Psima ulaz zabranjen

Roman Melite Rundek “Psima ulaz zabranjen”, djelo je u kojem se isprepliću elementi realnog i fantastičnog. Kroz elemente fantastičnog (pas s ljudskim osobinama, tajni prolaz koji se iznenada stvara u ulici te se kasnije širi, oživjeli kip, policajac koji ulazi u knjigu) autorica čini radnju zanimljivom, ali i poučava o vrijednostima kao što su prijateljstvo, ljubav i međusobni odnosi.

Ujedno želi naglasiti važnost ljubavi prema knjigama i čitanju kojim možemo steći puno znanja, ali i naučiti razmišljati samostalno i na jedinstven način.

Roman je podijeljen na šesnaest poglavlja, a svako poglavlje započinje drukčije, mudrom izrekom koja je usko povezana s događajima u knjizi. Roman nas uči širiti vidike i upoznati bogati i neograničeni svijet koji nam pružaju knjige.

Tema je ljubav prema knjigama i čitanju i otkrivanje neograničenog svijeta mašte koji pružaju.

Vrsta djela: roman, vesela ljubavna pripovijest

Mjesto radnje: knjižnica, slijepa ulica, park

Vrijeme radnje: proljeće

Kratak sadržaj

Glava 1. Strogo je zabranjeno!

Veliki pas mješanac, žute i smeđe dlake sjedi pred vratima knjižnice na kraju grada i zadubljeno promatra znakove na vratima. Osim pločice s radnim vremenom knjižnice, tu je još i znak zabrane ulaska sa sladoledom te znak zabrane ulaska s psima. Ali pas je odlučio da pod svaku cijenu mora ući u knjižnicu.

Dugo je pas sjedio i čekao da netko naiđe i pusti ga unutra, ali bila je srijeda i zbog važne nogometne utakmice i ostalih popularnih televizijskih programa nitko nije dolazio u knjižnicu. Za to vrijeme, u knjižnici sjede gospodin direktor koji čita novinski članak o američkom zoološkom vrtu iz kojeg je pobjegao leopard i gospođa knjižničarka koja plače.

Razlog tome bio je taj što se niti nakon deset godina rada u knjižnici nije mogla naviknuti na to kako se ljudi ponašaju prema knjigama; trgaju, prljaju i šaraju stranice. Gospođa knjižničarka smatrala je da je tim činom netko iščupao srce knjizi. Gospodin direktor pokušao ju je utješiti, ali gospođa knjižničarka je rekla da bi je moglo razveseliti samo kad bi neki veliki ljubitelj knjiga došao u knjižnicu.

U tom trenutku s neba je padala zvijezda, što je bio znak da će joj se želja ostvariti. I zaista, kad je direktor otvorio vrata, u knjižnicu je utrčao pas koji je toliko dugo čekao tu priliku. Ali, direktor, kojeg je kao desetogodišnjeg dječaka ugrizao neki pas i ostavio mu ožiljak, i sad se bojao pasa, je skočio na stol, pomislivši da je to upravo onaj leopard iz američkog zoološkog vrta. Knjižničarka Marija je uvidjela da je pas umiljat, ali nikako ga nije mogla istjerati iz knjižnice, čak ni na direktorovu zapovijed.

Naposljetku, direktor je uvidio da je pas dobroćudan i da voli knjige te ga pomilovao po glavi.

Glava 2. Što kažu zvijezde?

U drugom poglavlju upoznajemo Tomicu, devetogodišnjeg dječaka koje je najveća želja da ima psa. Te noći, nebo je bilo puno zvijezda i Tomica ih je pokušavao prebrojati, ali umjesto zvijezda na nebu pričinilo mu se da vidi razne životinje, osobito pse bernardince, jazavčare, pekinezere…

Na radnom stolu iza njega ležala je bilježnica iz lektire, a lektiru je Tomica najviše mrzio. Nije volio čitati knjige jer što ako se baš tad dok on čita, vani događa nešto uzbudljivo u čemu on baš mora sudjelovati? Iako je bilo tek sedam sati i imao je vremena napisati zadaću, sjetio se kako bi mogao prepisati zadaću od Vatroslava u školi.

Vatroslav se u potpunosti razlikovao od Tomice, volio je sve predmete, učiteljicu i sve vezano za školu. Dakle, umjesto pisanja zadaće, Tomica se prepustio maštanju o tome kako bi želio imati psa. Za to vrijeme, Tomičini roditelji sumnjali su da on zaista piše lektiru.

