Velebitske vilin staze

“Velebitske vilin – staze” bajkoviti je i ekološki roman o vilama Velebita, vilenjacima i patuljcima, dječaku Ranku i njegovom stricu Janku koji ga odvodi u čari Velebita na ljeto, s ciljem da se dječakovo zdravlje poboljša i ojača. Spoznaja o vrijednosti, ljekovitosti i neslućenim mogućnostima pozitivnog djelovanja bajke na dijete, navelo je spisateljicu da se započne baviti dječjom književnošću. Upravo putem ove knjige jasno je kako je autorica Snježana Grković – Janović, imala namjeru uzvisiti svijet mašte, istaknuti otuđenost od ljudi koja vrlo često može učiniti da se osjećamo bolje, prikazati prirodu u najljepšem mogućem svijetlu. A takva ona i je, dok su ljudi suviše opterećeni raznim nepotrebnim stvarima i ne vide tu istinsku ljepotu. Ovaj zanimljivi roman obiluje personifikacijama, epitetima, mudrim i iskrenim izjavama, pozitivnošću i dobrim dušama njenih likova. Također, ovo je roman koji vodi dijete u upoznavanje svoje mašte i čari okoliša te prirode naših krajeva. Autorica nas upoznaje s raznim imenima biljaka koje nastanjuju područje Velebita, kao i s njihovom poviješću i načinu života.

Personifikacija i fikcija su temelji ovog djela, a bez njih ono ne bi imalo sve te čari koje tjeraju čitatelja na daljnje okretanje stranica. Upoznavanje Bagremovca, patuljačkog sela, njegovih stanovnika i načina života, izgledom tog kraja, odnosima između ljudi i patuljaka, prijateljskim odnosima koji obiluju empatijom, autorica je izgradila potpuno novi svijet koji je zaključan iza korica ove knjige. A, takav je bio Ranku i njegovom stricu koji su posjetili ovo selo. Sve što su ondje doživjeli, nikome nisu smjeli ispričati. Svijet izvan njihovog bilo je opasno mjesto i morali su nekako sačuvati svoju egzistenciju.

Ideja koja se proteže cijelom radnjom je isticanje neprekidnog i konstantnog truda koji, bez obzira na bilo kakvu razinu inteligencije, može otključati put prema svim našim mogućnostima. Patuljci, vilenjaci i svi ostali stanovnici Bagremovca i okolice prikazuju pojam truda, dok su ljudi, s druge strane, slika inteligencije i moći koja ne uspijeva baš uvijek bez truda i ljubavi uloženih u nj.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: planina Velebit, Senj

Vrijeme radnje: nepoznato

Kratak sadržaj

Radnja započinje opisom grada Senja i njegovih stanovnika koji će zauzeti glavnu ulogu ovog djela. Autorica opisuje obitelj iz koje dolazi dječak Ranko. Tu je majka Lucija i njen muž Niko, koji često obitava na moru jer radi kao kapetan broda, Ranko i sestrica koju svi željno iščekuju. Ranko je bio sklon sanjarenju i maštanju o oživljavanju neživih objekata i pričanju besmislica – kako su njegovi roditelji shvaćali. Otac nije htio da mu sinčić izraste u sanjalicu, želio ga je jednog dana vidjeti za kormilom broda, a na tom se mjestu snovi i zbilja ne smiju miješati.

Jednoga dana liječnik je rekao da Ranko boluje od plućne bolesti sušice. Senjski se doktor oslonio na pomoć pouzdanih stvari – dobra i obilna hrana i, čisti planinski zrak. Ako dječak preživi zimu, stric će ga povesti u planinu, makar ga tamo i nosili. Stric se veoma razlikovao od njegovog brata, Rankova oca. Name, manje je volio more, bio je zaljubljen u šumu i njena zelena skrovišta. Zato je i postao lugar, tj. šumar. Za Ranka je njegov stric bio najbolji stric na svijetu, najpametniji i najpravedniji među odraslima, pričalica bez premca, tajni pobratim djece i životinja, ukratko – blago od čovjeka kojeg je sreća imati za prijatelja, a kamoli ne za strica. I tako je Ranko brojao dane do stričeva dolaska, ne bi li se uputio u nove krajeve gdje će ozdraviti i ljepše sanjariti. U proljeće ih je posjetio Janko i to je bio znak da treba poći. I majka bi se uputila s njima, no ona je čekala djetešce koje je uskoro trebala roditi. Žutim autobusom uputiše se Ranko i Janko među planinu, a majka nije stala prestati grliti svog sina.

