Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

“Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica” poznata je bajka naše najpoznatije i najbolje spisateljice dječjih bajki, Ivane Brlić Mažuranić. Bajka se nalazi u njenoj slavnoj zbirci priča “Priče iz davnina“. Kao i sve njene bajke i ova je napisana nevjerojatnim stilom, krasnim opisima i snažnom moralnom porukom.

U ovoj bajci opisuje se odnos između brata i sestre koji su jedan za drugog spremni učiniti baš sve. Ostali su siročići i prepušteni sami sebi. Da bi stvar bila gora, jedna je vila otela mladu Rutvicu pa ju je maleni Jaglenac morao tražiti. Ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje svoju odluku da ode spasiti sestricu. Jaglenac i Rutvica povezani su neobično jakom sponom bratske ljubavi. Ugrozili bi i vlastitu sigurnost, pa i život, samo da onom drugom bude bolje.

Osim bratske ljubavi, opisuje se roditeljska ljubav između majke i sina. Majka je morala sa sinom pobjeći iz kneževine koju su napali neprijatelji. Nastavili su svoj život u dalekoj zemlji. Kneginja je bila vrijedna žena koja se nije libila vrijedno raditi kako bi zaradila za kruh. Kada je sin stasao ispričala mu je kako su bili protjerani iz kneževine, a on je odlučio povratiti ono što je njihovo. U tome nažalost nije uspio, ali je zato spasio Rutvicu i Jaglenca kada su bili zatočeni u Kitež-planini.

Relja je bio mladić dobra srca koji je zavolio dječicu i smilovao se nad njihovom sudbinom. Svoju je majku “podijelio” s njima i tako dokazao kako je pun razumijevanja i kako će mu biti drago što će siročićima opet biti pružena roditeljska ljubav. Pouka bajke je da ljubav pobjeđuje sve, ali da se za nju treba boriti svim silama.

Kao i većina priča Ivane Brlić Mažuranić, i ova sadržava sve što privlači pažnju najmlađih čitatelj – ima uzbudljivu priču, napete situacije, lijepe opise i cijelu paletu prikazanih osjećaja koje se iz radnje preslikavaju na čitatelja. Djeca se lako mogu uživjeti u likove brata i sestrice, pa i osjetiti strah koju su djeca osjećala kad su se razdvojila. U mnogočemu ova priča upozorava najmlađe na moguće prijetnje iz okoline, ali im i daje nadu da će sve dobro završiti, dokle god smo hrabri, imamo dobre namjere i srce puno ljubavi. To je poruka Ivane Brlić Mažuranić svima nama.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: kneževina, dolina, Kitež-planina

Vrijeme radnje: nekada davno

Tema djela: pokušaji brata i sestre da pronađu jedno drugo

Ideja djela: ljubav može nadići sve nedaće

Kratak sadržaj

Neprijatelji su napali tvrdi grad u kojemu je živjela kneginja, a ona ga, uz svu svoju vojsku koju je imala na raspolaganju, nije uspjela obraniti. Odlučila je pobjeći sa malim kneževićem u naručju kako bi se spasili.

Na kraju kneževine prostirala se strašna Kitež-planina do koje su njih dvoje stigli pred svitanje. Bila je strašna jer je u njoj živio Zmaj Ognjeni zajedno sa sedam vila Zatočnica. Pred planinom se prostirala dolina na kojoj je, u svojoj kolibi, živjela pastirica Milojka.

Kneginja je ugledala kolibicu i zamolila pastiricu neka pusti nju i kneževića unutra kako bi se sakrili od neprijatelja, a navečer će nastaviti dalje svoj put. Milojka ih je ugostila i ponudila im za jelo ovčje mlijeko.

Kneginja je bila dobrog srca i kako bi se odužila pastirici dala joj je na čuvanje njezin zlatni pojas i kneževićev zlatni križić na crvenoj vrpci. Zamolila ju je neka joj to pričuva jer će se ona jednog dana vratiti kada njezina vojska protjera neprijatelje, a tada će pozvati Milojku neka joj bude prijateljica.