Tomičin tata, koji ni sam ne voli čitati ništa osim enciklopedija, priručnika i rječnika jer mu kao malom dječaku nitko nije čitao priče za laku noć, znao je da je Tomica mržnju prema knjigama naslijedio od njega i odlučio je provjeriti piše li Tomica zaista lektiru te se naljutio jer ga je zatekao kako gleda zvijezde. Mama se nije naljutila nego se upravo neobično ponijela. Zagledala se u zvijezde i sjetila se noći kad se Tomica rodio.

U rodilištu je radila bolničarka Zora i za nju se govorilo da za svako dijete zna što će biti kad odraste i da nikad ne pogriješi. Nebo je i te noći bilo puno zvijezda, a Zora je najavila da će Tomica biti pisac kad odraste.

Glava 3 Želje uzbuđeno lete!

Tomičina želja, vinula se kroz prozor i krenula na put. Bila je neodlučna jer za svaku želju postoji vrijeme i mjesto, a situacija u Tomičinoj obitelji nije se činila povoljnom za ispunjavanje želje.

Kad je želja krenula na put, dvanaest pasa u jednoj ulici diglo je neopisivu galamu. Psi imaju odličan sluh i njuh pa su čuli kako Tomičina želja za psom putuje ulicom. Svaki pas htio je biti baš taj kojeg Tomica želi, ali želji se nijedan od tih pasa nije svidio.

Neki čovjek sjedio je na klupi pa mu je sletjela na rame. On ju je primijetio jer nije bio običan čovjek; obični ljudi obično ne primijete želje kad im slete na rame. Želja je objasnila da je Tomičina želja i da on silno želi psa, ali ne bilo kakvog psa nego posebnog, koji bi ga poveo u pustolovinu, bio mu prijatelj i saveznik i razumio ga. Ali nigdje ga nije mogla pronaći i sumnjala je da ne postoji.

Čovjek je razuvjeri i obeća da će joj pomoći jer misli da zna baš takvog psa, a i mora se prošetati, nije šetao već stotinjak godina.

Glava 4. Koga treba uhititi?

Bilo je već skoro osam sati i kraj radnog vremena, a u knjižnici je direktor čitao psu Pustolovine Toma Sawyera. Pas je uživao i smijao se, znalo se to po tome što bi otvorio njušku i pokazao zube te se okrenuo na leđa.

Iznenada je netko pokucao na vrata što je bilo čudno jer posjetitelji knjižnice obično ne kucaju. Bio je to policajac na službenoj dužnosti. Primijetio je naljepnice za zabranu pasa i rekao da psa mora uhititi zbog remećenja javnog reda i mira. Direktor nije dao da odvede psa, ali nitko od njih nije znao čiji je to pas niti odakle je došao.

Odlučili su pogledati pseću ogrlicu kako bi nešto saznali. Ali pločice s imenom nije bilo, samo dvije ogrlice, jedna protiv buha i druga kožna s metalnim privjeskom koji je svjedočio o urednom cijepljenu psa. Na ogrlici su našli ispisane riječi KNJIGA JE ŽIVI GLAS. DUH KOJI KORAČA ZEMALJSKOM KOROM.

Želja je za to vrijeme promatrala što se događa u knjižnici sa psom.

Glava 5. Život je uzbudljiv!

Gospodin direktor bio je vrlo pametan i načitan čovjek; volio je svakakve knjige osobito debele knjige sa sporim, dugim rečenicama koje se protežu i po nekoliko stranica. A snovi načitanih ljudi uvijek nalikuju na bajke.

Te noći direktor nikako nije mogao zaspati, a kad je zaspao sanjao je upravo događaj iz knjižnice. U snu, policajcu se učinilo da je pas ušao u knjigu, što on nikako nije mogao shvatiti te mu je knjižničarka objašnjavala da su knjige žive i pokazala mu kako može ući u knjigu, ali policajcu to nije uspijevalo; slova su mu bila mala, nije bilo slika, a rečenice su bile predugačke.

Na kraju je uspio, ušao je u knjigu i upustio se u potragu za psom.

Glava 6. Dan se polako odmotava kao konac

Tomičin dan tekao je u lošem raspoloženju. Vatroslav je slomio nogu pa Tomica nije imao od koga prepisati lektiru i dobio je jedinicu. Odlučio je ići kući dužim putem kako bi mogao smisliti dobru ispriku za roditelje. Došao je do parka i ni sam nije bio siguran bi li ušao ili ne.

