Roman “Moj tata spava s anđelima” govori o djevojčici Cvijeti Matković i njenom životu za vrijeme početka Domovinskog rata, pa i kasnije, dok je rat u punom jeku. Iznenadnu promjenu načina života, predratno i ratno stanje gledamo iz perspektive desetogodišnje djevojčice koja nije posve svjesna što se oko nje događa. Sve što vidi je uznemirenost, izlazak iz normalne svakodnevice sve veći kaos, a onda i rastući strah koji se preko okoline i djevojčine najuže obitelji polako slijeva i u nju. Na kraju, normalno djetinjstvo i slatke probleme djeteta preuzimaju problemi s kojim se ni jedno dijete ne bi smjelo suočavati. Djevojčicu odjednom mori briga oko nadolazeće zime, trpljenje hladnoće i straha, žudnja za nekadašnjim prijateljima, bezbrižnošću igre i odlaska u školu, a onda rastanak od roditelja i na kraju život u ratnom okruženju.
Djevojčica se suočava sa smrću ne samo vojnika i sugrađana, već i najbližih susjeda, prijatelja iz škole i ostalih vršnjaka. Ona se tako izravno ssuočava sa smrću i počinje propitivati vlastitu smrtnost, što nikako ne bi smjela biti okupacija jednog djeteta.
Upravo ovakve teme, provučene kroz svijest nevine, ali inteligentne djevojčice, čini ovo djelo potresnima. Jedno je razmišljati o ratu kao produktu odraslih koji na kraju od njega i nastradaju, a drugo kada se s njim moraju suočavati oni koji su najmanje krivi za njega, a to su djeca. Njima se tada se uskraćuje samo djetinjstvo, što je samo po sebi velika stvar koja se može uskratiti nekome, već i normalnost kasnijeg života.
Ovaj roman pisan je u formi dnevnika. što čitatelju još bolje omogućava uvid u karakter glavnog lika, te ga čini dodatno emocionalno angažiranim. Čitatelj potpuno suosjeća s glavnim likom, jer sva njegova objektivna stajališta o ratu odjednom postaju subjektivna, kada ga ima priliku vidjeti kroz prizmu osobe koja kroz rat i prolazi.
Ipak, sama činjenica da je ovo djelo napisano kao dnevnik desetogodišnjakinje, unatoč teškoj svakodnevici i ratnom okruženju, ono ipak odiše razigranošću i vrckavošću kakva se od djeteta i očekuje. Djelo je zato čitko, pitko i na dijelove zabavno, te upravo zbog toga nosi jasnu poruku: svako dijete treba zaštiti od ubojitih igara odraslih. Jedino što djeci treba je sigurnost doma i ljubav njihovih roditelja, što im se u ratu i oduzima.
Vrsta djela: kratki roman
Vrijeme radnje: početkom devedesetih, 1991. godina
Mjesto radnje: grad Osijek
Likovi: Cvjeta, Zlatica, Cvjetini roditelji
Kratak sadržaj
Cvijeta Matković odlučila je početi pisati svoj dnevnik jednog petka, šestog dana rujna, godine 1991. Ona pohađa VI b razred osnovne škole “Anka Butorac” u Osijeku. Školska godina trebala je početi još u utorak, ali komandant jugoslavenske narodne armije “Milan Stanivuković”, Borna Ivanović uperio je svoje oružje prema građanima Cvijetinog grada.
Razarao je grad, a ljudi su bježali na sve strane. Tražili su najbolja mjesta gdje bi se mogli sakriti. Tako su tražili utočište u podrumima kuća ili stanova, kanalizacijskih šahtova, skloništima… Gdje su prvo uspjeli stići i što im se činilo najbolje. Svi su bježali od bombama koje su padale na sve strane.
