava, kozica i Jagor. Išli su travnatim putem do ograde i kolibe, a dočekala ih je maćeha. Jednim je okom iz rova zemlje virila i baba Poludnica. Na vratima je stajao Bagan uz sam rub lastavičjeg gnijezda.

Jagor je bio sretan što se vraća kući, a prije nego što su se u potpunosti približile kući, kozica je upitala kravu kako će ući u kuću. Jagor je predložio da on uđe prvi, a one za njim, na što se kozica nije složila jer joj se učinilo da nešto ne valja. Krava se složila s kozicom te su odlučili da će pričekati.

Maćeha je pozvala Jagora da joj se pridruži rekavši mu da mu je sve oprostila i da ne boji ničega. Odlučila je nadmudriti kravu i kozicu te je otvorila širom vrata ograde. Na to se krava i kozica sretne upute k svojoj kući, a ispred njih i Jagor. Sve je utihnulo i svi su čekali rasplet događaja.

No, najednom se rasprše lastavice iz gnijezda, a Jagor, krava i kozica se zaustave kako bi vidjeli što se događa. U taj čas na vratima se ukaže starac duge, sijede brade, bijele košulje. Pod pazuhom je nosio snop pšenice. Stajao je tako starac i samo se smiješio te podizao dlan naspram Jagora zaustavljajući ga da ne ide dalje.

Maćeha je problijedjela od straha, a Jagor je opazio snop pšenice ispod starčeva pazuha pa se nasmiješio i pao na koljena. Starac je blagoslovio dječaka, a Jagor je ostao na travnjaku klečati ni ne pomišljajući da ide dalje.

Maćeha je stajala u čudu, a kada je starac nestao, uhvatio ju je bijes te je počela vikati na Jagora da ne ulazi u kuću. Bacila je na njega komad kruha i rekla mu da ide da je njezine oči ne vide. Jagor je upitao ima li još nešto njegovo, a maćeha kaže rugajući se da ima jedna slamka, jedna dlačica i jedno zrno. Kada je to rekla nastala je na travnjaku velika gužva. Cijela gužva se udružila te zategnula kolibu, njivu i staju, a maćeha je pala u rov. Kuća je upala u rov, odrubila babi Poludnici glavu te zatrpala maćehu. Pred Jagorom je stajalo sve njegovo dobro. Pridružili su mu se krava i kozica te je s njima ušao u svoju kolibu. Došli su i slamčica, dlačica i zrnce te su legli ispod nogu Jagora. Bagan je već spavao u snopu pšenice jer mu je to ipak najdraži posao.

Likovi: Jagor, krava, kozica, Bagan, maćeha, Jagorov otac, starac, baba Poludnica

Analiza likova

Jagor – maleni dječak koji je živio skromno s ocem i maćehom koja ga nije voljela. Bio je dobar i pošten i nikada se nije žalio. Jednoga dana maćeha je skovala plan kako da ga se riješi, no on je bio hrabar i nikada nije posustao na svome putu nazad kući. Imao je drage prijatelje koji su mu pomogli, krava, kozica i Bagan i uz njih je njegov život uvijek bio ljepši.

Maćeha – zla žena koju je zanimalo samo materijalno. Težila je tome da se riješi svoje nove obitelji i uživa u materijalnim dobrima sama. Nije prezala prema najgorem te je smislila plan kako da se riješi malenog Jagora. Na kraju je platila za sve zlo koje je učinila svojim životom.

Baba Poludnica – zla žena koju možemo povezati s vragom. Imala je sluge u svom rovu koji su se brinuli da joj nikada ništa ne nedostaje. Nije mogla izlaziti po mraku jer bi se zaledila. U njezinom rovu bilo je jako vruće i bez njezine zaštite tamo nitko nije mogao boraviti jer bi bio ispečen.

Bagan – maleni čovječuljak, malen kao prst, no velikog srca. Njega možemo poistovjetiti s anđelom čuvarom. Zalagao se za pravdu i najbolje se brinuo za Jagora. Uvijek bio tu uz Jagora kada mu je to bilo potrebno.

Krava i kozica – prijateljice malenog Jagora. Učinile su sve kako bi ga spasile iz rova babe Poludnice. Putovale su četiri dana i iskusile teške uvjete kako bi stigle do njega. Nikada nisu od njega odustajale i htjele su mu dobro. Njihovo veliko životno iskustvo pomoglo im je na putu te su spasile Jagora.

Jagorov otac – dobar i radišan čovjek koji se brinuo za svoju obitelj, sina Jagora i svoju novu ženu. No, žena ga je začarala pa je vidio samo nju, a sina je zanemarivao. Kada je Jagor nestao, proradili su njegovi očinski instinkti te je pohitao u rov babe Poludnice kako bi ga spasio. Međutim, u tome nije uspio te je tamo bio ispečen do smrti.

