Kugina kuća

“Povjestice” Augusta Šenoe su u vrijeme kada su napisane bile vrlo popularne pjesme koje su svi rado čitali. Razlog tomu je zasigurno to što su napisane u domoljubnom štihu koji je bio u skladu s onovremenskim političkim idejama. Uz to, govorile su o nekim narodnim običajima i običnim ljudima s kojima se čitateljstvo moglo lako poistovjetiti.

Radi se o kraćim ili dužim epskim pjesmama. One su specifične po tome što se u njima pripovijeda o izmišljenom ili stvarnom liku iz povijesti, prepričava se neki povijesni događaj, legenda ili narodna predaja. No, u “Povjesticama” se autor nije ograničio na pripovijedanje, već je opisivao krajolike, dao neka svoje razmišljanja o životu, izraženo je domoljublje te nam je dao svoj uvid i razmišljanje oko moralnih vrijednosti. Na kraju, svaka povjestica ima jasnu pouku. Čitatelji mogu nešto naučiti iz njih o moralnim vrijednostima i ljudskim sudbinama koje, iako dolaze iz legendi, mogu nas upozoriti ili opomenuti o vlastitim životima.

Kao teme, autor je uzeo neke vrlo važne povijesne događaje pa je tako u Povjestici “Petar Svačić” ispričao priču o smrti zadnjeg hrvatskog kralja dok je u povjestici “Propasti Venecije” ispričao kroz pjesmu o propasti Venecije koju je smatrao najopasnijom za Hrvatsku na Jadranskom moru. Tema za “Povjestice” Šenoa je uzimao i u predajama, legendama i narodnim pričama. U Povjestici “Kameni svatovi” ispričao je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom djelu Medvednice, ali i o tome da moramo paziti što želimo i kada se zaklinjemo, da to ne bi i dobili, pa požalili.

U Povjestici “Postolar i vrag”, autor je prikazao na vedar način što se dogodi kada dobro i zlo dođu u sukob te kada dobro pobijedi. Narodna priča “Kugina kuća” govori nam o tome kako kuga može uništiti sve što joj dođe pod ruku.

U Povjestici “Guš i vir”, Šenoa nam govori o postanku životinja, dok je onima naslova “Strmogled” i “Božja plahtica” ispričao narodne priče o tome kako su nastale neke biljke.

Vrsta djela: epska pjesma

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: malo selo pored mora

Tema djela: Kugino nastojanje da nagovori Jelu da je odvede u selo

Ideja djela: Ako drugima nanosimo zlo, zlo će nam se i vratiti.

Kratak sadržaj

Mjesec se digao nad pučinom i obasjao malo selo koje je drijemalo pored brijega. Tamo je bio i mali Rade, sin jedinac mlade Jele. Skočio je pored puta i uhvatio strinu za skute. Rekao joj je da mu je majka otišla u grad i još se nije vratila. Njega je straj jer je pala noć, a…

“Noću idu vilenjaci
I vještice, vukodlaci…”

Rekao je strini da se boji i moli je da ga pusti da tu noć prespava kod nje. Strina mu je dopustila pa je mali Rade zaspao u njenoj kući.

Na kraj sela stajala je stara lipa. Pod njom je bio drveni križ s Isusovim kipom na njemu. Nasuprot kipu sjedila je jedna žena. Izgledala je kao smrt. Imala je bijelu kožu i bijelu haljinu, zmijska kosa padala joj je niz rame, a oči su joj bile crvene poput crvenog mjeseca. Stisnula je zube od jada. Njena haljina vijorila je na vjetru, dok je ona gnjevno gledala u raspelo. Htjela je poći u selo, ali joj križ nije dao, pa je bijesno gledala u njega.

Odjednom je tuda prošla Jela, žureći da u selo stigne prije ponoći. Bijela žena je zaustavi zazvavši je imenom:
” “Stani, Jelo!” – bijela prosi –
“U selo me odmah nosi,
Noć mi stazu zagadila,
Noga mi se utrudila!” ”

Jelo nije bilo jasno što to od nje ta čudna žena traži. Prestrašila se pa je rekla da je neće nositi, ali je ponudila ženi da se napije vode, a onda se može osloniti na nju, pa će zajedno u selo. Ali žena ju je opet počela moliti “U selo me, Jelo, nosi!”. Ali Jela onda odbije:

” “Neću, kumo”, Jela veli,
“Ma ni za svijet neću cijeli!”