Školske nastave i dalje nema. Škola je, naime, srušena granatiranjem. Cvijeti je već dosadno bez škole, voljela bi ponovo sjesti u školske klupe i vidjeti svoje staro društvo. Svi zajedno nekada su se igrali na ulicama i na školskom dvorištu. Cvijeta bi se zadovoljila čak i s ovim jesenskim, maglovitim vremenom.
Grad je bez struje i plina, a bliži se zima i vani je sve hladnije. Sada bi tako dobro došla neka peć na drva ili na ugljen. No, više ne postoji zgrada s dimnjakom pa je to skoro pa nemoguće. Cvijetin otac inače radi kao prosvjetni nadzornik, a sada zbog rata ne može niti ići na posao. On je zaposlen kod kuće, bavi se kuhanjem.
Cvijeta je zabilježila u dnevnik da je 12. rujna u četvrtak njezin otac objavio da je pala Baranja. Vidio je iz osječke Tvrđe gdje je inače radio, kako na stotine Baranjaca kreće na svoj izbjeglički put u nepoznato ili u Mađarsku. Cvijeta je već bila upoznata s izbjegličkim kolonama koje već prije vidjela na televiziji. To je za nju bilo izrazito mučno.
I njezin grad je sve prazniji. Susjedi, obitelj Reisner, otišli su u Njemačku. Imali su i dvije mačkice, Mimi i Kima, koje su ostavili Cvijeti da se o njima brine. Cvijeta im je često kriomice znala nositi najbolje komade jela.
Zadnjih dana rujna počela se emitirati na radiju radioškola jer je bilo izvjesno da nastave u školi neće biti. Cvijeta je pokušavala što bolje pratiti nastavu na radiju i rješavati zadatke koje je morala. No, Cvijetina majka je skeptična prema toj školi i usporedila ju je s pačjom iz slikovnice.
29. rujna Cvijeta je pročitala u novinama, točnije u “Glasu Slavonije” kako je ubijena njezina vršnjakinja. Na 13-godišnju Ivanu Vujić i na njezinu obitelj pala je granata dok su bili u svojoj kući. Nisu stigli doći do skloništa. Ova vijest jako je potresla Cvijetu te je čak razmišljala i da odustane od vođenja dnevnika.
Cvijeta je do sada voljela znati sve o glumcima i pjevačima, no sada su njezine preokupacije drukčije. Sada više ne pamti ta imena, sad je usredotočena na to hoće li zapamtiti sve izvjestitelje iz Vukovara. Cvijetu sve više brine strašna stvarnost te bježi u svoj zamišljeni svijet mašte. Čak je izmislila i svoju prodavaonicu snova. Povremeno je obitelj blagoslovljena strujom, a tada se kod njih događa pravo slavlje.
Jedan dan Cvijetu i njezinu obitelj posjetio je susjed, djed sa svojim unučicom koja ima samo pet godina. Cvijeta je priupita gdje su joj roditelji na što djevojčica odgovara da joj je majka negdje na putu, a tata “spava s anđelima”. Poslije je majka grdila Cvijetu jer je pitala djevojčicu za roditelje. Naime, njezina majka je pobjegla u Srbiju, a tata je poginuo kao gardist još prije dva mjeseca.
Cvijetin prijatelj iz razreda, Luka, konačno je dobio dopuštenje da posjeti Cvijetu. Nisu se jako dugo vidjeli, već par tjedana. Ipak, odmah su se posvađali. Razlog je bio benigan, oko cijevi. Koliko broji cijevi višecijevni bacač rakete.
Cvijeta malo nakon toga pročita u novinama zgodnu pjesmicu djevojčice Marine Pavičić. Ona je poželjela da rat prestane i da više ne pogine niti jedan tata. Cvijeta je bila oduševljena s pjesmicom pa ju je odlučila prepisati u svoj dnevnik.
Iz Baranje, koju su okupirali Srbi, doletjela je granata i pogodila osječku katedralu. Iz tog razloga odlučeno je da će se mise održavati u pothodniku. Cvijetu je ovaj događaj asocirao na vrijeme kada su se kršćani skrivali po katakombama.
