Junačina Mijat Tomić

Dubravko Horvatić objavio je 1982. godine roman “Junačina Mijat Tomić” u izdanju Mladosti iz Zagreba. Horvatić je svoj roman prožeo motivima iz narodnih pjesama o povijesno realnom liku Mijatu Tomiću iz 17. stoljeća (što je pisac istaknuo u predgovoru knjige) i njegovoj hajdučkoj družini, a koja se borila protiv nepravde i sijala strah među nasilnicima i pljačkašima siromašne i potlačene raje.

Gotovo svih jedanaest epizoda iz romana povezano je s događajima iz usmenih narodnih pjesama, kako bi najmlađi čitatelji doznali nešto o junačkoj prošlosti svojih predaka, jeziku i frazeologiji ondašnjega vremena. Zato se i u romanu spominju razne turske posuđenice kao što su: raja, jatagan, handžar, beg, čibuk, daidža, jarani, korbač, han itd.

Vizija hajduka Mijata Tomića prikazala ga je kao nositelja otpora prema okrutnoj vlasti uz naglašavanje bitnog  hajdučkog morala: “Otimat ćemo onima koji i sami otimaju”. Roman izgrađuje lik hajduka kao posljedicu turske prisile i neljudskih odnosa prema seljacima, ženama i djeci porobljene raje, ali ne skriva ni negativne strane družine, kao što su grabežna ubojstva hajduka (sudbina Radeta od Radoče). Za razliku od epskih narodnih pjesama, gdje su eksplicitno opisane borbe između junaka, u romanu “Junačina Mijat Tomić” Dubravko Horvatić scene dvoboja i borbi približio je mlađoj čitateljskoj publici.

Od svih jedanaest priča, među najljepšima smatra se priča o Aliji Tešnjaninu, s kojim Mijat Tomić postaje kum krštenjem njegova djeteta Saliha. Upravo u ovoj priči uočava se kako roman ne nastoji negativno i stereotipno prikazati Turke, koji su od nas različiti i po jeziku i svjetonazoru, već da se ovdje radi o opreci dobra i zla. Iako je pisac preuzeo motive iz tako daleke hrvatske junačke prošlosti, tema je svakako i danas aktualna jer se nasilje bogatih i nadmoćnih nad siromašnima i nejakima događa svakodnevno. Pisac jasno ukazuje djeci kako protiv toga treba djelovati i suprotstaviti se.

Svojim romanom Dubravko Horvatić nastojao je približiti zapadnu Bosnu mlađoj čitateljskoj publici, kao što nama danas televizija približava neke druge svjetove.

Vrsta djela: roman

Tema djela: hajdučenja Mijata Tomića i njegove družine

Vrijeme radnje: tridesete i četrdesete godine 17. stoljeća; ubojstvo Mijata Tomića 20. srpnja 1642. godine

Mjesto radnje: područje Bosne i Hercegovine, Dalmacija, Dubrovačka republika; Gornji Brišnik, Ljubuša i Vran-planina, Duvno, Jabuka u Duvanjskom, Sinj, Prozor, Drašnice kraj Makarske, Doljani, Tešnja, Selice, Livno, predio Strmac u Vran-planini

Kratak sadržaj

Roman je podijeljen na predgovor i 11 kratkih priča o haračenjima i dogodovštinama Mijata Tomića i njegove družine. U predgovoru doznajemo da je vrijeme radnje 30-ih godina 17. stoljeća te da je mjesto radnje diljem Bosne i Hercegovine i Dalmacije. O Mijatovoj hrabrosti pričalo se od njegovih malih nogu jer je tada napao štapom vuka. Rano je ostao bez roditelja tako da se stric Niko brinuo za njega, a čitati i pisati naučio je od fratra. Za malog Marijana, sina sestre mu Mande, radio je igračke, a zarađivao je na begovskim imanjima gdje je čuvao stoku. Njegov slavni život počinje dvobojem s Crnim Arapinom o kojemu su kasnije slijepi guslari počeli pjevati pjesme.

Nitko nije znao kako je Crni Arapin kovrčave kose, povijena nosa i debelih usana došao u Bosnu i Hercegovinu, ali svi su ga se bojali jer je krao robu po selu i ubijao seljake ako bi mu se netko usprotivio. Ipak mu se u okolici Duvna suprotstavio Džafer-beg Kopčić. Kod njega je radio Mijat Tomić, kojemu je bilo žao starog bega te se odlučio umjesto njega boriti protiv Crnog Arapina. Iako je prvo Crni Arapin izbacio Mijata iz sedla, Mijat je uspio mačem probiti Arapinova rebra. Mijat je za nagradu dobio veliku livadu Jabuku u Duvanjskom polju i napustio službu kod bega. U ranu jesen oženio se Katom, a beg mu je poslao vrećicu dukata.