Starac – pojavio se pred kraj priče, no odmah možemo uočiti da je oličenje svega dobroga. Njega možemo poistovjetiti u prenesenom značenju s Bogom.  Imao je dugu sijedu bradu i bio je jako star. Kada je postavio svoj dlan ispred dječaka kako bi ga zaustavio da ne upadne u jamu, dječak je ugledao ispod njegovog pazuha snop pšenice te je znao da ovaj čovjek dolazi s dobrim i da ga je poslao njegov preminuli djed. Starac ga je time spasio da ne upadne u rov.

Lutonjica Toporko i devet župančića

Lutonjica Toporko i devet župančića jedna je od pripovjedaka iz knjige bajki  “Priče iz davnine” Ivane Brlić Mažuranić. Radnja započinje događajem kada župan ugleda male javoriće kojima nedostaje vode za rast i odluči im pomoći. To sve vidi djed Neumijka, čarobnjak koji odluči pomoći županu tako što mu daruje devet sinova koji su se pretvorili upravo iz tih javorića.

Pripovijetka prati život devet javorića i njihovog brata grabića Lutonjice Toporka. Slijedi niz zanimljivih i napetih dogodovština u kojima saznajemo koliko je bitno živjeti u skladu s prirodom, slobodno i bez ikakvih granica prema njoj i prema ljudima.

Radnja pripovijetke se odvije u davna vremena u jednoj županiji. Glavni je lik Lutonjica Toporko, maleni dječak koji je svojom hrabrošću, odlučnošću i vještinama uspio osloboditi svoju braću i natjerati župana da vidi u čemu je pogriješio.

Kratak sadržaj

Jednoga dana župan Jurina je odlučio prošetati po svojoj županiji da vidi treba li nekome pomoći. Tako je došao i do mjesta gdje je upravo izraslo devet malenih javora. No, vode nije bilo nigdje. Žalili su se županu javori kako im nedostaje vode za rast pa im je župan odlučio pomoći. Naredio je kmetovima da do njih dovedu vodu. I tako su kmetovi odmah iskopali veliku grabu kroz koju su naveli potok te je voda potekla do javora i do njihovih korijenja. Župan im je rekao da se sada dalje snalaze sami i bore za rast. Odmah nakon toga, zbog velike količine posla, župan je i zaboravio na javore.

Za vrijeme dok se župan bavio javorima, nebom je prolazio djed Neumijka. Djed Neumijka se nikada ne smije, ne brije niti podrezuje nokte. Na nogama nosi opanke, a na glavi košaru koju puni vodom. Opanci mu pomažu da lagano korača oblacima pa tako u dva koraka prođe cijelo nebo. Na izvoru skuplja vodu u svoju košaru pa je prosipa kao rosu po livadama. Svojom bradom tjera vjetar, noktima reže oblake, a tamo gdje treba i kišu zaustavi. On može rastjerati i maglu kako bi sunce moglo lijepo grijati i pšenica klijati.

Onoga dana kada je župan pomagao javorima, sve j evidio i djed Neumijka. On je volio sve koji su se na bilo koji način brinuli o prirodi. Tako je volio svakoga tko bi ispravio i malenu vlat trave, a onoga tko bi pomogao stablu, prozvao bi ga bratom. Za njega ne postoji bolji čovjek od onoga tko se brine o šumi i livadama. Otkada zna za sebe, djed s oblaka gleda ljepotu šuma, a ako ugleda gdje koju kuću, djed si misli da to ne može biti ništa posebno.

Kada je djed vidio da župan pomaže javorima, zaključio je da je on dobar čovjek i da će mu pomoći. Tako je svakoga dana djed brinuo o javorima, donosio im je rosu, kišu i sunce. A svih devet javora je raslo svakim danom sve više. Uz njih, rastao je sve više i jedan maleni grabić. Žurio je stići javore, no nikako to nije mogao.

I tako su prošle tri godine, a jednog jutra je župan Jurina izašao na kulu u svome gradu. Ogledao se oko sebe i dobro je promotrio cijelu županiju. Bilo mu je drago što se sve zazelenilo, no kada je opazio onih devet javora, obuzela ga je tuga. Sjetio se kako su njegova muška djeca umrla kao da ga je netko urekao i sam sebi je rekao kako bi bio sretan da on u svom dvoru ima takvih devet krasnih župančića. Čim je to izgovorio, pred njim se na kuli ukazao starac. Doimao se neurednim, haljina mu je bila neugledna, a bradu nije češljao. Izgledao je siromašno, no, tko god bi mu se zagledao u oči odmah je znao da se radi o velikom čovjeku.

Starac je rekao županu da pošalje sluge na livadu gdje rastu javori, da ih posijeku i neka mu donesu devet malenih panjeva. Za to vrijeme, župan je morao pripremiti devet kolijevaka i isto toliko dadilja. Dadilje će zobati malene panjiće otkada se pojavi prva zvijezda pa sve do pola noći. Tada će maleni panjići oživjeti i dvor će imati devet malih župančića. Starac mu je na kraju savjetovao da na župančiće previše ne pazi jer oni su javori i moraju rasti i po suncu i po kiši, po mrazu i rosi. Samo tako će stasati u prave momke. Kada mu je to sve naredio, djed Neumijka je nestao s kule.