Cvijeta je zapisala 17. studenog da je zadnjih šest stranica u osječkim novinama sve puno osmrtnica poginulih gardista. Zapisala je i kako je Čika Helin, koji je prezime dobio po ženi Heli, obavijestio Cvijetinu obitelj kako ide u Vukovar vidjeti što se događa s njegovom majkom. Cvijetin tata je odmah rekao kako mu se čini kao da se oprostio od njih, tj. njegovim riječima kao da je ostavio oporuku.
Cvijeta je nedugo zatim dobila pismo svoje stare prijateljice Zlatice. Ona je otišla u Austriju pred naletom granata. Smještena je kod obitelji gradišćanskih Hrvata i pohađa hrvatsku školu. Iako su svi silno željeli ostati u Osijeku svakim danom to se činilo sve manje izvedivo. Cvijeta je zapisala kako njezin opkoljeni grad sve više izgleda i poput napuštenog grada. To je zapisala 26. studenog.
Prvi snijeg je pao i Cvijeta se pitala hoće li osijedjeti. Naime, čula je da se to dogodilo jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici koja je bila svjedokom ubojstva svojih roditelja.
Kada je Vukovar pao, roditelji su odlučili kako Cvijeta mora otputovati. Pošto je većina djece iz njezinog razreda već bila smještena u Samobor gdje su pohađali školu, roditelji su Cvijetu morali poslati u jedan maleni gradić pored Austrije, imena Pinkafeld. On se nalazio odmah pored Linza.
Cvijeta se teško mirila s činjenicom da će morati napustiti roditelje, a i oni su teško prihvatili rastanak. Svi zajedno su na atlasu pokušavali naći mjesto gdje ide Cvijeta.
Prije samog odlaska Cvijeta se prvi put nakon dugo vremena našla u centru Osijeka i nikako se nije mogla pomiriti s činjenicom da je on toliko razrušen. To je zapisala i u svoj dnevnik. Isto tako zapisala je kako je se dojmio plakat koji je vidjela, a na njemu je pisalo da Osijek nikada neće biti Ocek.
Kada se Cvijeta po prvi puta čula s roditeljima iz Pinkafelda, njihovi razgovori su bili natopljeni suzama. Cvijeta im je rekla kako misli na njih stalno i kako ih voli, čak i više nego kada su zajedno. Za Cvijetu je novo mjesto bilo neobično tiho, nije bilo buke od javnog prijevoza, nisu se čule granate…
Dani su prolazili, a Cvijeta se sve rjeđe čula s roditeljima jer su telefonske linije bile često u kvaru. No, sve je više sa strepnjom mislila na njih. Prije Božića Cvijeta je dobila zadatak u školi da napiše pismo djedu Božićnjaku. No, papir je ostao prazan. Cvijeta s obzirom na situaciju nije nikako mogla zamisliti saonice, zvončiće niti sve ostalo što je povezano s Božićem. Vidjela je samo rat i sve što rat čini, tenkove i granate.
Cvijeta je bila ugodno iznenađena viješću da su na Badnjak djeca u jednom talijanskom gradiću odlučila ne ispaljivati petarde kako bi hrvatskoj djeci bilo lakše. Učiteljica je otkrila da su dečki prešarali svu ćirilicu u čitankama. Ona je bila ljuta i rekla im je da će svejedno i u budućnosti morati učiti ćirilicu.
Koričkom je stiglo pismo iz Osijeka, od njegovog društva i mučilo ga je to što se on tada u izbjeglištvu osjećao beskorisnim. Malo kasnije, 15. siječnja 1992. godine priznata je Hrvatska. Cvijeta se pitala hoće li je priznati i njezin susjed koji se zvao Sekulić.
Prošao je blagdan sv. Valentina već, a neke su djevojčice dobile ljubavne poruke. Cvijeta se pitala hoće li i ona dobiti kakvu poruku možda već sljedeće godine.