Milojka joj je na molbu odgovorila kako ne može biti njezina prijateljica jer joj nije ravna po plemenu niti po razumu. No, svejedno joj je rekla kako će joj pričuvati zlato jer se u nesreći prijatelj poznaje. I tako je kneginja otišla dalje na put.

Otkada je kneginja otišla na put nije se više nikada vratila u svoju zemlju i svoj grad. Njezina vojska nije uspjela obraniti grad, odmah su se vojskovođe predali u ruke neprijatelja koji su zauzeli cijelo područje i tamo se nastanili.

O kneginji i njezinom malom kneževiću nije nitko ništa znao. Je li uspjela nastaviti svoj put u tako mrkloj noći ili su putem oboje nastradali, ne zna se. Bez obzira na to, Milojka je i dalje čuvala njezin zlatni pojas i kneževićev križić. Kada su mladići saznali što Milojka čuva, svi su je htjeli za ženu i udvarali joj se, ali ona nije željela ni jednog od njih za muža. Znala im je govoriti kako oni dolaze samo zbog zlata koje ona čuva i koje niti nije njeno, stoga im nije vjerovala i rekla je kako to mora čuvati bolje nego svoje životinje ili kolibicu u kojoj živi.

Milojka je odlučila udati se za nekog siromašnog mladića koji nije mario za zlato koje ona čuva. Živjeli su siromašno, toliko da ponekad nisu imali što jesti, ali im nikada nije palo na pamet prodati zlato.

Godine su prolazile i Milojkin muž se razbolio. Nakon nekog vremena je i ona bila sve slabijeg zdravlja te kada se i njoj bližio kraj pozvala je svoju djecu da im podari zlato. Kčerkici Rutvici je dala zlatni pojas, a sinu Jaglencu zlatni križić na crvenoj vrpci i poručila im neka to dobro čuvaju, a ponajprije neka budu dobri jedno prema drugome jer će ostati sami na svijetu.

Djeca su bila jako malena i nisu shvaćali riječi koje im je majka uputila. Ostali su sjediti pored njezinog mrtvog tijela i čekali što će s njima biti.

Majku je trebalo pokopati te su ljudi iz sela došli kako bi se organizirao sprovod. Nakon sprovoda su svi bili u kolibici osim djece. Oni su se još uvijek nadali kako će im se majka odnekud pojaviti. U tom se trenu veliki orao spustio među njih i uhvatio Rutvicu za pojas te ju počeo nositi prema Kitež-planini. Rutvica je samo pomislila zašto nije orao poveo i njezinog brata Jaglenca u svoje gnijezdo.

Rutvica je ugledala sedam vila Zatočnica kada ju je orao spustio u Kitež-planinu. One su se zvale Zatočnice jer su se zavjerile kako će se osvetiti ljudskom rodu. Kada su vidjela da orao nosi Rutvicu rekle su mu neka ju spusti na stijenu koja se zvala Razdijeli.

Dovikivale su orlu Klikunu neka spusti djevojčicu na Razdijele, ali se orao nije želio držati tog dogovora već je odlučio djevojčicu odnijeti u gnijezdo gdje će se igrati s malim orlićima. Kako bi to učinio morao je preletjeti cijelu Kitež-planinu. Na vrhu planine nalazilo se jezero, na jezeru otočić, a na otočiću crkvica. Kada je Rutvica ugledala crkvu, sjetila se majke i primila za srce te se u tom času raskopčao zlatni pojas koji je dobila na dar. Rutvica je iskliznula iz orlovih pandži u jezero zajedno s pojasom. Doplivala je do otočića, a orao Klikun nije smio sletjeti dolje na jezero kao što to nisu smjeli zmajevi, vile i ostala bića.

Rutvica se spasila jer do nje nisu mogla doći nikakva zla bića, ali niti ona nije mogla otići nikuda s vrha Kitež-planine.

Ljudi koji su vidjeli kako orao odnosi Rutvicu zaključili su da je tako najbolje jer tko bi se brinuo za dvoje djece. Za Jaglenca će se već netko pobrinuti. No, nitko od njih se nije ponudio pa je Jaglenac odlučio otići u potragu za sestrom Rutvicom.