Župan je još istoga dana naredio svojim slugama da odu i posijeku javore. I otišao tako dvorski sa slugama po javore pa kaže da posijeku i maleni grabić. Odnijeli su ih u dvorski perivoj, a tamo ih je čekala Jelena, žena županova. Dadilje su zibale kolijevke kako im je bilo rečeno, od prve zvijezde pa do ponoći nakon čega su zaspale. Kada su se probudile, ugledale su u kolijevkama devet malenih momčića, rumena lica poput jabuka.

Jelena je bila jako sretna, ali joj je bilo teško što ne smije malene župančiće unijeti u dvor. Odlučila je narediti slugama da rasprostru svilene šatore koji će ih braniti od sunca i mraza. Jelena se nije mogla pomiriti s tim da njezina djeca uslijed tolikog bogatstva moraju odrastati vani na jakom suncu i zimi.

Iste te noći, djed je došao vidjeti momčiće pa se jako naljutio kada je ugledao šatore. Djed je zaključio da je potratio devet javora te je otišao. A pošto te prve noći rosa nije pala na djecu, tako su njihove glave ostale gole. Dobili su svilene kape kako im se glave ne bi vidjele te su rasli svakoga dana sve više. Svi su im se u dvoru razveselili osim jedne crne duše.

Kada su sluge smjestili panjiće po kolijevkama, ostao je samo maleni grabić. Dvorski je uzeo grabov panjić i bacio ga drvodjelji da mu napravi držalo (toporište) za alat. Upozorio ga je pritom da pazi kako ga ne mi zamijenio s drugim drvetom jer će on to vidjeli po njegovom crvenom srcu.

I odnio drvodjelja grabov panjić svojoj kući i sve ispričao svojoj ženi. Baka je sve pozorno slušala i razumjela, a nakon toga smislila i plan. Ništa nije rekla već je otišla u kolibu te iznijela iz nje staro korito te ga položila van na mjesečinu. Složila je krevet od slame i položila u njega slamu i grabov panjić. Nakon toga počela je zibati korito sve do pola noći. Već je i zaspala, a kada se trgnula iz sna ugledala je malenog dječaka.

“… malešan kao ruka, tanašan kao šipka.”

Baka je bila sva u čudu pa je pohitala po drvodjelju. Dječak im je rekao da ga ne unose u kolibu jer on mora ostati vani kako bi ga rosa okrijepila i kako bi mu noć hladila ruke i noge. Baka i drvodjelja su bili iznenađeni koliko je dječak pametan te ga ostave vani kako je i poželio. Tako je baka svake noći iznosila dijete s koritom van.

Djed Neumijka je svake noći posjećivao dječaka bez obzira na vremenske uvjete. Baka ga je nazvala Toporko. Sve se činilo idealno, ali drvodjelja je bio u panici jer nije znao od čega će sada napraviti držalo. Dvorski je bio zao čovjek i znao je da će on odmah primijetiti da to nije grabić jer nigdje neće moći naći takvo isto crveno srce kakvo on ima.

Za to vrijeme, župančići su u perivoju sve više rasli, a i Toporko kod bake i drvodjelje. No, razlika je bila u njihovom izgledu. Župančići su bili rumeni, snažni i visoki skoro županu do pojasa, a Toporko je bio sitan i tanak, a tvrd.

Župan je bio jako sretan što ima takve sinove i htio je za njih učiniti sve kako bi im život bio lagodniji. Tako je oko perivoja dao sagraditi visoki zid kako im ne bi smetalo sunce, a po noći im ne bi došla neka zvijer. S druge strane, kod drvodjelje nije bilo ničega, samo ledina, a mali Toporko je bio izložen svemu pa su mu po noći nekada oko glave njuškale kuna i lisica.

Župan je svojoj djeci omogućio najbolje, poučavao ih je svemu, učili su ratovati, a imali su i učene ljude koji su se brinuli za njihovo obrazovanje. A Toporko, čim je malo odrastao, počeo je lutati šumom. Otišao bi ujutro i vratio se navečer. Baka je dječaku nadjenula nadimak i prozvala ga “Lutonjicom”. Toporko je svakoga dana bio sve mudriji, a baka, drvodjelja i cijelo selo, čudili su se kako je tome tako. On je bio mudar poput starca. No, nisu znali da je djed Neumijka svake noći vodio duge razgovore s njime, a djed je biojako pametan.

Jednoga dana, kada je Toporko malo narastao, djed mu je odlučio ispričati kako je nastao. Ispričao mu je za devet javorića s kojima je odrastao. Toporko je skočio i viknuo kako bi bio jako sretan da može upoznati svoju braću. Djed se na to mrzovoljno nasmijao i rekao mu kako ih ne može upoznati jer je oko njih veliki zid. No, onda je dobro razmislio i sjetio se kako u zidu postoji sedmi kamen sa sunčane strane koji je tanak i slabo postavljen. Rekao je Toporku da tamo pokuca i pozove svoju braću.