Žena joj tada zaprijeti:

“Nećeš Znajder, ja sam ona
Grobarica svesiona
Koja ništi, hara, gazi
Što po mojoj niče stazi;
Kud mi noga stane,
Trenom život stane”

Žena je nastavila govoriti kako je ona rušila carstva i pobila sela, osušila je stabla i srušila svjetove. Gdje god bi stala, tamo bi počeli nicati grobovi, pa zato još jednom opomene Jelu:

“Ako mariš živjet, Jelo,
Ponesi me sad u selo!”

Jela se pokušala otarasiti te strašne žene, ali ona joj je uporno prijetila da sve što dirne pretvara se u smrt. Može letjeti ili hodati istovremeno, a jednako odnosi i djecu i roditelje, uboge i careve. Rekla je:

“Ljudska kletva – moja žetva,
Moja radost – ljudska tuga,
Raspad svijeta – moje biće,
Smrt čovjeka – moje žiće,
Ja sam, Jelo – kuma kuga.
Ili gini il’ me nosi!”

Jela pošalje kvragu Kugu i kaže joj da je neće nositi u selo ni za što na svijetu. Kuga joj kaže da će je onda odvesti neko drugi, ako već neće ona, ali ako je ona odvede, poštedjet će joj čeljad, njenog sina. Samo će njenu kuću poštedjeti Jela se zaprepasti na te riječi i u strahu zazove svog sina:

“Rade! Sinko! Tebe gubit,
Tebe gubit i ne ljubit,
Tebe da mi jedu crvi,
Slatka krvi moje krvi!
Tebe više da ne gledam!
Ne, ne, zlato! Ja te ne dam!”

Zatim je pozvala Kugu da svoja pleća da je odvede. Bijela sjena odjednom je prošuštala selom. Prošla je niz ulicu i počela ulaziti u kolibe. Svi su počeli umirati, tako da gotovo nitko nije dočekao jutro. Cijelo selo izginulo je od kuge.

Jela je nakon svega ušla u svoju kući i potražila sina, ali kuća je bila prazna. Osluškivala je hoće li čuti sina, pa zapalila svijeću da ga pronađe. Ali njega nije bilo. Jela je prošla cijelu kuću i dvorište, nije pronašla Radu, već samo u dvorištu njegovu kapu. Tamo je vidjela i otisak njegova stopala pa shvatila da je otišao od kuće. Jela je pala polumrtva na pod u plaču, zazivajući svog sina, a onda bijesno viknula na Kugu da je kukavica:

“Kleta kugo, kukavice!
Uzmi mene, varalice!
Sve ću, slatka kugo, dati,
Al’ mi dijete – dijete vrati!”

Kuga je stajala za ogradom i odvratila ženi da ne zna zašto je kune kada joj je poštedjela kuću. Nije ona kriva što joj je sin otišao od kuće. Rekla je Jeli da joj je sin kod strine i da ga sad više nema. Ipak, ono što joj je bila rekla, nije porekla. Tada odjednom kuga nestane.

Prošlo je već dosta vremena i nova djeca su pomladila selo. Više se nitko nije ni sjećao kuge koja je nekada pokosila to mjesto. Svi su bili sretni, samo je u selu stajala jedan osamljena kuća. Ta je kuća ostala netaknuta vremenom. Sve oko nje je ostarjelo i istrunulo, samo je ona ostala ista kao nekada. Ipak, nitko nije prilazio toj kući. Ali kada bi izašao mjesec i obasjao kuću, čuo bi se glas. Glas bi govorio kako ne treba tražiti tuđu nevolju; ako je susjedovo polje poharano i tvoje je razrovano. Glas je rekao:

“Brata tko zagrebe,
Zakopao je sebe,
To vam Jela veli,
Ah, vjerujte Jeli.”

Jela je još zamolila seljane da mole Boga za njenog jedinog sina i njegov miran počinak. Tako je pjevala Jela. Već je bila slijepa i čučala je pored praznog kreveta. Još i danas selo njenu kuću zove Kugina kuća.

Likovi: Jela, Kuga, Rade, strina

Analiza likova

Jela – mlada žena koju je zatekla nesretna sudbina, pa je na putu u svoje selo srela Kugu. Kuga ju je najprije molila, a onda prijetila da je odvede u selo. Jela ju je cijelo vrijeme hrabro odbijala, sve dok kuga nije zaprijetila da će joj ubiti sina ako to ne učini. Ako joj pomogne, poštedjet će joj sina. Bila je ovo bezizlazna situacija za Jelu. Sin joj je bio jedinac i silno ga je voljela. Kao prava majka, sve bi učinila za njegovu sreću i zdravlje, pa je tako i odvela kugu u selo, samo kako bi on ostao pošteđen.