Uputio se prema Kitež-planini gdje je sunce zalazilo i nije ga bilo ni najmanje strah. Nije on strah poznavao jer ga je majka jako dobro čuvala pa nije nikada ni doživio nekakvo zlo ili strahotu. Penjao se on planinom i stigao do velikih stijena. Tamo su stajale vile Zatočnice i razgovarale kako ih je orao prevario. U to su uočile maleno dijete kako se penje i pomislile kako im se ukazao lagan plijen.

Kada se Jaglenac skroz približio vilama one su ga okružile, a jedna od njih ga je htjela uhvatiti za ruku, ali nije mogla radi križića kojeg je nosio oko vrata. Nisu znale što bi s njime, pa su smišljale opaki plan. Jaglenac se sve više počeo približavati jednoj vili kojoj je onda sinulo kako bi ga mogla navuči u vučju rupu koja je prepuna bodlja. Krenula je ona prema rupu, a dijete za njom. Kada je Jaglenac stigao do kraja, vila je preltjela rupu, a on pao u nju. Srećom, lišće i granje koje je prekrivalo rupu palo je na bodlje, a Jaglenac je ostao ležati na lišću. Pomislio kako je vjerojatno vrijeme za spavanje, podmetnuo je ručice pod glavu i slatko zaspao.

Zatočnice su se nadvile nad rupom i smišljale što će dalje s djetetom pošto ga ne smiju dirati. Jedna vila se dosjetila kako će izazvati oluju koja će natopiti rupu kišom i dijete će se utopiti. Sve su se razveselile i počele stvarati oluju.

U međuvremenu je Rutvica i dalje sjedila pored jezera, životinje su joj pravile društvo, a uz to se najela finih plodova. No, bila je tužna i usamljena te je razmišljala što se događa s njezinim bratom Jaglencem. Primjetila je kako se sprema nevrijeme i kako su se crni oblaci pojavili svuda naokolo. Mora da se sprema nevrijeme, pomislila je.

Rutvica je promatrala oluju koja se sprema. Ona se nije bojala jer je iznad jezera sjalo sunce, ali je pomislila kako je nekome u planini možda potrebna pomoć. Oluja je bila sve jača, a Rutvica se pomolila i otišla u crkvu povlačiti konop od zvona. Kada su Zatočnice čule zvono koje nije zvonilo već sto godina, uplašile su se i razbježale po planini. Rutvica nije znala ima li nekoga na planini i je li nekome potrebna pomoć, ali ponašala se onako kako ju je majka odgojila. I gle čuda. Oluja je nestala i opet je zasjalo sunce.

A gdje je sada Jaglenac? Njega je odnijela bujica vode niz planinu i sva sreća da je bilo tako. Djetešce je spavalo u vučjoj rupi, a kada je nahrlila voda, samo ga je izdignula skupa s granjem i počela nositi prema dolini. Jaglenac je bio lagan kao perce, a u jednom trenu je naišao na grm te se uspio zaustaviti. Upravo se u tom trenutku probudio i ostao stajati na grmu kao ptičica. Bio je sav u čudu jer nije znao tko ga je tako naglo probudio. Pomislio je kako je možda vrijeme da krene dalje tražiti svoju sestru Rutvicu pa se uputio gore prema planini.

Zvono je prestalo zvoniti, zasjalo je jako sunce nad planinom, a Zatočnice su se izvukle iz svojih skrovišta. Pohitale su provjeriti je li Jaglenac još uvijek u vučjoj rupi. Nagnule su se nad rupu, a Jaglencu ni traga ni glasa. Počele su se okretati ne bi li negdje ugledale malog dječaka. Spazile su ga kako šeće po planini pjevušeći neku pjesmicu. Sunce ga je obasjavalo,a one su bile izrazito ljute.

Komentirale su kako će im dijete pobjeći jer je očito jače od njihovih zlih sila. Razmišljale su pozvati Zmaja Ognjenog u pomoć. No, jedna od njih je rekla kako se ne mogu tako sramotiti, pa valjda će uspijeti savladati malog dječaka bez njegove pomoći. Nisu Zatočnice bile svjesne kolika je moć u dječaku.