Bilo je podne i sunce je pripeklo. Cijeli dvor je klonuo od vrućine, samo su župančići šetali svoje konje uz zidove kako bi bili u hladu. Kako su šetali uz sam zid, tako su najednom čuli kucanje. Prislonili su uši na zid i slušali, a s druge strane se začuo glas koji ih zove:

“Devetero braće moje,
Otvorite dvore svoje!
Ručicama pritisnite,
Nožicama otisnite!”

Župančići su bili u čudu jer nikada nisu čuli glas s te strane zida. Bili su sretni i počeli su svojim snažnim nožicama gurati kamen. I malo nakon toga, nastala je rupa u zidu. Braća su provirila kroz okno i ugledala Toporka.

“Spolja stoji sitan, garav sirotinja Toporko: na glavi mu čupava šubarica, na ramenima gola košuljica; a iznutra, glava do glavice, natiskalo se devet župančića, rumenih i jedrih ko rumene jabuke: kalpaci im svilom opšiveni, plave dolamice zlatom izvezene.”

Upitali su ga zašto ih zove svojom braćom. Na to im Toporko kaže da im je došao reći da su niknuli na istom mjestu kao i on i uzimali vodu iz istog potoka. Ispričao im je cijelu priču, a Župančići su se čudili jer to nisu znali iako su imali najbolje učitelje. Još više su se čudili tome da imaju brata i to tako različitog od njih, a čudili su se i svijetu izvan zidina. Toporko se s druge strane čudio svemu što su župančići imali.  I ovaj razgovor bi se još dugo vodio da nisu začuli čuvare i pse pa su se brzo razišli, a Toporko je položio kamen onako kako je stajao prije.

Sljedećeg dana, župančići su se sastali ispred šatora nakon spavanja te su redom stali pričati o snovima koje su snivali. Sanjali su o livadi, o potoku, o šumi, lisici i kuni. Zaključili su da će pitati oca mogu li izaći izvan zidina kako bi sve to vidjeli.

Toga dana župan je trebao ići jahati s dvorskim, ali kako su ga župančići pitali mogli li oni ići s njime, on je odlučio ovoga puta povesti njih. Zaključio je da su sada već odrasli i da žele upoznati svijet. Rekao je dvorskom da ne treba sedlati svoga konja već da mu pripremi najboljeg i najbjelijeg konja i osedla još devet vranaca. Neka ih ukrasi srebrom i okiti svilom. Dvorski je bio jako ljut te iako je znao za koga su vranci, a za koga je bijelac, ipak upita župana. Župan nije uočio ljutnju kod dvorskog pa radosno odgovori da je bijelac za njega, a vrančići su za župančiće.

I tako je dvorski pripremio konje i župan se otisnuo sa svojim sinovima preko polja. Pročulo se u selu da je župan izašao sa svojim sinovima i svi su izašli kako bi ih dočekali i vidjeli. Svi su veselo kliktali, jedino je dvorski sve promatrao s ljutnjom sa zidina. Razmišljao je o tome kako je bilo prije kada župan nije imao sinove.

Župan ga je prije svuda zvao, a sada kada ima sinove ne pita za njega. Jako se razljutio, zalupio je gradskim vratima, ostavio sluge te otišao do svoga dvora. Bio je toliko ljut da je ženi rekao kako župančići moraju poginuti i to od njegove ruke. Žena mu je rekla kako se ona ne čudi takvoj situaciji jer cijeli život je na usluzi županu, prije je služio samo njega, a sada mora i njegove sinove.

Tada kaže dvorski svojoj ženi da mu donese sjekiru i to onu najbolju. Kada je ugledao sjekiru, dvorski se sjetio kako je drvodjelji dao da mu napravi držalo. Naime, ovo je bio već u jako lošem stanju. I otišao je tako k njemu, ni ne znajući što se dogodilo s grabićem.

Kada je prilazio kolibi, stari drvodjelja je pretrnuo jer je odmah znao zašto ovaj dolazi. Dvorski ga je upitao gdje je njegov grabić i nazvao ga lijenčinom, a u taj čas, stane ispred njega baka. Odgovori mu da se grabić treba prvo dobro posušiti i da će držalo biti gotovo do sutra. Dvorski nije bio zadovoljan odgovorom, no nije mogao ništa nego reći da će doći sutra po njega. Ponovo je naglasio da ga ne pokuša prevariti jer će to znati. Grabić mora imati crveno srce.

Kada je dvorski otišao, drvodjelja i baka su bili u brizi jer nisu znali kako će riješiti situaciju. Tada iz šume izviri Toporko i zamisli se ne bi li došao do rješenja. Pošto nije mogao ništa smisliti, odlučio je otići do nekoga tko je pametniji od svih njih. Nestao je u sumraku, izgubio se preko livada i šikara…

Drvodjelja i baka su sjedili i čekali, pala je već i noć, kada se konačno vratio Toporko. Trčao je brzo, a odmah kada je stigao umirio je baku i drvodjelju govoreći im da ima rješenje. Rekao je drvodjelji da kada bude radio držalo da dobro pazi na njegovo srce. Tada je bacio baki u krilo svoju šubaricu da mu je čuva dok se ne vrati iz svoje službe. Zatrčao se po travi i sagnuo u trku, a kada se prebacio naglavačke u travi, našao se pred starcima u obliku grabovog panjića.