U isto vrijeme u parku je na klupi sjedio neki čovjek i stalno pogledavao na sat kao da nekoga čeka. Sat je bio neobičan jer nije pokazivao brojke nego slova, poput: SAMO ŠTO NIJE DOŠAO i UPRAVO ULAZI U PARK. Znatiželjnoj bakici iz parka objasnio je da čeka upravo Tomicu, budućeg pisca, iako Tomica toga nije bio svjestan.

S obzirom na to da Tomica ne voli knjige, a trebao bi biti pisac, čovjek je imao ulogu skretničara. Tomica odluči ući u park jer je ugledao mnoštvo pasa koji su se skupili oko čovjeka na klupi.

Započne razgovor s čovjekom koji mu kaže da psi imaju imena poput Bilbo Baggins, Huckleberry Finn, Pipi Duga Čarapa, Emil, Grga Čvarak, Cvilidreta. Tomica nijedno od tih imena nije prepoznao, ali mu je čovjek ponudio da si uzme jednog psa i Tomica je izabrao Toma Sawyera, a bio je to baš onaj pas iz knjižnice.

Čovjek u tom trenu pogleda na sat, na kojem se pojavila poruka ZADATAK USPJEŠNO OBAVLJEN!

Glava 7. Peta strana svijeta

Čovjek s klupe ispričao je starici kako je prošao sastanak s Tomicom. Kako je Tomica skoro otišao kad ga je čovjek pitao što želi biti kad odraste i skoro izabrao drugog psa te da je Tomica slobodan duh i buntovnik jer ne voli ništa što se mora.

Zatim čovjek izvadi kompas iz džepa i objasni da ide na petu stranu svijeta – stranu priča, slika i glazbe, najljepšu stranu svijeta. Tada je počeo mijenjati boju i svijetliti u mraku. Na satu su se pojavile riječi: I JUČER, I DANAS, I SUTRA!

Kompas je nestao, a zatim i drugi detalji s čovjeka, poput trepavica i noktiju – čovjek se pretvorio u kip. Starica shvati da je taj čovjek zapravo spomenik najvećem Piscu u gradu.

Za čovjekom je ostao samo njegov rupčić na kojem je pisalo: Srcem se vidi najbolje! Puno pozdrava, Vas Pisac

Glava 8. Što je to sa slijepom ulicom?

Slijepa ulica u kojoj živi Tomica više nije slijepa; na samom kraju ulice pojavio se puteljak koji nekamo vodi. Tomica i njegov novi prijatelj Tom Sawyer vraćali su se kući.

Putem su pričali o raznim događajima. Tomica je pričao, a pas slušao i pokazivao da sve razumije. Tomica je smišljao kako da roditeljima priopći novosti, jedinicu iz lektire i psa, a onda se pas dosjetio i počeo lajati. Tako je ispričao Tomici plan, a Tomica je sve razumio.

Glava 9. Na zdravlje!

Ujutro je tata sjedio za stolom i razmišljao kako je on loš otac jer je večer prije vikao na Tomicu zbog jedinice, rekao mu da je nepismen i glup.

Tada je tata ugledao velikog žuto smeđeg psa i sav se izbezumio; a pas je još k tome i kihao. Kad je mama ugledala psa nije bila nimalo iznenađena i spremno je prihvatila novonastalu situaciju.

Tata je objavio kako pas ne može ostati kod njih jer je bolestan i kiše, ali mama je rekla da kiše samo u njegovoj blizini kao da osjeća prašinu, ali tata je smatrao da pas nije mogao znati tajnu zašto on ne čita knjige.

Pas skoči kroz prozor, a Tomica, ljut na tatu jer mu je otjerao psa, pojuri za njim. Tomica je te noći sanjao neobičan san, da se nalazi u pješčanom dvorcu u dvorani za svečane balove. Neki dječak ga je zvao da se igraju, ali parket je bio sklizak i Tomica se nije mogao kretati.

Dječak mu je rekao da mora uhvatiti zvijezdu i praćkom pogodio svjetiljku iz koje je ispala mala srebrna zvijezda. Tomica ju je uhvatio i ples je započeo.

Glava 10. Kamo krenuti?

Tomica je pojurio za psom, ali ga nije mogao naći, a onda je ugledao novi put u ulici i odlučio ga istražiti. Na drugom kraju grada, bakica iz parka dojurila je u knjižnicu i ispričala knjižničarki i direktoru sve o događajima iz parka, a oni su o tome upravo čitali u novinama.