Vile Zatočnice nisu htjele odustati pa su smislile kako će im nijema medvjedica pomoći jer se ona ne boji križa kojeg Jaglenac nosi oko vrata. Zatražile su od medvjedice neka umori dječaka, ali ona je čuvala svog malog medvjedića pa im nije mogla pomoći. No, jedna se Zatočnica odmah ponudila da će ona pričuvati medvjedića i poigrati se s njim dok medvjedica ode do dječaka.

Medvjedica je dočekala Jaglenca podignuta visoko na dvije stražnje noge s prednjim šapama iznad glave, a dječak je pomislio kako mu ona pruža ruke ne bi joj on skočio u zagrljaj. Skoro pa se dogodila strašna nevolja jer bi Medvjedica šćepala dječaka za tren. Medvjedica je začula glas mladunca iz spilje i odustala od dogovora sa Zatočnicama. Potrčala je prema svome medvjediću ne obazirući se na Jaglenca. Nahrlila je na vilu koja je čuvala medvjedića i dok su se one hrvale Jaglenac je krenuo dalje tražiti sestricu po planini ne znajući kakva opasnost ga je snašla.

Zatočnice su opet vijećale na Razdijelima i smišljale što će napraviti s Jaglencem s obzirom da ga one ne mogu svladati. Bilo bi najbolje da ga otruju. Brzo se jedna od vila zaputila prema polju blizu planine kako bi nabrala otrovne jagode. I sam Jaglenac je stigao do tog polja na kojemu su se nalazile i crvene i crne jagode, redom sve otrovne. On nije ni pomišljao kako bi nešto moglo biti otrovno kada ga majka nije to naučila. Već je ogladnio i ugledao kako netko bere crvene jagode pa bi on mogao pojesti crne. Najeo se crnih jagoda i krenula ga je od otrova boljeti glava i sve mu se zamutilo pred očima. Zatočnica ga je spazila tek kad je došao pred nju. Ponudila mu je odmah crvene jagode kako bi ga otrovala ne znajući kako se on već najeo crnih. I pristao je pojesti crvene jagode jer ga je majka naučila ako mu se nešto ponudi neka to pojede. Više ga ni glava nije boljela. Crveni otrov ubio je crni i tako je Jaglenac nastavio hodati prema vrhu planine u nadi da pronađe Rutvicu.

($178,99)

Zatočnica nije mogla vjerovati svojim očima. Jaglenac se najeo i crnih i crvenih jagoda, a njemu se od toga nije dogodilo baš ništa loše. Niti je umro, nit se otrovao. On je dalje koračao prema jezeru, a ona nije znala kako da ga uhvati. Nije imala vremena opet otići vijećati na Razdijele već je odlučila potražiti pomoć od svog brata, ptića Bukača. Rekla je neka ga zaustavi svojom vikom kako ne bi stigao do jezera jer ni on tamo nema pristup, a ona će za to vrijeme otići do Zmaja Ognjenog po pomoć.

Skoro se i noć spustila, a Jaglenac je stigao do brazdice kada se začulo snažno rikanje. Bio je to Bukač. Njegovo rikanje nije imalo nikakvog utjecaja na Jaglenca jer se na njega nitko nikada u životu nije izvikao. Jaglenac se uputio bliže prema brazdici kako bi bolje čuo Bukačevo rikanje. A Bukač je bio nešto malo veći od domaće kokoši. Jaglencu je bio interesantan njegov vrat pa se skroz približio da vidi kako se napinje. Za to vrijeme je Zatočnica uspjela doći do Zmaja Ognjenog i pozvala ga neka dohvati dječaka što sjedi blizu brazdice. Jaglenac i dalje nije bio svjestan opasnosti već je izdaleka vidio nekakav sjaj, a to je bio Zmaj kojemu je iz nozdrva izlazio oganj. Zmaj se umorio hodajući po planini, uhvatio je malo daha i jako izdahnuo, a kako je to učinio tako je samo prebacio Jaglenca preko brazdice. Zatočnica je bila očajna, rasplakala se od jada kada je shvatila da nije supjela uhvatiti Jaglenca.

Tako je Jaglenac skoro stigao pred crkvicu gdje je sjedila Rutvica. Nije mogla zaspati jer je čula sve što se događalo na Kitež-planini. Čula je cvilež Zatočnica i mrmljanje Medunke. Čula je Zmaja kako puše i sipa oganj koji se zaustavio tik do brazdice i odbijao se od jezera. Začula je glasić koji ju doziva, ali nije se usudila pomisliti kako je to njezin maleni brat. On je brzo poskočio prema njoj, zagrlili su se i tako zaspali.