Drvodjelja odmah uhvati grabića i počne izrađivati držalo. Baka je s druge strane bila jako tužna te je briznula u plač grleći šubaricu svoga Toporka. Još iste večeri, drvodjelja je izradio držalo i sutradan ga je odnio dvorskom. Kada je dvorski ugledao crveno srce na držalu, znao je da se radi o onom istom grabiću kojeg mu je dao te je bio zadovoljan.

Noć se nadvila nad krajinu, a dvorski je uzeo sjekiru i krenuo prema gradu. Župančići su već mirno spavali i nitko nije ni slutio da im se sprema veliko zlo. Kako se sve više približavao gradu, odlučio je prvo isprobati sjekiru da vidi je li dobra. Zamahnuo je njome, a držalo se zanijelo i trgnulo unazad. Rastavila se sjekira od držala, udarila ga u čelo, a oštrica je pala dvorskom na lijevu ruku te mu odsjekla palac. Dvorski je ostao ležati na zemlji, a držalo, kako se dva puta prebacilo tako se ponovo pretvorilo u Toporka.

Ogledao se kratko Toporko oko sebe pa je odlučio otići do gradskih zidina i pronaći sedmi kamen kojeg će moći odvaliti. Ušao je među gradske zidine i viknuo braći da moraju odmah bježati jer im je život u opasnosti. I tako su svi pohitali kroz isti onaj otvor kroz koji je ušao Toporko i ubrzo su se našli usred livade.

Noć je bila tiha, a livadu je obasjala mjesečina. Župančići su zabili svoje mačeve u zemlju oko lipe i prekrili ih da se ne vide. Kada su to napravili, župančići su se pitali što dalje. Toporko se zagledao u nebo i pozvao je djeda Neumijka. U taj čas, počeo se spuštati jedan oblak na kojemu je bio djed, a oko njega devet malenih oblačića i deseti oblačić od magle.

Djed je zapovjedio župančićima da zajašu oblake, a Toporku da sjedne na oblak magle te su se ubrzo našli u visini iznad grada. Djed je počeo koračati oblacima, a nakon što je zakoračio samo tri puta, stigli su do gore na sljemenu.

Dok je dorski otvorio oči, djed je već bio daleko izvan grada sa župančićima i Toporkom. Jelena je shvatila da nema župančića.

Župančići su se čudno osjećali na zelenoj gori, a još čudnije je bilo i djedu Neumijki s njima. Djedu su se župančići svidjeli, zaključio je da su pravi junaci, ali njegovo oštro oko primijetilo je sav nakit kojim su bili okićeni. Rekao je župančićima da moraju naučiti sedan mudrosti za koje nikada nisu čuli te su tako postali njegovi đaci. Toporko je već poznavao djeda i pomislio je kako ovo ne sluti na dobro jer su se župančići sigurno zamjerili djedu zbog nakita kojim su okićeni.

Kako je Toporko i mislio, tako je i bilo. Djeci nije bilo lako uz djeda Neumijka. Djed je spavao na tvrdom kamenu u pećini, a Toporko i župančići oko njega, zavisi kako uhvate mjesto. Djed im nije davao večeru niti bilo koji drugi obrok. Jedino su ujutro dobili šaku lješnjaka te su to trebali rasporediti kroz cijeli dan. Nakon doručka, išli su s djedom do proplanka nadomak grada gdje su teško radili. Morali su nositi vodu u košari, dizati maglu te dijeliti rosu. I sve to za cijelu županiju koja je bila velika. Kao da to sve nije bilo dovoljno, djed je još djeci rekao da moraju micati oblake kako bi nad gradom sijalo sunce.

Djed ih je učio svemu, kako mogu na oblaku poletjeti, kako hodati po gori i kako mogu križati s oblacima. Svemu ih je učio, ali samo jednom nije. Bio je mudar i odlučio je da ih ne nauči kako se mogu spustiti s oblakom na travu.

Djed Neumijka imao je jednu opaku naviku. Kada je ujutro htio sići s gore, nije išao stazom već je sjeo na maglu pa se njome spuštao niz litice ili šumama. Zato mu je i odjeća bila zmazana, a brada raščupana. Kako su svakoga dana župančići silazili s djedom tako im je svakoga dana nešto nedostajalo. Prvi dan su izgubili pokrivala za glavu pa su ostali ćelavi, drugog dana ostali su samo u košuljici, a trećeg dana izgubili su i čizmice. Kada je četvrtog dana pala kiša, župančićima je narasla kosa sve do ramena. Nitko ih ne bi prepoznao.

Župančići se nisu žalili, a djed je bio sretan i ponosan. No, rekao im je da imaju još puno toga za naučiti do sedme mudrosti. Toporko se s djedom nije složio i razmišljao je o tome kako su župančići svih sedam mudrosti naučili kroz jednu. Župančići su s Toporkom i dalje marljivo radili i nisu se ni najmanje bunili.

