Pisma iz mog mlina

Pisma iz mog mlina predstavlja zbirku pripovijedaka koja se u obliku knjige prvi put pojavila 1869. godine. Daudet je za priču iskoristio prekrasnu okolicu Provanse, pa je tako priče najviše namijenio čitateljima u Parizu.

Priča o ponosnom starcu koji će radije propasti nego prigrliti novi način života, s jedne je strane obogaćena solidarnošću i ljudskom sućuti, a s druge strane socijalnim motivima, kao što je dolazak novog razdoblja tehnologije.

Mjesto radnje je mlin iz kojeg pisac piše pisma velikom gradu Parizu. Mlin se nalazi u Provansi u blizini posjeda Mont. Vrijeme radnje se odnosi na sredinu 19. stoljeća.

Priče su jednostavno ispričane, a kompozicija je slična ostalima. U uvodu se saznaje zahvaljujući kome je pisac čuo pripovijest. Tako Daudet cijeloj priči daje stvarnosni okvir te pruža privid stvarnosti da je cijela priče zapravo istinita.

Daudet je na uspješan način uspio spojiti elemente stvarnog i nestvarnog. Pripovijedanje ide glatko bez nepotrebnog upuštanja u dodatna pojašnjenja. Kraj priče nudi poantu kao i ostale priče iz zbirke, a to je da jednom u životu svemu dođe kraj, pa je tako prošlo vrijeme vjetrenjača.

Tijekom raznih opisnih dijelova gdje čitatelj može doživjeti kakav je to zapravo kraj kojeg pisac opisuje, postaje jasno koliku je ljubav pisac osjećao prema svom zavičaju. Česta upotreba znakova kao što su uskličnici jasno pokazuje koliko je Daudet bio emotivna osoba.

Kratak sadržaj

Pisma iz mog mlina

Zbirku pripovijedaka povezuje jedno mjesto događanja, a to je stari mlin iz Provanse. Spomenuto mjesto pisac koristi kako bi pokazao ljepotu mjesta odkud dolazi te opisao poneku zgodu u životu likova koji tamo žive.

U pripivijetki “Useljenju” postoji opis mlina i okoliša te stanara poput sove i zečeva.

U pripovijetki “Koza gospodina Seguina” ističe se želja za slobodom i cijena koju je svako spreman platiti za slobodu.

U “Diližansi iz Beaucairea” čitatelj upoznaje poniženog, ali strpljivog brusača, kojem se mnogi rugaju zbog nevjerne žene. Teško je ne zapitati se koliko boli čovjek može podnijeti.

“Tajna djeda Cornillea” pokazuje koliko je čovjeku važna čast.

“Zvijezde” su pripovijetka o zaljubljenom, ali i usamljenom pastiru koji je zaljubljen u kćer gazdarice.

“Arležanka” je priča o nesretnoj ljubavi između prevrtljive djevojke i odanog mladića.

“Papina mazga” govori o papinog mazgi koja čeka sedam godina da bi uzvratila Vedeneu za sva zlostavljanja.

“Semillante” je priča o teškoj situcaiji poput brodoloma.

“Balade u prozi” donose dvije priče: u prvoj je umiranje kraljevića Dauphina i bolne činjenice koje postaje svjestan tek na kraju, a to je da je svaki čovjek pred smrću jednak; u drugoj se čitatelj smije kotarskom predstojniku, koji zbog prirodnih ljepota zaboravlja na obveze posla koji radi.

“Župnik iz Cucugnana” je smiješna pripovijetka o župniku, koji se sjetio načina kako župljane nagovoriti da dođu na ispovijed.

Tajna djeda Cornillea

Priča počinje kao i ostale, tako što je Daudet počeo pisati o zgodi koju je jednom čuo i za koju želi da svi ostali doznaju. Njegov izvor je frulaš Francet Mamai, koji mu je prije dvadeset godina ispričao zanimljivu priču.

Nekada davno cijelo je ovo mjesto bilo bogato vjetrenjačama, a osim njih bilo je puno mlinova od kojih su ljudi mogli živjeti. Dolaskom parnih vjetrenjača zanat je polako umro, a vjetrenjače su srušene. Na njihovom mjestu su posađene masline i vinova loza. Na tom se dijelu održao samo jedan mlin, koji je pripadao djedu Cornilleu.

Bio je to čovjek koji je napunio šezdeset godina i koji je obožavao svoj posao mlinara. Nekoliko je puta pokušao zaustaviti napredovanje parnih vjetrenjača, a kada nije uspio zatvorio se u svoj mlin i u potpunosti odvojio od cijelog svijeta, pa tako i od unuke Vivette.

Djed se toliko promijenio da mu više nije bilo važno kako izgleda, izbjegavao je pričati s drugima i nikoga nije htio pustiti u svoj mlin.

Jedna tajna je najviše mučila seljane, a to je da je njegova vjetrenjača i dalje radila iako mu nitko već duže vrijeme nije donio žito. Svaki put kada bi ga pitali odakle mu toliko posla, bio je tajanstven i govorio je kako radi za izvoz.

Sin frulaša se zaljubio u Vivettu, a budući da mu je uzvraćala ljubav, Francek je krenuo kod djeda kako bi isprosio djevojku. Djed ga je nažalost otjerao, a dvoje zaljubljenih su odlučili čekati na drugu priliku kako bi razgovarali s djedom.