Nastavili su živjeti na svetom jezeru, oboje sretni što su napokon zajedno. Imaju dovoljno vode i slatkih malina, a livadom su rasprostranjeni prekrasni cvjetovi koje prelijeću šareni leptiri. Noću se mogu vidjeti krijesnice kako svijetle, dok se u grmlju skrivaju grlice i slavuji.

Rutvica se dobro brine o svom malenom bratu Jaglencu. Spavajući na mekom lišću i kupajući se u jezeru, pomislio je Jaglenac kako mu je to dovoljno da bude potpuno sretan. Rutvica je također bila zadovoljna životom na svetom jezeru, no ipak se brinula kako će prehraniti Jaglenca.

Jednog je dana Rutvica začula kako netko uzvikuje. Bila je to najmlađa Zatočnica koja je vidjela zlatni pojas na Rutvici i poželjela ga za sebe. Dozvala ju je i rekla joj neka joj dobaci pojas, a ona će iznijeti Jaglenca i nju u dolinu. Rutvica je toliko željela vratiti se u njihovu kolibicu, ali je rekla Zatočnici kako joj je to poklon od majke i da joj ga ne može dati. Zatočnica joj je na to rekla kako to nije od njezine majke već je to od kneginje koja je već davno umrla. Svejedno, Rutvica nije popuštala niti nakon sedam dana što ju je Zatočnica gnjavila za pojas. Na kraju je Zatočnica vidjela kako Rutvica neće popustiti pa se rasplakala.

Kneginja zapravo nije umrla već je živjela s kneževićem u nekoj dalekoj zemlji. Tamo nitko nije znao da su kneževskog roda jer kneginja to nije željela isticati. Bila je vrijedna i kako bi mogla prehraniti sebe i sina zaposlila se kod nekog gazde gdje je prela i tkala za cijelu njegovu obitelj. Tako je knežević odrastao u siromaštvu, ali karakterno je bio drzak i vrlo nagle naravi. U selu su ga zvali božjak Relja.

Jednog je dana Relja kosio travu u gazdinu dvorištu te ga je spazio neki mladi gospodin i zamolio ga neka mu pronađe srebrnu ostrugicu koja mu je negdje ispala. Relja se sav uzbudio što mu je ovaj naredio neka mu potraži ostrugicu. Probudila se u njemu kneževska krv, uhvatio je mladića i naprasito ga zbacio s konja da je ovaj ostao ležati na tlu. Relja je otrčao do majke i rekao joj zašto ga je rodila siromašnog. Majci je bilo odmah jasno da mu mora reći istinu kako je njegova krv kneževska i kako on nije siromašan već samo nesretan. Ispričala mu je svaki detalj koji se dogodio, a on ju je upitao zar nije baš ništa ostalo od kneževine u kojoj su nekada živjeli.

Majka mu je rekla kako nije ostalo ništa osim zlatnog križića i pojasa. To je Relju silno obradovalo pa je odlučio otići potražiti to što im je ostalo od cijelog bogatstva. No, najprije je upitao majku gdje da pronađe zlato. Ona mu je rekla kako se ne nalazi u kneževini kod vojskovođe, niti u podrumima nego je zlato dala na čuvanje jednoj pastirici koja je živjela u pletenoj kolibici. Relja se nije nadao kako će pronaći zlato u kolibici, no kneževska se krv u njemu uzburkala i odlučio je otići potražiti njihovo zlato.

Relja je krenuo na put prema Kitež-planini koja je nadaleko bila poznata po svojim strahotama. Nije on ni spavao niti se putem zaustavljao već je jurio prema planini kako bi što prije stigao. Kada je napokon stigao počeo se raspitivati o pojasu i križiću te o pastirici Milojki koja je živjela u kolibici. Ljudi su mu rekla kako je Milojka umrla, a djecu su otele vile Zatočnice i odvele na Kitež-planinu. To je jako razljutilo Relju, pa nije znao hoće li najprije otići na planinu ili provjeriti što se dogodilo s kneževinom.