Toporko je znao da je djed tvrd i da braću čeka još puno rada te mu je bilo jako žao. Odlučio je pomoći braći i izvesti ih iz takve robije. Toporko je znao da djed ima mudrosti kako ih uhvatiti pa je razmišljao kako bi mogao sa župančićima pobjeći do grada. Razmišljao je dugo i zaključio da će pokušati, ali mora saznati kako se silazi s oblaka.

Jednoga popodneva, djed Neumijka je sjeo u hladu, u šumi te je odmarao. Župančići su zaspali, a Toporko je pričao s djedom. Toporko je odlučio iskoristiti priliku te upitati djeda zašto ih ne nauči kako će sami sići s oblaka. Djede se nasmijao i rekao da nema smisla da ih nauči jer svejedno to ne bi mogli. Da bi se spustili s oblaka, moraju imati nešto svoje za što bi se prihvatili.

Tada je Toporko zamolio djeda da ga pusti da ide brati lješnjake. Rekao mu je da će nabrati 12 košara, od kojih će polovicu dati njemu, a drugu polovicu će on podijeliti sa župančićima. Djed je jako volio lješnjake pa je odlučio pustiti Toporka. No, rekao mu je da se mora vratiti dok mjesec izađe te ga je upozorio da pazi da ne pobjegne. Toporko mu je rekao da ne može nigdje sa svojim sitnim nožicama, uzeo je košare i otišao. Otišao je do staze i stao na panj. Čekao je da netko prođe…

U županovom dvoru vladala je tuga. Županu nije bilo jasno gdje su nestali župančići i tko je zapalio šatore. Pozvao je sluge i vrače kako bi mu pomogli i krenuli su analizirati. Na kraju su zaključili da su župančići izgorjeli.

Župan je bio jako tužan i nikako se nije mogao smiriti. Svakoga dana jahao je proplancima i šumama. Tako je i toga dana prošao cijelom gorom te se tužan vraćao kući kada je ugledao malenog stvora. Bio je sitan poput cvrčka. Podbočio je lakat i okrenuo glavu, a kada je župan stigao do njega, lijepo ga je pozdravio i upitao zašto je tužan. Župan se čudio što se on oko toga brine, a Toporko mu je odvratio da će mu pomoći za pola vreće lješnjaka.

Župan bi mu dao i pola županija, ali je znao da mu nitko ne može pomoći. Tada je Toporka uzeo k sebi na sedlo te su krenuli prema gradu. Toporko je govorio županu da ga ništa ne pita nego da sutra u podne naredi svima da dođu do lipe. Još mu kaže da je bitno da dođu svi bez oružja, samo sa sjekirama bez držala. Ako će i jednom od prisutnih njegovo držalo pasati na sjekiru i ako taj još nema i jednog prsta na lijevoj ruci, to znači da je taj zlotvor i može mu i odsjeći glavu kako bi mu se sinovi vratili.

Župan mu nije povjerovao, ali je bio toliko očajan da bi pokušao sve što treba. Rekao je Toporku da će učiniti tako kako mu je on rekao. Stigli su u dvor i župan je naredio da daju za Toporka pola vreće lješnjaka. Toporko je još zamolio da vreću zavežu i da stave na nju pečat jer je tako planirao odjahati u goru. Župan se na to nasmijao i shvatio je to kao šalu, izdao mu je pečat, a Toporko se uputio s vrećom na leđima do drvodjeljine kolibe.

Bila je lijepa večer, a baka je upravo išla poljem vidjeti je li lanu naudila suša. Toporko ju je odmah primijetio, došuljao se do nje i tihim joj glasom rekao da nikome ne govori da ga je vidjela. Zamolio ju je da nađe njegovu šubaricu i sutra dođe s njome na livadu. On će se spustiti s oblačka magle sa svojom braćom, a ona neka mu brzo pruži njegovu šubaricu i neka je nikako ne ispušta. Kada je to rekao, Toporko je nestao.

Baka je povjerovala Toporku, ostavila je lan i otišla kući potražiti šubaricu. Toporko je preko polja otišao do županove konjušnice i rekao konjušaru da ima županov pečat i odobrenje te da mu da jednog najbržeg konja. Konjušar je povjerovao Toporku zbog pečata i dao mu najbržeg konja. Pomogao mu je da se popne i dodao mu vreću, a Toporko je već letio poljima…

Taman se pokazao mjesec kada je Toporko stigao s lješnjacima kod djeda. Djedu su porasle zazubice od lješnjaka pa je odlučio pozvati i župančiće na večeru. Toporko im je savjetovao da ne jedu nego da samo hrskaju kako bi sljedeće jutro prevarili gladnu zoru. Djed se lijepo najeo i pohvalio Toporka jer je donio ukusne lješnjake kakve do sada nije nikada jeo.

Djeda je prevarila kasna večera pa kako nije bio gladan, zaspao je ujutro. Župančići i Toporko su se probudili pa su brzo odlučili sjesti svaki na svoj oblačić i uputiti se u planine. Zazviždali su vjetru da ih drži na okupu i otisnuli su se proplancima. Uskoro su stigli do ravnice i livade. Tamo ih je čekala baka sa šubarom. Pružila je baka šubaricu prema Toporku i župančićima, dugo su se borili i uspjeli. Popadali su svi na livadu, a oblaci su se vratili nazad u visine.