Došlo je vrijeme za košnju livade te se oko Mijatove kuće okupila družina kako bi mu pomogla. Međutim, na livadi su zatekli kosce duvanjskoga kadije Suzice. Marijan ga je otišao upozoriti, ali ga je kadija natukao s bičem, iako je dječak imao samo 14 godina. Mijata je to rasrdilo, tako da je kadiju tukao s korbačem dok se nije bacio na trbuh i počeo zavijati. Kadija je bio ljuta zmija u ljudskoj spoznaji te je na podu pokušao izvući samokres. Mijat se bacio kraj njega te mu je metak prošao kraj glave. U borbi je uspio istrgnuti kadiji handžar te mu ga je zabio u vrat. Zbog toga je cijela družina morala pobjeći u Vran-planinu jer bi ih inače poturice smaknule. Ženu Katu poslao je sestri u Sinj.

Spavali su u spilji kraj vrha Vran-planine. Dogovorili su se da se trebaju boriti za pravdu protiv nasilnika i gulikoža te protiv tuđinaca. Odlučili su postati družina ljutih hajduka koja će otimati od onih koji i sami otimaju. Prvi je u izvidnicu u Prozor pošao Toma Tomić jer je trebao doznati kretnje turskih karavana. Praveći se seoskom ludom, Toma je uspio u prvoj gostionici sve doznati te se noću iskrao i sve javio Mijatu.  Napali su najveći karavan Muje Baledžije, poznatoga trgovca suknom je pokrao narod do zadnje pare. Postavili su mu tri zasjede, a u zadnjoj je bio Mijat koji je ubio Muju puškom. Pokupili su razno blago te su se odlučili rastati 26. listopada  na dan svetoga Demetrija i ponovno sastati na planini 23. travnja na dan svetoga Jurja.

Dok je Mijat zajedno s Tomom Tomićem i malim Marijanom bio kod sestre u Sinju, po Hercegovini se pričalo o njegovom hrabrom pothvatu. Novim okupljanjem Vid Žeravica doveo je dvije pridošlice, a jedan od njih bio je Sava od Posavja, bivši rob koji se iskazao kao hrabar borac kada su ih Turci napali. Družina je haračila po Lipet-planini, nedaleko od Duvna i na granici Like, tako da su Turci jedno vrijeme mislili kako postoje dvije hajdučke skupine. Mijat je odlučio pokazati Turcima silu svoje družine. Napali su neobranjene dvore zloglasnoga Hasanbega, dok je on otišao preko turske granice po blago. Hasanbegovica im je zabunom otvorila vrata jer je zbog buke mislila kako se vratio njen muž iz pohoda. Mijat, Vid i Rade oslobodili su roblje i uzeli blago, a Hasanbegovicu su svezali i udarcima ušutkali jer je plakala za svojim blagom.

Većina hajduka zimovala je u selima gdje su prolazili i Turci, tako da su svoje glave stalno nosili u torbi. Dok je Mijat provodio vrijeme uz more i djeci radio igračke, većina hajduka spavala je u sjeniku. Jednog proljeća, u Vran-planinu nisu se vratili Ilija Bobovac i Rade od Radoče. Ilija je dovoljno zaradio te mu je dosta bilo pljačke, a nikada mu ionako nije ni bilo stalo do pravde jer je mislio samo na sebe. Radu je ubio domaćin koji se polakomio za njegovim novcima. Na udaru izdajnika našao se i Mijatov brat Marko koji je 1639. pobjegao u Omiš, a zatim uz mletačku pomoć pobjegao u Zadar. 1637. i 1639.  Turci su Mijata tražili i u franjevačkom samostanu Zaostrog, dok je Mijat bio u čadoru budimskoga paše. Budući da su mu Turci opkolili planinu, Mijat ih je morao privući vatrom kako bi mogao pobjeći s južne strane, pa pobjeći prvo u Dubrovačku republiku da bi zatim došao do gornjeg toka Drine. Tamo su Mijat, Vid i mali Marijan usred noći napali pašin čador te lukavstvom došli do ključeva s blagom.

Pašu su svezali kao vreću na podu njegova čadora dok ih je on proklinjao jer su ga uvrijedili i prozvali debelom žabom. U Carigradu su ga na kraju smijenili i poslali negdje u Perziju. Nitko nije mogao pobijediti Mijata Tomića, ali najbliže tomu bio je beg Atlagić. Budući da se družina zaželjela dobrog jela i pila, otišli su do Livna u gostionicu, gdje ih je nutkala i napijala krčmarica Mara (zapravo im je u vino stavila trave za spavanje). Probudio ih je beg Atlagić koji im se rugao što ih je razoružala jedna žena. Mijat je družinu oslobodio lukavošću i sakrivenim jatagonom kojim je ubio bega pred vratima kuće. Krčmarica Mara bacila se u dubok bunar pred krčmom.