Krenuo je dalje ispitivati ljude što je s tvrdim gradom i kako se živi u kneževini te kada su mu ljudi ispričali kako tamo žive gospoda koja se često goste ukusnim vinom i priređuju velike gozbe, on se opet razljutio jer je to bogatstvo njegove majke u kojemu uživa netko drugi. Ipak je odlučio najprije otići na planinu po svoj zlatni pojas i križić pa će tek onda otići do kneževine.

Naišao je na Zmaja Ognjenog i jedva dočekao izvaditi svoju veliku sablju kako bi ga savladao. Zmaj je bio umoran od riganja vatre na Jaglenca. Tako su se Zmaj i Relja žestoko borili da bi ga Relja na kraju ipak savladao tako što ga je sabljom uboo između očiju. Prepolovio je velikog Zmaja. Pomislio je kako možda neće uspijeti doći do zlata ako će se morati boriti s tolikim zvjerima jer će mu ponestati snage u rukama i ramenima. Sjeo se na obližnji kamen gdje je sjedila i najmlađa vila Zatočnica. Plakala je i plakala sve dok ju Relja nije upitao zbog čega plače. Rekla mu je kako plače jer ne može dobiti zlatan pojas i križić od djece koja žive blizu jezera.

Relja ju je zamolio neka mu pokaže put do jezera, a ona ga je odmah iskoristila kako bi on djeci oteo pojas i križ, a kasnije će ona njega savladati. Tako ga je provela kroz planinu i odvela do jezera. Rekla mu je kako su djeca prkosna, ali neka on traži ono što je njegovo i što mu pripada. Vila je bila sva blaga prema njemu, a ostale Zatočnice ga nisu napadale kada su vidjele da je najmlađa vila s njim. Ona mu je nastavila pričati kako djeca ne mogu s planine jer ne znaju tajne zatočnićke, a ona kako je bila sva radosna što će napokon dobiti pojas i križić tako je Relji ispričala na koji način se mogu spasiti i otići s planine. Trebaju uzeti svijeću i kandilo kako bi mogli proći kroz planinu jer će im se sve micati s puta i tako će stići opet do svoje doline i kolibice u kojoj su živjeli.

Relja i vila su stigli do brazdice i vidjeli djecu na svetom jezeru. Relja se zagleddao u djevojčicu, a vila mu je tiho rekla kako će ju ona pozvati, a on nek joj uz pomoć sablje otme ono što mu pripada. Kada to napravi rekla mu je kako će ga provesti natrag kroz planinu kako ga ne bi napale njezine sestre. Vila je dozvala djevojčicu neka joj da pojas, a Rutvica je kroz plač progovorila kako joj ga neće dati jer je to poklon njezine majke. Relja se jako ražalostio kada je vidio kako se dvoje siročadi sami brinu za sebe i moraju se skrivati od svih zlih hudoba koje žive u Kitež-planini. Uzburkala se u njemu plemenita krv. Okrenuo se prema vili i usmjerio sablju te joj rekao neka bježi od njega jer neće on siročad proganjat. Zatočnica se uplašila i pobjegla. Relja se zatim uputio prema djeci, a Rutvica se odmah razveselila jer je predosjećala kako ih je mladić došao spasiti.

Rutvica je upitala Relju kako će izaći iz planine, a on je rekao kako će on otići prvi jer se vile Zatočnice spremaju opet prepriječiti im put pa će ih se on riješiti uz pomoć sablje. No, Rutvica je negodovala i rekla kako to nije dobar plan. Zatim joj je Relja ispričao što je čuo od najmlađe Zatočnice kako bi se mogli spasiti ako upale oganj i zapale svijeću i kandilo te prođu kroz planinu kao da je crkva. Rutvica je predložila neka odmah to učine i svi zajedno krenu prema dolini. Relja je pristao i poslušao Rutvicu.