Autobus ih pusti u jednom mirnom selu, a zatim se uputi prema svojoj destinaciji. Pred kućom ih je dočekala domaćica koja ih je uvela. Po svemu se vidjelo da ih je očekivala, a na stolu im je postavila večeru. “Neka uistinu ljubazna žena” – pomislio je Ranko. Ondje su jednu noć prenoćili, a zatim se sljedeći dan uputili u planinu. Smeđi konjić Joško i magarac Miško, siv poput miša, stajali su spremni pred kućom. I tako su putem razmišljali i pričali o mnogim stvarima, a okoliš se postepeno mijenjao. Ušli su u kolibu u kojoj je sve već bilo spremno i namješteno. Sva je hrana bila topla i fina, a nigdje se nisu nazirale osobe koje su sve to načinile. Sljedećeg dana Ranko je upoznao Bokvicu, gazdaričicu koja je zapravo sve to spremila i napravila. Ubrzo saznaje da je ona patuljčica i dulje vrijeme se ne može u to uvjeriti. Sljedećih nekoliko dana upoznao je mjesto u kojem su obitavali, a također i njegove stanovnike.

Jednog dana, dok je promatrao mrave i njihovu borbu za hranu, upoznao je jednu vilu Velebitu. Ona je bila visoka, odjevena u bijelo i zeleno, umotana u travke i sjajne kapi, s krunom od lišća na zlatokosoj glavi. Velebit je dobio ime po njoj u ona davna, nezapamćena vremena kad su ljudi poznavali vilenjački rod i s njim u slozi živjeli. Budući da je Ranko, dok je gledao u mrave kako nose složno hranu, pomogao i skratio im posao, jedan mrav mu se htio zahvaliti. To mu je poručila Velebita i privremeno ga smanjila da razgovara s mravom. Nakon dugog razgovora, oprostili su se, a Ranko je neko vrijeme bio u svojoj smanjenoj verziji i promatrao prirodu oko sebe.

Sljedećeg dana su se Ranko, njegov stric Janko, magarac i konj uputili na put. Jahali su nešto više od dva sata, bez žurbe. Stigli su u selo Bagremovac, a ondje su upoznali patuljke. Ondje je Ranko upoznao Hrastolista – glavara sela, a ondje je i vidio Bokvicu. Putem Bokvičine kuće Ranko je zapažao mnoge stvari. Zaključio je da još nikad nije vidio tako uredno i ukrašeno, i također, tako maleno selo – po mjeri svojih stanovnika. Upoznao je i Sunčicu i Klena, domaćina kuće u kojoj su ručali. Ranko se polako počeo upoznavati s ritualima stanovnika ovog grada i više mu nisu sve te stvari izgledale tako čudno. Ubrzo su se i počeli veseliti jer je prvi dan ljeta bio na vidiku, a stanovnici Bagremovca vesele taj dan satima.

No, začuo se veliki pucanj i gromki glas. Shvatiše da se zrakoplov srušio na njihovo selo. Viđen iz takve blizine, stanovnicima Bagremovca izgledao je golem i strašan. Nastala je buka i panika, nitko nije znao što bi prvo učinio. Započeli su potragu za željeznom letjelicom, a žene i djeca razbježali su se prema školi i svojim kućama. “Ne treba sumnjati da će uskoro krenuti druga letjelica u potragu za onom prvom, koju su negdje čekali pa ne dočekali.” – reče Janko. Hrastolistu, Klen, Janko i ostali patuljci požuriše se u potragu za zrakoplovom kako bi sakrili sve tragove i kako ljudi ne bi primijetili da je ovo mjesto zapravo nastanjeno. Pomagale su im i sove i ptice. Kada su pronašli strovaljeni zrakoplov, čuli su glasan plač djeteta i shvatili da je ono jedino od putnika preživjelo. Predaju ga lugaru i uputiše ga da preda malenu djevojčicu Bokvici. Ono nije više imalo ni majke ni oca, a Bokvica ju je rado primila.