Međutim, nije znala da joj sin te večeri nije bio kod kuće, pa time nije ostao pošteđen. Jela se slomila kada je shvatila da joj je i sin umro. Žrtvovanje sela nije se isplatilo. Jela je ostala prevarena, a njezina muka i pokora pratili su je do kraja života. Na kraju je oslijepila i svaku večer kada bi noć bila slična onoj u kojoj je srela Kugu, pjevala bi o tome kako nikada ne valja drugome nanositi nesreću, jer će tada nesreća stići upravo nas. Ovo je i ideja ovog epa.

Bilješka o autoru

August Šenoa je jedno od najvećih imena hrvatske književnosti te najutjecajniji hrvatski književnik iz 19. stoljeća. Koliko je bio priznat i cijenjen u vrijeme dok je djelovao svjedoči i razdoblje u hrvatskoj književnosti koje je dobilo ima prema njemu. Šenoino doba obuhvaća vrijeme oko njegove smrti.

August Šenoa se rodio 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a dok je živio s roditeljima zavolio je umjetnost. Godine 1848. nakon smrti majke vraća se u Zagreb da završi osmi razred. Nakon što je završio osnovnu školu August se zaputio prema rođacima koji su živjeli u Pečuhu.

U Pečuhu je završio prvi razred srednje škole da bi se vratio u Zagreb i 1857. godine maturirao. Dok je išao u gimnaziju pisao je stihove na hrvatskom i njemačkom jeziku. Nakon srednje škole u gornjogradskoj gimnaziji upisao je Pravoslavnu akademiju

Krajem 1859. godine nastavlja studirati pravo u Pragu. Tamo se zadržava sve do 1865. godine, a kako nije na vrijeme položio niti jedan ispit bio je prisiljen baviti se žurnalistikom nakon čega se vraća u Zagreb i počinje raditi u redakciji Pozor.

Kada se vratio u Zagreb dobio je posao gradskog bilježnika, a 1868. godine se vjenčao sa Slavom pl. Ištvanić. Godine 1872, postao je ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a neko je vrijeme djelovao kao dramaturg.

U to je vrijeme 1871. godine izašao roman “Zlatarevo zlato”, a dvije godine kasnije postao je senator i napustio rad u kazalištu. Neko vrijeme bio je dio Narodne stranke, a osim što se angažirao u politici Šenoa je prevodio na hrvatski jezik s engleskog, njemačkog, češkog i francuskog jezika.

Od 1874. godine pa sve do svoje smrti uređivao je časopis “Vijenac”. Umro je 13. prosinca 1881. godine od posljedica upale pluća koju je dobio dok je pomagao unesrećenima nakon Velikog potresa 1880. godine.

Široj javnosti je postao poznat kada je počeo raditi kao dopisnik za “Obzor”. Zahvaljujući Šenoi feljton je postao literarni žanr, pa je tako u poznatoj seriji feljtona “Zagrebulje” opisivao negativne posljedice koje su konformizam i licemjerje ostavili na svakodnevni život u Zagrebu.

Vrijeme dok je pisao za časopis i djelovao kao novinar ostat će zapamćeno po kritiziranju društva. Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta.

Najviše je ostao zapamćen kao pisac romana. Unatoč tome što je pisao o suvremenim događajima, najznačajniji dio njegova stvaralaštva su povijesni romani poput: “Čuvaj se senjske ruke”, “Zlatarevo zlato”, “Diogeneš”, “Seljačka buna” i “Kletva” koju nije uspio dovršiti. U spomenutim djelima opisuje događaje iz hrvatske povijesti.

Jedna od njegovih djela su: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca” i “Zagrebulje”…

Njegove pjesme su zahvaljujući raznim temama bile prilagođene širokom krugu čitatelja, a tu se najviše misli na: “Hrvatska pjesma”, “Na Ozlju gradu”, “Budi svoj”…Bio je popularniji kao socijalni nego kao ljubavni pjesnik.

Pisao je i povjestice, pripovjedna djela s povijesnim motivima kao što su “Anka Neretvanka”, “Propast Venecije”, “Smrt Petra Svačića”, “Šljivari”…

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: V.B.