Nit Kitež-planinu se otvorila staza, sjedne strane je hodao mali Jaglenac, s druge strane Rutvica, a među njima je bio junak Relja sa svojom sabljom na ramenu. Bilo je njemu čudno hodati uz dječicu, ali su se na taj način spasili. Kada su Zatočnice udisale dim jedna za drugom su umirale, svaka na svoj način. Jedna se pretvorila u kamen, druga u prašinu, treća u plamen i tako redom. Na Kitež-planini više nije bilo zlih vila, zmajeva i ostalih hudoba.

Stigavši do kolibice u dolini Relja se prisjetio zašto je uopće krenuo u Kitež-planinu. Rekao Je Rutvici kako je sad vrijeme da od njih preuzme pojas i križić koji pripadaju njegovoj majci. Kada je Relja spomenuo majku, Rutvica se sva obradovala i rekla neka ode po nju jer oni više nemaju svoju majku. Relji su bile pune oči suza i uputio se prema dalekoj zemlji po majku.

Kada je stigao do nje rekao joj je kako je pronašao pojas i križić, ali i nešto puno vrednije od cijele kneževine. Vrativši se natrag s majkom u dolinu kada je ona ugledala siročad bila je jako radosna i stala ih je ljubiti i grliti te se nije mogla od njih više rastati.

Živjeli su svi zajedno u dolini, a kolibica im je postala tijesna. Relja je bio vrijedan momak pa je vlastitim rukama sazidao kamenu kućicu. Svatko je vrijedno radio svoj dio posla, Jaglenac je čuvao ovce, Rutvica se brinula o kući i vrtu, a kneginja je i dalje šivala odjeću dok je Relja radio na polju i livadi.

Bilo je sve idilično i to se pročulo po selu. Ljudi su poželjeli neka im Reljina majka bude kneginja koju nikada nisu imali. Zlatni pojas joj je savršeno pristajao, a njezina je mudrost bila nenadmašiva. Ljudi su im poklonili zemljište te je ona postala njihova savjetnica, a Relja je mogao svojom snagom izgraditi što je poželio pa je postao njihov vođa.

U staroj kneževini gdje su nekada živjeli su se i dalje priređivala slavlja, ali jednog dana je ponestalo vina. Sluge su to jedva dočekale. Podrezali su grede u dvorani gdje su gospoda vjećala pa se nad njih srušio strop i sve ih usmrtio. Kada se to dogodilo sluge su pobjegle i kneževine je ostala pusta.

Sakupili su se ljudi sa svih strana kneževine i otišli su zamoliti Relju neka on bude njihov knez jer su čuli koliki je junak. Relja je pristao na prijedlog jer je shvatio kako mu je snaga dana kako bi mogao biti od koristi svojoj kneževini. Ljudi su mu obećali izgraditi kneževske dvore pa kada su svi četvero ulazili bilo je to pravo slavlje.

Kneginja je pomislila kako ovakva kneževina ne može nikada propasti s obzirom da je ne bi ni bilo ako se Rutvica i Jaglenac ne bi spasili iz Kitež-planine. Relja se na kraju oženio Rutvicom, a Jaglenac je izrastao u naočitog mladića.

Likovi: Rutvica, Jaglenac, Relja, kneginja, pastirica Milojka, vile Zatočnice, Zmaj Ognjeni

Analiza likova

Rutvica – mlada djevojčica koja je kasnije postala mlada kneginja jer se udala za kneževića Relju. Voljela je svog brata Jaglenca, ponajviše otkako su ostali siročad. Bila je vrlo mudra i dosjetljiva te je istinski vjerovala kako će se nekim čudom spasiti od života u Kitež-planini. Ni u jednom trenutku nije prestala vjerovati u sebe i u to da će joj se dobrota jednog dana isplatiti. Kroz sve nedaće išla je čistog srca i s nekom blaženom dječjom nevinošću, pa nekada i naivnošću. Ali sudbina ju je čuvala cijelim putem. U nekoliko trenutaka činilo se da Rutvica neće dobro završiti, ali ona nikada nije sumnjala da će se izvući iz svojih nevolja. U njima je uvijek mislila i na svog brata. On joj je bio najvažniji na svijetu, jer je s njim odrastala i osjećala da se mora pobrinuti za njega, baš kao što se on brine za nju. Kod njega je tražila i zaštitu i utjehu, ali je to isto davala i njemu. Na kraju je djevojčicu sustigla sretna sudbina, baš zato što nikada nije iznevjerila svoje moralne ideale. To je ujedno pouka svima nama – dobro se uvijek isplati.