Ostali su se hitro uputili ugasiti sve dokaze o razrušenom zrakoplovu, po kiši i velikom vjetru. To su i učinili, a zatim su oca i majku djevojčice poveli prema groblju i zakopali ih. U Bagremovac se vratio život, patuljci i patuljčice okrenu se svojim svakodnevnim poslovima. U Bokvičinom i Klenovom domu djevojčica nađe dobrotu i ljubav. Dijete je već bilo prilično sigurno na nožicama i progovaralo prve riječi. Janko ju je povremeno dolazio pregledati. Zatim je došao dan za rastanak i opraštanje, svi su se patuljci okupili ne bi li ispratili Janka i Ranka. Dogovorili su i poziv za vijećanje. Hrastolist i Janko razgovarali su o tome kako je selo Bagremovac i cijela planina Velebit u upitnoj situaciji. Sve se više ljudi upušta u sječu njihovih šuma, a traže i meda Brundu jer bogati ljudi rado kupuju krzna od lovaca. Zatim se Janko i Ranko, sa magarcem i konjem upute prema kolibi punog trbuha.

Pri ulasku u Jankovu kuću, shvatiše da je netko već unutra. Bio je to pjesnik Vlado, Jankov stari prijatelj. “Pa kako si? Dugo se nismo vidjeli, a?” Nisu se ni zagrlili ni rukovali, nego se netremice zagledaše jedan drugome u oči, koje su radosno svjetlucale pri svjetlosti one jedne svjećice u Jankovoj ruci. Poznavali su se oni još od viđanja u planini, jer je Vlado živio podalje od svih strana. On je, naime, u planini skupljao uzorke rijetkih biljaka koje su se najlakše nalazile i bile najljepše u doba cvjetanja, a to je, na ovim visinama, bio početak ljeta. Raspričali su se oni međusobno, a Ranko se umoran uputio u krevet. Vlado je za sobom i ponio neke vijesti koje je krenuo pričati Janku. Naime, Lenka je poručila da su kroz selo prošla šestorica vodeći natovarene mazge, a na njihovim leđima bile su spakirane teške pile i sjekire te kolutovi lanaca, hrana i piće za više dana. I od ovog čina započinje strah i očuvanje egzistencije Bagremovca i cijele planine Velebit.

Sljedećeg dana svi se iz kolibe uputiše na put, spremnih stvari i natovarenog prijevoza. Putem su naišli na mrtvog jelena i shvatiše da su ubojice ovuda prošle prije nekoliko dana. Družina je uskoro bila na stazi prema Veloj visoravni. Ondje prespavaše do sutradan, a onda naiđu na Rašeljku – vilin sestricu. Ona im javi da je vidjela Brunda pod špiljom. Posvađao se s pčelama i hladi svoju šapu, a zatim je čula prasak no nije vidjela lovca. Družini se to ne svidi i uputiše se prema Brundu. Ondje su popričali s njim, a onda se uputili na neko mjesto da mu Janko izvadi zrno. Sove i ptice stalno su im javljale što su vidjele i čule po šumama, vezano za lovce.

Svi su se žurili da stignu na Vijeće. “Dobro, neka svatko radi svoj posao. A naš je da budemo na Svetom Brdu u prvoj noći punog mjeseca. Prije sutona, stajali su na pragu doline gdje započinje Vilin- vrt. Ondje se upoznaju s Trputcem, koji je imao posao glavnog čuvara ovog vrta. On ih je poveo putevima vrta i upoznao s njegovim mnogim čarima. Ranko se nije mogao prestati diviti. Svaka je staza imala ime po cvjetnim obiteljima i plemenima. Ondje su se lijepo najeli kod Zlatice – večera od šumskih plodova uronjenih u sladak med, a vilin – piće od cvjetnog soka i mirisnih latica bijaše posluženo u malim drvenim zdjelicama. Trputac ih je sljedeći dan proveo kroz šumu i upoznao s njenim raznim biljkama. Ranko je mnogo razmišljao i pamtio dok je Trputac sve to govorio i duša mu se ispunila velikom radošću i zadovoljstvom. A zatim, nakon što su proveli neko vrijeme ondje, uputiše se prema Svetom Brdu na vijećanje. Šojka im je pokazala put do ondje, a onda krenuše. Uskoro se pojavi nesumnjiv dokaz da su na pravom putu: na jednoj grani, koja se nadvila nad stazu, visio je vjenčić! Cvijeće od kojeg je bio spleten, još ne bijaše sasvim uvelo. Shvatiše da je to Rašeljka i razveseliše se.