Svi su bili sretni, a uskoro se oko njih pokazalo i sunce. Tada ih Toporko požuri i kaže baki da mora prisustvovati zboru. Svi zajedno uputili su se hitro preko polja kako ne bi zakasnili.

Župan Jurina je sjedio pod lipom na srebrom okovanom prijestolju koji je bio malo podignut, na dvije stepenice. Okupilo se mnoštvo oko župana, a on se osjećao čudno jer nije imao oružja, vitezova ni vlastele uz sebe. Još ga je više mučilo to što će sada svi vidjeti njegovu tugu.

Uskoro je župan primijetio da se približava jedna starica s djecom. Bio je sretan kada je ugledao Toporka i rekao mu je da se još samo u njega uzdaje. Toporko mu je rekao da je doveo svoju staru majku kako bi njega mogla poslužiti na zboru te ga je upitao smiju li njegova braća sa strane gledati zbor. Župan se nasmijao i dopustio im te su oni sjeli iza župana uz lipino deblo. Toporko je skinuo šubaru i dao je baki da mu je čuva.

Baka je primila Toporkovu šubaricu, a on je stao pred župana. Okrenuo se Toporko u zraku i pretvorio se u držalo. Svi su zanijemili, a župan im kaže da isprobaju na čiju sjekiru paše držalo. I probaš redom svi, a svima je držalo bilo preveliko. Jedino je pasalo dvorskom u sjekiru.

Župan je narodu rekao da odstupi, a samo neka dvorski ostane. Naredio je dvorskom da izvadi lijevu ruku iz njedra, a u taj čas, dvorski nasrne na župana nožem. Župan nije imao oružje, a svi su bili zapanjeni te su mislili da će župan poginuti. No, županu su u pomoć priskočili župančići s mačevima i proboli dvorskom desnu ruku.

Župan je odmah prepoznao svoje sinove jer su ga obranili mačevanjem kojim ih je sam župan naučio. Župan je bio toliko sretan kada je shvatio da su to njegovi sinovi, da je od sreće zaplakao. Jedino je baka bila tužna jer nije bilo njezinog Toporka. Baka je plakala kad joj je najednom netko dobacio držalo. Kako je držalo letjelo, tako se i prebacilo u zraku te je baka u zagrljaju dočekala svog Toporka.

Kada je baka izljubila Toporka, rekla mu je da pazi kako joj ne bi zaprljao odjeću jer zbor još nije gotov. Nakon što se smirila euforija, župan je rekao svojim sinovima i Toporku da mu ispričaju kako se sve dogodilo. Na to je župan pitao Toporka što želi za nagradu. Toporku i župančići su se složili da će im najbolja nagrada biti rupa u zidinama kako bi se mogli stalno viđati.

Župan je zaključio da je uzalud dizao zidine te je zapovjedio svima da krenu prema njima i da ih sruše. Narod je zadovoljno pohrlio prema zidinama kako bi ih srušili. Sada je grad bio spojen s ostatkom županije.

S druge strane, u pećini gdje je spavao djed Neumijka stiglo je i sunce pa je djed kihnuo i probudio se. Odmah je skočio i shvatio kako se prevario jer je već skoro podne. Jedva da je našao koji oblačak pa se njima uputio prema gradu. Kada je stigao, imao je što i vidjeti. Odmah je znao o čemu se radi, a kada je vidio da se ruše zidine, sve je svima oprostio. Sjeo je na sam rub županove kule, noge su mu padala niz zidine pa se zamislio i nije mogao vjerovati da sam župan odvaljuje kamen sa zidina. Nakon toga, djed se uputio nazad u gore jer mu je tamo bilo najljepše.

Župan je ostario, a i župančići su odrasli. Pošto je županija bila jako velika podijelili su je na osam županija te su izabrali kraljeve. Kraljevi su složno vladali sa svojim županima, a i danas se spominju priče iz toga doba. I Toporko i baka su bili cijenjeni u kraljevstvu, a ono je bez njih bilo nezamislivo.

Likovi: Lutonjica Toporko, djed Neumijka, župančići, župan, dvorski, baka, drvodjelja, županova žena Jelena, narod…

Analiza likova

Lutonjica Toporko – glavni je lik ove bajke. Maleni grabić koji se pretvorio u malenog, sitnog i tanašnog dječačića kojemu je baka nadjenula ime Lutonjica Toporko. Lutonjica jer se tako po legendi zvalo dijete nastalo iz komada drveta, a Toporko jer je od njega trebalo biti načinjeno toporište (držalo). Iako je bio malen, bio je izrazito hrabar i neustrašiv. Učinio je sve kako bi spasio svoju braću. Znao je mnoge mudrosti koje je naučio od djeda Neumijka. Bio je pametan i sam je smislio i sproveo plan kojim je raskrinkao dvorskog i oslobodio svoju braću. Jako je volio baku i u ključnim trenucima kada je trebao osloboditi braću, znao je da može vjerovati samo njoj. Bio je zaigran i veseo i volio je svoj život u prirodi i u slobodi.