Jaglenac – mali dječačić koji je krenuo u potragu za svojom sestrom nakon što ju je otela vila Zatočnica. Naivan zbog svoje mladosti, ali neustrašiv. Majka ga je naučila samo prave vrijednosti pa u njemu nije bilo nimalo zla, stoga mu nitko nije mogao nauditi. Svima je vjerovao, ali zbog te naivnosti se uspio spasiti od napasnih vila Zatočnica. Njegova nevinost bila je njegova najveća snaga, baš kao i vjera da će se sve dobro završiti. To je dokaz da je ponekad strah najveći neprijatelj i da upravo zbog njega ne uspijevamo ostvariti svoje naume, želje i ciljeve. Jaglenac nije imao straha, pa ga ništa nije moglo sputati na njegovom putu. Nikad nije odustao od nauma da pronađe svoju sestru. Zbog svih tih odlika, Jaglenac je izrastao u krasnog, zaigranog mladića, na ponos svojim pokojim roditeljima i sestri.

Relja – mladić kojim je kolala kneževska krv. Nije odrastao u kneževini pa je mislio kako je jadan i siromašan dok mu majka nije objasnila što se s njima dogodilo i kako su morali pobjeći iz kneževine. Pokazao se kao vrlo empatična osoba. Pomogao je dječici koja su bila zatočena u Kitež-planini i odlučio s njima živjeti kako bi i oni ponovo imali majku koja će ih voljeti kao i prava majka. Nesreća zbog koje Relja nije odrastao u dvorcu, sa svim blagodatima kraljevskog života, učinila je od njega još bolju osobu nego što bi bio da je odrastao bez briga. On je dokaz da težak život nekada vodi do plemenitosti. Jednom kad se naučimo boriti, uspješno savladavamo sve prepreke koje nam život stavi na put i upravo zbog toga stižemo do veličanstvenog cilja. Baš kao što je to učinio i Relja.

Kneginja – izvrsna majka i mudra žena. Objasnila je sinu Relji zašto su morali pobjeći iz kneževine te se smilovala nad Milojkinom dječicom kada su ostala siročad. Pristala im je biti majka, a najsretnija je bila kada se Relja oženio s Rutvicom. Svi su živjeli skladno upravo zbog njezine milosti, ljubavi i požrtvovnosti. Ona je majka u pravom smislu te riječi. Slaba je na dječje molbe i učinit će sve da im pruži zaštitu i dobar život.

Bilješka o autoru

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travanja 1874. u Ogulinu. Rođena je u poznatoj hrvatskoj obitelji i bila je unuka Ivana Mažuranića koji je djelovao kao prvi hrvatski ban pučanin, ali istodobno je bio i veliki pjesnik.

Dio života proživjela je u Karlovcu i Zagrebu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića živjela je s njim u Slavonskom Brodu.

Njeno obiteljsko zaleđe omogućilo joj je privatno školovanje unutra vlastita doma gdje je na raspolaganju imala privatne učitelje i tutore. Uvijek je bila okružena knjigama i osjećala neutaživu žeđ za znanjem. Puno je vremena ulagala u obrazovanje i također tečno naučila nekoliko jezika.

Iako je od ranih dana osjećala potrebu da se književno izrazi stavila je obiteljski život na prvo mjesto i posvetila se odgoju petero djece. Književne ambicije isplivale su na površinu kada je primjetila kako za djecu ne postoji dovoljno kvalitetnog štiva i na taj način je svojim riječima objasnila kako je pronašla mjesto gdje može spojiti želju i dužnost.

Prva knjiga izdana je 1902. pod nazivom Valjani i nevaljani, ali dvije knjige po kojima će najviše biti zapamćena i koje su ušle u povijest hrvatke književnosti za djecu su Čudnovate zgode šegrta Hlapića i zbirka bajki Priča iz davnine. Potonja joj je, nakon što se internacionalno proširila, čak donjela i nominaciju za Nobelovu nagradu, a mali šegrt zauvijek je zarobio srca djece.

Umire 21. rujna 1938. u Zagrebu.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: L.V.