Kod Ozren-planine pridružio im se Arapin. Mijatu nije bio drag još otkada je imao okršaj s Crnim Arapinom, ali je odlučio da će vrijeme pokazati njegovo pravo lice. U Tešnju su napali bogatog trgovca Aliju koji im nije htio dati ništa od svog bogatstva. Arapin i Sava htjeli su da Mijat ubije Alijino dijete te da mu uzme blago, iako je Alija sve to zaradio na pošten način. Tada je Alijina žena ponudila Mijatu da postane kum njihovome sinu Salihu. Znala je da je Mijat postao hajduk iz nužde, a ne iz obijesti. Mijat je tada shvatio da su ova dvojica obični razbojnici i pljačkaši te ih je potjerao i dao njihove konje malome Salihu za poklon.

Seoski knez iz Selice molio je Mijatovu pomoć jer je paša od Zvornika zahtijevao da ga ugoste u Selicama. Tražio je 30 djevojaka koje će on povesti u roblje, zajedno s njegovom kćeri Ivanom. U suprotnom, paša mu je obećao da će njega i njegovog sina Nikolicu nabiti na kolac. Sutradan mu je Mijat, prerušen u Turčina, otišao u kuću i zahtijevao 30 haljina kako bi se družina mogla prerušiti i dočekati pašu u kući. Mijat je bio prerušen u Ivanu, kneževu kći te je jataganom probio pašino srce. Za taj događaj znala je samo družina i knez iz Selice. Turci su pašu tražili, a hajduci su razglasili kako je paša pobjegao hrvatskom banu Ivanu Draškoviću, s kojim je prijateljevao.

Malome Marijanu Mijat je povjeravao sve više zadataka jer ga je jednoga dana trebao naslijediti. Budući da je družini nedostajalo baruta za puške, Marijan se trebao spustiti do Livna i nabaviti municiju. Na putu je sreo turske momke koji su ga izazivali da baca s njima kamenje s ramena. Mijat ih je odbio, ali je došlo do tuče u kojoj je Mijatu ispala kubura. Zavezali su ga i predali begu Atlagiću. Netko ga je prepoznao, tako da je odlučeno da će mu idući dan Ibrahim odsjeći glavu. Družina je shvatila da je Marijan upao u nevolje te su odlučili potražiti ga u Livnu. Kada  su doznali što se događa, odlučili su oteti dijete bega Atlagića. Vid je oteo dijete iz dvora, dok je Mijat pregovarao pred rajom s begom o razmjeni. Beg im je morao predati Marijana i tri konja s tovarom praha i olovom, a zauzvrat će u Vran-planini dobiti svog sina.

Prije rastanka družine 26. listopada, Mijatu je došla poruka Ilije Bobovca da mu se rodio sin te da ga poziva na krstitke. Njemu je taj poziv bio neočekivan, pogotovo jer su prekinuli kumstvo prije nekoliko godina. Na proljeće je opet dobio Ilijinu poruku te je Mijat pomislio da se možda Ilija ipak sažalio. Marijanu se učinilo da se Mijat smekšao tokom godina te da ne smije nasjedati na Ilijina pisma. U zadnjem pismu Ilija ga je zvao da dođe na njegov imendan 20. srpnja 1642. godine, kako bi se njih dvojica mogla normalno u miru napričati. Međutim, čim je Mijat ušao u njegovu kuću, razbojnici Sava i Arapin su ga upucali u čelo i srce. Ilija je planirao nov život pod imenom Alaga Bobovac sa zaradom od vezira kada mu dokaže da je Mijat mrtav.

Mali Marijan prvi je primijetio da mu nema ujaka. Shvatio je što se događa kada mu je stari Varićak rekao da se treba pomoliti Iliji jer je danas njegov blagdan. Na putu su uhvatili razbojnike koji su optužili Iliju za ubojstvo. Hajduci su zapalili Ilijinu kuću, njega i razbojnike. Na čelu družine sada je jahao mali Marijan pjevajući omiljenu Mijatovu narodnu pjesmu. U zoru su pokopali Mijata u predjelu Strmac na livadi, što se zove Pošćeci (mjesto blizu Sovrćkinih vrata u Vran-planini).