Stigli su blizu Brda, no nešto im je bilo sumnjivo jer nikoga nisu vidjeli ondje. Dugo su hodali, upoznali puteve, razgovarali, jeli, raspravljali. Došli su do mjesta gdje su uspjeli vidjeti ljude koji su sjekli drva, a Janko se uputi prema ondje dok su Ranko i ostala družina čekali u zasjedi. Janko im objasni da ne mogu tako olako raditi taj posao i shvatio je da se područje sječe drva počelo širiti prema Svetom Brdu. Oni ga izvrijeđaše, a Janko im hrabro i čvrsto odbrusi te se vrati prema družini, a zatim ga jedan od drvosječa pogodi metkom. Rana na bedru nije bila smrtonosna, ali je prilično krvarila. Hrastolist premaže opranu ranu nekom plijesni, a onda je pokrije istucanim lišćem ljekovite biljke, pa preko svega stavi čisti zavoj. Zatim nastave jahati i ubrzaju tempo kako bi što prije održali vijeće, no ne na Svetom Brdu jer ondje je riskantno, već u jednoj špilji. Ondje su se sve vile i vilenjaci, patuljci i patuljčice, ptice okupili i zajedno krenuli. Ušli su u uske puteve špiljske dvorane, a Ranko se nije prestajao čuditi. Održe sastanak i zaključe da bi najbolje bilo da se svi oni sakriju pod Paklenicu, ondje ih neće uspjeti tako lako pronaći. Bagremovac je, nažalost, u teškoj situaciji. Svi su se rastužili, no nisu odustali.

Htjedoše spasiti Strašigora, starog zmaja koji je uz jezero mirno spavao. Nagovarali su ga da pođe s njima prema Paklenici, no on je odlučio ostati sa svojom prijateljicom zmijom.

Ranko se osjećao mnogo bolje otkako je sa stricem otišao u planinu. Izgledao je jače i snažnije, a škola je odavno počela. Bilo je vrijeme da se oproste, a nažalost, ne mogu u potpunosti pomoći stanovnicima Bagremovca. Djetešce koje su pronašli u zrakoplovu već je naraslo, zove se Marijana. A nju su morali povesti sa sobom, nije mogla zauvijek ostati u rukama patuljčice Bokvice. Pozdraviše se sa svima, a putem do Senja u autobusu samo su šutjeli, obojica. Razmišljali su o svemu onome što se dogodilo, a Ranko će ovo iskustvo pamtiti zauvijek. To je njihova tajna koju ne smiju nikome u drugome svijetu, van patuljaka, patuljčica i vila, proširiti. Majka je dočekala Ranka sa suzama, nije ga ispuštala, a vidio je i svoju malenu sestricu. Janko joj preda i malu Marijanu, djevojčicu koju su pronašli u srušenom zrakoplovu. Majka ju je s veseljem uzela i odlučila brinuti o njoj. Sutradan Ranko ode u školu, a Janko otputuje na sjever. Kako je vrijeme odlazilo, nitko dugo nije čuo za Janka i mnogi su se uplašili. “Izgleda da je otišao u drugi život, sa stanovnicima iz Bagremovca.” – pomisli Ranko.

Prošlo je mnogo vremena, a Ranko je već bio student, a njegov bratac i sestrica pomalo rastu. Marijana je također narasla i Ranko je samo njoj odlučio ispričati priču, iako je rekao da to neće nikada učiniti. No, ona je ipak jednom morala saznati istinu o svemu, pa i sebi. Jednog su se dana skupa uputili na put šumom, u planinu. Ondje, kraj grobova Marijaninih roditelja vide natpis “Ovdje počiva lugar Janko, usmrćen iz puške prve nakon posljednjeg Velikog Vijeća i kraja Vilin – svijeta na ovoj planini. Bijaše najbolji među ljudima i dade svoj život braneći šumu i sve što u njoj živi. Velebit ne zaboravlja.” Ranko se bacio u travu i zagrlio hladni kamen. Prošli su zatim cijeli Velebit ne bi li pronašli Brunda i Vilin – vrt. Marijana pronađe zub starog zmaja. Oboje su si obećali da će čuvati ovu tajnu samo za sebe, a onda im ptica ispusti rubac iz svog kljuna. Bio je to Bokvičin, na što se Marijana užasno rastužila. Zatim je po toj ptici poslala dvije papučice i rekla da pošalje to Bokvici, ako je ikada vidi.