U Pinkafeldu su čuli da se neki učenici Mađarske, Istre i češko-Slovačke vraćaju u Hrvatsku. Cvijeta se pita što će se s njima dogoditi i kada će se ona vratiti kući. Uskoro, i Cvijeta dobiva obavijest da se vraća u Osijek. Noć prije povratka kući Cvijeta razmišlja o svim događajima koji su se dogodili do sada, a zadnjih pola godine. Jedva čeka povratak kući.
Cvijeta se konačno vratila kući, ali opasnost za njezin grad Osijek je i dalje aktualna. Ipak, tata je dopustio da s njim obiđe par kioska kako bi našli romane Alana Forda. 17. ožujka Cvijeta je zapisala da neprijatelj i dalje napada njezin grad. Uskoro je stigla Zlatičina majka u posjet kući i donijela Cvijeti pismo od prijateljice. Dani se provode u podrumu i ratno stanje je i dalje u zraku.
Škola se i dalje ne održava. Stigla je čika Mirkova supruga iz Baranje. Morala je pobjeći u Osijek jer je bila od tamo protjerana. Srbin, susjed Sekulić, šeće ispred svoje kuće i puši jednu za drugom cigaretu. Cvijetina majka je primijetila kako je jako smršavio.
Srpski neprijatelj i dalje tuče po gradu. Cvijeta je primijetila kako iz toga razloga čak dva razreda đaka neće nikada više vidjeti školske klupe. Susjed Sekulić je umro. Cvijetu je zanimalo od čega, a otac joj objašnjava da mu je puklo srce. Prijetili su mu da će mu dići u zrak kuću, a kada se uputio prema Mađarskoj, jednostavno je umro.
Vani mirišu lipe, a Cvijeta uči povijest. Strah je i dalje svuda oko Cvijete. Ponavljaju se bombardiranja i Cvijeta zapisuje u dnevnik kako joj je već dosta svega, kako je boli želudac i kako povraća. S nostalgijom se sjeća Pinkafelda.
Sredinom mjeseca svibnja u istočnu Slavoniju dolaze snage UNPROFOR-a. Iako su bombardiranja prestala i dalje se mogu vidjeti protjerivanja na što je Cvijetina majka posebno ogorčena. Srbi su razorili i stari Vukovarski muzej, ali su obećali da će izgraditi novi.
Djeca u Osijeku kreću u školu 30. svibnja, a Cvijeta zapisuje u svoj dnevnik 7. lipnja da je u Osijeku već danima sve tiho. Time završava Cvijetin dnevnik.
Analiza likova
Bilješka o autoru
Stjepan Tomaš poznati je hrvatski književnik koji je svoju slavu stekao nizom velikih djela. Rođen je 1947. godine u Novoj Bukovici. Svoje je školovanje nastavio u Našicama nakon čega je diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Svoj je radni vijek započeo kao profesor hrvatskog jezika, a neko je vrijeme bio urednik poznatog školskog lista “Baranjski srednjoškolac”. Vrlo brzo nakon toga okrenuo se pisanju. Do danas je objavio devetnaest knjiga. Za svoj je rad nekoliko puta bio nagrađivan.
Njegova najpoznatija djela su romani za djecu: “Dobar dan,. tata”, “Moljac i noćni čuvar”, “Halo, ovdje komandosi” te “Moj tata spava s anđelima” koja je kasnije bila nadupunjena te je izašla pod naslovom “Mali ratni dnevnici”.
Pisao je i za odrasle i to zbirke pripovijedaka: “Tko kuca otvorit će mu se”, “Smrtna ura”, “Sveti bunar”, “Anđeli na vrhu igle”, te i romane, od kojih su najpoznatiji ” “Život u provinciji”, “Zlotousti”, “Građani u prvom koljenu”, “Taninska četvrt”.
Izvor:https://www.lektire.hr
Autor: M.L..