Likovi: Mijat Tomić, Crni Arapin, Džafer-beg Kopčić i beginica, mali Marijan, duvanjski kadija Suzica, Tomo Tomić, Mujo Baledžija, starac Varićak, Sava od Posavja, Arapin, Rade od Radoče, Vid Žeravica, Ilija Bobovac, Mijatov brat Marko, Hasan-beg i Hasanbegovica, Žaba-paša, krčmarica Mara, beg Atlagić, Tešnjanin Alija i njegova žena, seoski glavar iz Selice, paša od Zvornika, bosanski vezir

Analiza likova

Mijat Tomić – rano ostao bez roditelja tako da ga je othranio stric Niko, a naučio pisati i čitati neki fratar. Za život je počeo zarađivati kod begova Kopčića u Duvnu, a najviše je volio svoju ženu Katu, sestru Mandu i sina joj, malog Marijana. Njegov slavni život počinje Crnim Arapinom i završava 20. srpnja 1642., na dan svetog Ilije. Od malena je bio hrabar – pričalo se kako je golim rukama mogao ukrotiti pobješnjela bika i zadaviti vuka. Poštovao je starije, a brinuo za ženu i djecu. Sa svojom družinom odlučio se boriti za pravdu protiv nasilnika i gulikoža te protiv svih tuđinaca. Dvadeset ruku složilo se s njim te su se pretvorili u družinu ljutih hajduka. Svojom lukavošću i taktikom uspio je nadmašiti sve paše i pokvarene trgovce. Nije volio pjesme o sebi i priče o svojim pothvatima, zato što mu je bilo stalo samo da se pravda i osveta zadovolje. Mijat je kod raje budio nadu u oslobođenje, a kod Turaka strah i mržnju. O njemu se širio glas Bosnom, Ramom i Hercegovinom. Stihovi koji su bili pjevani u čast Kraljevića Marka i kralja Tomislava sada su se posvećivali Mijatu Tomiću. Osobitu veličinu iskazao je kumstvom s Tešnjaninom Alijom i njegovim sinčićem Salihom jer je Alijina žena znala da je Mijat postao hajduk iz nužde, a ne iz vlastite obijesti. Pred kraj svog života 1642. godine, ponadao se pomirbi s Ilijom Bobovcem, ali ga je ovaj prevario te su ga Arapin i Sava ubili.

Mali Marijan – sin Mijatove sestre Mande i njegova desna ruka, zajedno s Vidom Žeravicom. U romanu se prati njegovo odrastanje u družini. Marijan ga je odmalena štitio kada ga je duvanjski kadija Suzica istukao, a imao je svega 14 godina. U početku je družini kuhao objede od divljači, kada bi se oni vraćali iz haračenja, da bi kasnije i sam u njima sudjelovao. Volio je Maru Hrabrović. Mijat je htio da Marijan naslijedi jednoga dana njegovo mjesto te mu je povjeravao sve više zadataka. Kada je pošao u Livno po tovar praha i olova, naišao je na nevolju s turskim momcima koji su ga svezali i predali begu Atlagiću, ali ga je Mijat spasio svojom domišljatošću i lukavošću. Pred kraj Mijatovog života, Marijan je oprezan i sumnjičav te nastoji zaštititi Mijata od Ilije, a nakon Mijatove smrti Marijan dolazi na čelo družine.

Ilija Bobovac – bio je dio Mijatove družine do jednog proljeća kada je odlučio ostati doma sa ženom i djecom u Doljanima i ne otići više u Vran-planinu među hajduke. Mijatu je tada postalo jasno da je Iliji bilo samo do novaca i pljačke, a ne pravde i osvete za raju. Razočarao se u njega, prekinuo kumstvo s Ilijom. Od tada više nisu razgovarali, sve dok ga Ilija nije zvao na krštenje svoga sina. Mijat je tada već smekšao i unatoč upozorenju malog Marijana, otišao sam u Doljane, u nadi da se će se on i Ilija pomiriti. No Iliji je bilo stalo samo do novca i bogatog života, nije mario za družinu već se samo htio okoristiti kako bi došao do svojih dukata. Lakom, pokvaren, bez imalo morala i ponosa, dočekao je Mijata na kućnom pragu i kao pravi domaćin, dopustio mu da prvi uđe u kuću. Tada su ga razbojnici Sava i Arapin ubili. Planirao je nov bogat život pod imenom Alaga Bobovac, ali ga je družina otkrila i kaznila.

Bilješka o autoru

Dubravko Horvatić rodio se 1939. godine u Zagrebu. u Zagrebu je završio i osnovnu školu i gimnaziju, a pohađao je i fakultet. Završio je na Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i komparativnu književnost.

Radio je cijeli svoj život kao književnik. Pisao je eseje, romane, pjesme, pripovijetke, scenarije i igrokaze. Radio je i kao novinar i kao urednik u raznim časopisima.

Za svog života napisao je preko četrdeset knjiga, od kojih je većina za odrasle te nešto manji broj za djecu. Najpoznatije su: “Grički top”, “Katarina Kosača”, “Stanari u slonu” i mnoge druge.

Umro je u Zagrebu 2004. godine.

Autor: K.K.

Izvor:https://www.lektire.hr