Ranko i Marijana poživješe dugo i sretno. Njihova unučad još uvijek hoda Velebitom i brine o njemu. Sukob zelenih i crnih i dalje traje, a ne zna se niti kada će prestati. Zeleni su oni koji su utemeljili parkove i izborili se za zakone koji štite prirodu, a crni su oni koji se protive njihovim načelima.

Likovi: Ranko, Janko, Hrastolist, Bokvica, Vila Velebita, Sunčica, Klen, Marijana, Rankovi roditelji

Analiza likova

Ranko – dječak od desetak godina, nije određeno koliko mu je točno godina. Velika je spavalica i nije volio rano raniti. Ranko je volio ganjati krpenjaču po trgu, u središtu mjesta i igrati se rata oko stare tvrđave. Živio je u Senju sa majkom, a otac mu je putovao bespućima mora. Također, majka je iščekivala dijete kada se Ranko jako razbolio.

Ranko je volio sanjariti i zamišljati mnoge stvari, volio je lutati svojim mislima i cijeniti ono što je vidio kada je otišao na Velebit. Radi njegove bolesti, stric Janko ga vodi u planinu ne bi li ozdravio i ojačao od planinskog zraka, hrane i pića. Sve što je ondje doživio shvatio je kao nešto vrlo ozbiljno, a tajnu je strogo čuvao. Naučio je kako cijeniti, dijeliti i raditi dobra djela kao njegov stric. Također, zavolio ih je sve, ponajviše strica, kao svoju obitelj. S djevojčicom koju je spasio sa stanovnicima iz Bagremovca, Marijanom, provodi ostatak života. Kao i njegov stric, on je odlučio živjeti njegovim načinom života i ostati na kopnu. Nije pretjerano volio more, no to je mjesto zamijenio njegov mlađi brat.

Janko – Rankov stric. On je lugar i strogo poštuje pravila planina, a u jednoj od njih se i nastanio – na Velebitu. Janko je s dobrom namjerom poveo svoga nećaka na Velebit, ne bi li ga izliječio planinskim zrakom. Ono što se na njemu odmah vidi je da je visok i ima uspravan stas, smeđe brke i kratku, gustu, već pomalo prosijedu bradu, koja se može vidjeti i u mornara, a ima je i Rankov tata. Na njemu je uvijek zeleno lugarsko odijelo i šešir s peruškom. On je dobra duša i bijaše prava gazda u svojoj planini. Posjetio je svaki njen kutak i nitko je nije tako dobro poznavao kao on. Također, ondje je imao dvije brvnare i više malih bivaka gdje se moglo zanoćiti pokraj vode. Živio je vrlo zdravim životom, no s druge strane vrlo misterioznim.

Janko je imao mnogo prijatelja na Velebitu, počevši od vila i vilenjaka, patuljaka i patuljčica i raznih životinja s kojima je mogao komunicirati. Sve ih je on branio i štitio i borio se protiv svoje vrste koja konstantno ima težnju da uništi sve ljepote planine i okoliša. Janko je upoznao Ranka sa svojom družinom i proveo ga kroz razne avanture, njihove svakodnevice, razna mjesta. Naravno, nitko to nije znao i on je savršeno čuvao tu tajnu koju je kasnije dijelio s Rankom.

Bilješka o autoru

Snježana Grković-Janović rođena je 1933. godine u Zagrebu. U Sarajevu je završila Učiteljsku školu i diplomirala književnosti na Filozofskom fakultetu. Živi u Splitu od 1970. godine.

Dječji roman “Striborovim stazama” njeno je prvo cjelovito objavljeno djelo. Zajedno s likovnim umjetnicama Dijanom Nazor i Koraljkom Polaček napisala je priču “Tin u zemlji Kilikiki”.

Njezin roman “Ukradeno proljeće” osvojio je drugu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić za 2001. godinu, a uvršten je i u obaveznu osnovnoškolsku lektiru.

Njena ostala djela su “Velebitske vilin-staze”, “Sestra Luiza”, “Čuvar drveta”, “Čarobni brežuljak” i “Dugin grad”.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: M.Š.