Djed Neumijka – čarobnjak koji je živio na oblacima i brinuo se za dobrobit prirode. Volio je dobre i poštene ljude koji su voljeli prirodu, a nije mario za zidine. Svakoga dana brinuo se o količini kiše, rose i sunca koji su bili potrebni za rast biljaka. Imao je dugačku, sijedu i nepočešljanu bradu i prljavu haljinu.

Djed Neumijka se nikada ne smije, ne brije niti podrezuje nokte. Na nogama nosi opanke, a na glavi košaru koju puni vodom. Opanci mu pomažu da lagano korača oblacima pa tako u dva koraka prođe cijelo nebo. Na izvoru skuplja vodu u svoju košaru pa je prosipa kao rosu po livadama. Svojom bradom tjera vjetar, noktima reže oblake, a tamo gdje treba i kišu zaustavi. On može rastjerati i maglu kako bi sunce moglo lijepo grijati i pšenica klijati.

No, iako je bio jako dobar kada mu se netko imalo zamjerio, to mu je jako zamjerao. Bio je osvetoljubiv prema župančićima i županu jer nisu živjeli u skladu s prirodom, ali na kraju im je sve oprostio.

Župan – glavni čovjek županije. Bio je radišan i pošten. Često je upadao u depresivna stanja jer mu nije bilo jasno zašto je baš njega zadesila nesreća sa sinovima. Nije mogao gledati da netko pati pa tako i kada je ugledao javoriće bez vode, odmah je naredio da do njih sprovedu potok. Iako je svojim sinovima htio sve najbolje, prema njima se često ponašao previše zaštitnički te nije znao da je to njegova najveća greška. Na kraju je uvidio grešku te ih odlučio pustiti da žive slobodno. Dao je srušiti zidine grada i grad je opet bio jedno s ostatkom županije.

Dvorski – zao i pohlepan čovjek koji je bio spreman na sve kako bi se domogao naklonosti župana i njegovog bogatstva. Bio je glavni županov zapovjednik i njegov čovjek od povjerenja, a na kraju se ispostavilo da je sve radio kako bi se domogao moći i bogatstva.

Bilješka o autoru

Ivana Brlić-Mažuranić poznata je književnica koja je dala veliki doprinos književnosti, a to je postalo priznato ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Ivana Brlić-Mažuranić smatra se jednom od najznačajnijih spisateljica za djecu u čijim djelima uživaju sve generacije, a ne samo djeca. Za priznatu Nobelovu nagradu bila je dva puta nominirana, a mnogima je do danas ostala “Kraljica hrvatske priče”.

Ivana je rođena 18. travnja 1874. godine u Ogulinu u bogatoj obitelji s puno poznatih članova obitelji koji su bili cijenjeni u društvu. Otac Vladimir radio je kao pisac i pravnik, a djed Ivan Mažuranić bio je prvi hrvatski ban i pjesnik. Zahvaljujući ocu i djedu koji su se bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema pisanju.

Ivana je tijekom svog života uvijek rado posjećivala Ogulin koji joj je ostao u srcu. Priznala je kako je na njezin rad utjecalo više osoba. Na prvo mjesto je stavila svog djeda Ivana Mažuranića. Nekoliko je puta priznala kako je trenutak kada ga je držala za ruku dok je umirao na nju ostavio dosta traga, a što se kasnije moglo primijetiti u njenom stvaralaštvu.

Na rad Ivane Brlić-Mažuranić utjecao je i poznati pjesnik Franjo Marković te Josip Juraj Strossmayer. Pored poznatih ličnosti iz prošlosti na njene su radove uvelike utjecala i djeca koja su joj bila najveća inspiracija.

Ivana je pohađala dva razreda javne škole, a potom se nastavila školavti kod kuće. Zbog dobrog materijalnog stanja Ivana se mogla školovati kod kuće s privatnim učiteljima, a zahvaljujući želji da puno nauči, kasnije je znala ruski, njemački i francuski te talijanski i engleski.

Veći dio života provela je u Zagrebu i Karlovcu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića, preselila se u Slavonski Brod. Imali su petero djece, a nakon rođenja djece Ivana se posvetila njihovom odgoju.

Oduvijek je smatrala kako nema dovoljno literature za djecu pa je djeci krenula pričati zanimljive priče koje su oni slušali s velikim zanimanjem. Upravo se taj period smatra prekretnicom kada je odlučila da će početi pisati. Ubrzo je nastala prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.

Prvu veću pozornost imala je s romanom za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Godine 1912. napisala je pjesničku zbirku “Slike”.

Nakon prve objavljene zbirke uslijedila su djela poput “Priča iz davnina” s kojima je izašla van granica države i zaradila nominaciju za poznatu i priznatu Nobelovu nagradu. “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” bila je još jedna priča koja je osvojila srca mnogih. Napisala je: “Knjiga omladini”, “Škola i praznici”, “Slika”.

Ivana je rano počela pisati poeziju i eseje, ali su prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: M.L., L.V.