Kada su opet došli do mlina djeda tamo nije bilo. Iako je mlin bio zaključan odlučili su ući kroz otvoren prozor uz pomoć ljestvi. Iznenadili su se kada su unutra ugledali napušten prostor s puno paučine. U kutu su ugledali puno vreća u kojima se nalazila žbuka. Otkrili su što je djed nosio svake večeri u mlin.

Napokon je otkrivena tajna, a seljani dirnuti ponosom starog čovjeka odlučili su žito koje su imali odnijeti u njegov mlin. Kada je cijela povorka ljudi sa žitom došla do mlina, zatekli su očajnog djeda jer je shvatio da je netko bio unutra dok njega nije bilo. Ali kada je ugledao puno vreća žita odjednom je živnuo i krenuo raditi.

Od tog su dana seljani vozili žito djedu na mljevenje, a kada je umro nitko nije naslijedio njegov posao. Posljednja vjetrenjača je prestala raditi, ali djed je uspio do kraja života sačuvati svoj ponos.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: mlin

Likovi: djed Cornille, unuka Vivetta

Djed Cornille je središnji lik iz priče prikazan kao častan i ponosan čovjek koji je uvijek predan onome što radi. Kada se pojavila konkurencija u obliku parnih mlinova, nije samo sjedio nego je pokazao koliko je poduzetan. Cijelo vrijeme je išao po selu i govorio da vlasnici novih mlinova žele otrovati sve stanovnike.

Uporno odbijanje nove tehnologije pokazalo je još jednu karakternu osobinu djeda, a to je neprilagodljivost. Ipak je on star čovjek, koji ne može samo tako ostaviti sve ono što je radio godinama i preko noći prihvatiti najnoviju tehnologiju. Glavni razlog je opstanak jer je od mlina živio.

Budući da je bio svjestan kako ne može ništa promijeniti, djed se odlučio na drastičan korak. Zatvorio se u mlin i nije htio s nikim komunicirati, pa je tako od sebe udaljio i jedinu unuku Vivettu koja je imala samo petanest godina, a nakon smrti roditelja nije imala nikoga osim djeda.

Čitatelj može sam prosuditi je li djed zbog toga bio sebičan jer mu je čast bila ispred njegove unuke i njene dobrobiti ili je čast ipak imala veće značenje pogotovo u tako maloj sredini, što bi moglo poslužiti kao opravdanje za ono što je učinio.

Koliko god ispao nesnalažljiv, djed je ipak pokazao da je sposoban jer je dugo vremena prevario ostale da misle kako njegov mlin radi. Na kraju kada je ugledao žito koje su drugi donijeli, nije mogao vjerovati. Bio je to dirljiv prizor u kojem je jedan stari čovjek opet dobio pravo da sanja.

Unuka Vivetta je djevojka od 15 godina koja je ostala bez roditelja i povjerena je djedu Cornilleu. Da bi se prehranila morala je ići raditi na druge majure.

Koza gospodina Seguina

Glavni lik u priči je gospodin Seguin koji nikada nije imao sreće u onome što je radio, a to su bile njegove koze. Svaki dan su mu zadavale glavobolje svojim nepodopštinama. Svakog jutra bi kidale konopac kako bi mogle otići u planine. Ali tamo ih je uvijek čekao vuk koji bi ih zatim pojeo. Nažalost Seguin je na ovaj način gubio sve svoje koze.

Ne znajući više što da radi odlučio je kupiti mladu kozu, nadajući da će se barem ona naviknuti na njegov način života i ostati. Seguin nije bio u pravu kada je očekivao da će mlada koza odmah shvatiti ono što je on htio.

Počeo je mladoj kozi pričati priču o tome da je jednom imao kozu koja je bila opasna i jaka poput jarca. Unatoč tome nakon borbe s vukom koja je trajala cijelu noć, kozu je ujutro vuk uspio pojesti. Isto tako su nastradale sve ostale koze.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: dan

Mjesto radnje: livada od Seguina, planina

Likovi: Seguin, koze

Bilješka o autoru

Alphonse Daudet je francuski književnik koji je većinu svog djetinjstva proveo u Provansi, odakle je najviše crpio inspiraciju za svoja brojna djela. Alphonse se smatra najistaknutijim na području oslikavanja napuštenih ljudi s periferije.

Alphonse Daudet je rođen 13. svibnja 1840. godine u Nimesu. Otac se bavio proizvodnjom svile, a unatoč raznim nesrećama s kojima se susreo u životu, nikada nije odustajao. Tijekom školovanja Alphonse je mnogo puta izostajao iz škole, a kroz sve biogafije vidljivo je kako je tijekom djetinjstva bio depresivan.

Godine 1856. odlazi u Lyon gdje je proveo većinu školskih dana. Kada je napokon završio sa školovanjem, zaposlio se kao učitelj u gradu Alesu na jugu Francuske. Na poslu mu nije bilo lako, a nekoliko je puta priznao da bi svaki put kada bi se probudio, imao noćnu moru da se još uvijek mora boriti s neposlušnim učenicima u Alesu.

Godine 1857. napustio je učenje i pridružio se bratu Ernestu da bi mogli raditi kao novinari. Alphonse se tada ozbiljno prihvatio pisanja. Od djela treba izdvojiti “Tartarinovu trilogiju”, koja se smatra najboljim djelom humoristične proze. Ne treba zaboraviti na djelo “Arležanka” te “Pisma iz mog mlina”. Umro je 16. prosinca 1897. godine u Parizu.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: S.Š