Rekla im je da joj je pisac poljubio ruku i tako je zarazio ljubavlju prema knjigama jer joj je ruka mirna samo kad drži knjigu.

Glava 11. Kraljević ne poznaje kraljevstvo

Prolaz kojim je Tomica otišao bio je uzak i mračan i činio se beskrajan te je nakon nekog vremena Tomica potpuno izgubio orijentaciju. Nakon tko zna koliko vremena izbio je pred policijsku postaju gdje je saznao da je policajac broj 6 nestao.

Pas, Tom Sawyer stajao je kraj niske ograde od živice, ali nije se obazirao na Tomičin poziv nego se uputio preko puta postaje, u knjižnicu iz koje je baš izašla bakica iz parka. Uđe u knjižnicu, koja ga je podsjećala na prostoriju iz sna. Nitko nije bio iznenađen što ga vidi, štoviše, čak su se i nadali da će doći taj zagonetni dječak, budući pisac, kraljević.

Tomica o tome, naravno, ništa nije znao. Direktor knjižnice pitao je Tomicu kako se zove pas te je bio sretan što je nazvan po junaku iz knjige koju mu je čitao.

Tomica nije znao tko je to, ali to nije bilo čudno jer Tomica je kraljević koji još ne poznaje kraljevstvo kojim treba vladati. Zainteresirao se za junaka iz knjige, a kad je uzeo knjigu u ruke odmah je na naslovnici prepoznao dječaka iz sna koji ga je pozvao na igru.

Glava 12. Uh, kolika prašina!

Tata se osjećao jako prašnjavo bez obzira koliko puta oprao ruke. Krivio je psa koji je uporno kihao. Odluči potražiti Tomicu koji još nije došao kući. Slijedeći pseći trag primijetio je novi uski prolaz i znao da treba ići baš tim putem.

Baš tada, policajci su preko puta knjižnice dalekozorom promatraju kako ljudi neprestano pristižu u knjižnicu, a to nije bilo uobičajeno. Tako su primijetili i novi prolaz, baš kad se tata tu pojavio. Za to su vrijeme u knjižnicu direktor i knjižničarka upisivali nove članove i pokazivali im knjige.

Tata se za to vrijeme skrivao iza velike tropske biljke i gledao sve te knjige, koje je mogao pročitati, a nije. Ipak, odvaži se učlaniti, a kad se predstavio kao Tomičin tata, knjižničarka je odmah znala da nije čitao više od dvadeset godina. Tata nije mogao zamisliti zmaja ni obojiti nilskog konja u ljubičasto jer mu mašta nije dopuštala da zamisli stvari koje ne postoje. A to je bilo zbog toga što mu kao malom dječaku nitko nije čitao priče za laku noć.

Tako je tata dugo vremena proveo u knjižnici čitajući sve one bajke koje su mu nedostajale i na kraju je mogao zamisliti i ljubičastog nilskog konja s dugom sijedom bradom. To ga je činilo sretnim. Za njim je na podu ostala samo hrpa prašine s njegovog karaktera koja se godinama skupljala.

Glava 13. Let svemirskim brodom

Kad se tata vratio kući, mama je odmah uočila promjenu na njemu. Ispričala mu je i kako Tomica leti svemirski brodom, tj. čita., kako je dobio psa vodiča koji ga je odveo u knjižnicu i kako je na knjizi ugledao dječaka kojeg je sanjao; a sad pas i on zajedno čitaju.

Tata odluči mami otkriti tajnu da je Tomica budući pisac, što je mama već znala, ali mu nije mogla reći dok i sam nije otkrio knjige. Tatin karakter bio je očišćen od prašine te pas više nije kihao u njegovoj blizini, a tata i Tomica su se pomirili.

Glava 14. Gdje je početak?

Tomica je tvrdio da je sve započelo njegovim snom. Bakica je tvrdila da je započelo dolaskom velikog Pisca u park. Direktor pak da je sve započelo s psom, a tata s kihanjem.

Svi su tvrdili drugačije, a policajac Vinko pričao je o neobičnom prolazu koji se pojavio u slijepoj ulici i koji se sve više širi kad se Tomica i pas vraćaju iz knjižnice, a Tomica je sad puno čitao.

Knjižničarka i direktor razgovarali su o vijesti iz novina, o nestalom policajcu kojeg je direktor sanjao kako je ušao u knjigu, a knjižničarka ga je uvjeravala da nema razloga zašto to ne bi bilo moguće.

Tomica je otišao u park i u razgovoru s Piscem, koji je sad opet oživio, rekao kako sad zna što će biti kad odraste te otkrio da se u njemu krije mala priča koju mora pretvoriti u riječi. Pisac mu je poklonio svoj kompas, a Tomica je požurio napisati priču i u tom trenu prolaz je nestao, a sad se tu protezala dvosmjerna ulica koja je povezivala slijepu ulicu s ulicom u kojoj se nalazila knjižnica.

Glava 15. Točka je sve bliže, i bliže, i bliže…

Bakica je završavala knjigu koju je napisao veliki Pisac. Ali točka koja je označavala kraj micala se, rasla i pretvorila u policijsku kapu na kojoj se vidio broj 6.

Iz knjige je izašao policajac broj 6 koji je u knjizi tražio psa. Tomica je u svojoj sobi pisao pripovijetku, dok se mnoštvo ljudi skupilo ispred kuće da prouče novonastalu ulicu, a veliki Pisac odvažio se prvi kročiti tom ulicom.

Bakici je poklonio knjigu koja joj se toliko svidjela, policajac broj 6 se vratio, a psima je od sad bilo dozvoljeno u knjižnicu. Začuo se plač iz rodilišta; rodio se dječak, budući pisac.

Glava 16. Napokon nedjelja

Dan odmora. Na klupi pod kestenom nalazi se opet spomenik velikom Piscu, a pokraj spomenika sjedi bakica koja je htjela nešto pitati Pisca.

On oživi, ona ga pita gdje su nestali svi psi iz parka s Piščevog sastanka s Tomicom, a on joj odgovori da ih je on sve izmislio. Ali izmislio je i psa Toma Sawyera i gospodina direktora i gospođu knjižničarku i mamu i tatu, pa čak i Tomicu i bakicu.

Likovi: pas Tom Sawyer, Tomica, mama, tata, gospođa knjižničarka Marija, gospodin direktor, spomenik Piscu, bakica, policajci

Analiza likova

Tom Sawyer, pas – pametan, ozbiljan pas, neustrašivog sjaja u očima, sklon pothvatima i pustolovinama, hrabar. Iskren prijatelj, razumije Tomicu, dovodi ga na pravi put te u određenim situacijama pokazuje ljudske osobine: smije se, razgovara.

Tomica – devetogodišnji dječak kojem je najveća želja imati psa. Mrzi lektiru i čitanje knjiga, ne voli ništa što mora, slobodnog je duha i buntovan. Predodređen je za pisca, a korak prema tome čini otkrivanjem čari i ljubavi prema knjigama i čitanju.

Spomenik Piscu – vrlo star, mudar, često zadubljen u misli. Visok kao div; stopalima kao da dodiruje zemlju, a glavom dotiče nebo. Pomaže Tomicu izvesti na pravi put kako bi ispunio ono što mu je namijenjeno – biti pisac.

Bilješka o autoru

Melita Rundek hrvatska je književnica rođena u Zagrebu, 1961. godine. Nakon što je završila školovanje u Centru za kulturu i umjetnost, pohađala je u Zagrebu studij komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakltetu.

Oduvijek se bavila pisanjem pa je tako pisala za “Modru lastu”, “Dragu”, “Prvi izbor” i “Plimu”, a pisala je i za emisiju “Priče za laku noć” na Hrvatskom radiju.

Organizirala je radionice za kreativno pisanje, radila je s posebno nadarenom djecom te je održavala susrete s djecom u knjižnicama i u školama. Danas radi u Knjižnicama grada Zagreba kao bibliotekar-informator.

Napisala je velik broj djela, a njihov najveći broj posvetila je djeci i mladima. Njezino najpoznatije djelo je “Psima ulaz zabranjen”. Za taj roman dobila je 1999. godine i nagradu “Ivane Brlić Mažuranić”. Roman se danas čita kao lektira u Osnovnim školama, a na temelju njega napravljena je i predstava.

Ostala poznata djela su: “Mirko i 7 prigovora”, “Oči koje svijetle u mraku”, “Pet i pol minuta do zvona”, “Zora”, “Tatina medalja”, “Haj, ja sam online”, “Silvester”, “Utopljena u kapljici vode”, “Izgubljena u ormaru” i mnoga druga.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: A.P.