Bijeli Očnjak

Roman je podijeljen na pet dijelova, a u svakom vidimo drugo razdoblje Očnjakovog života. Prvi dio može se čitati i kao pripovijetka, koja služi kao uvod u radnju ostatka romana. Predstavljaju se zakoni divljine, kao bitna tema u ostatku romana i bitan pokretač Očnjakova ponašanja. Pratimo dva čovjeka na sjeveru u divljini, koji se bore s problemom nestajanja pasa. Pojavljuje se vučica koja odmami njihove pse u čopor izgladnjelih vukova, a na kraju preživljava samo jedan čovjek s dva psa. On pokuša vatrom udaljiti vukove koji se sve više približavaju, a spasi ga grupa Indijanaca.

U ostatku romana upoznajemo Bijelog Očnjaka te pratimo njegov život i odrastanje, najprije u divljini s majkom, zatim u Indijanskom selu. Tamo je Očnjaku oduzeta sloboda kretanja te on žudi za divljinom i slobodom, a mora se ponašati poput poslušnog psa. S vremenom postaje odan vlasniku, Sivom Dabru, sve dok ga on ne proda Ljepotanu Smithu, čovjeku koji se okrutno ponaša prema Očnjaku, tuče ga i prisiljava na borbe s drugim životinjama. Od njega ga spašava Weedon Scott, s kojim Očnjak ostaje do kraja romana, s kojim iskusi ljubav i pravu odanost. Posljednji dio romana također se može čitati kao pripovijetka, u kojoj autor uvodi novog lika, a Očnjak riskira svoj život kao bi spasio gospodara kojemu je odan.

Kontrast između utjecaja prirode i čovjeka vidi se iz Očnjakova ponašanja. U početku on odrasta u divljini, čije zakone poštuje i polako se navikava na njih. Vodi ga instinkt i sva iskustva koja stječe, a kasnije se taj poredak poremeti jer mora naučiti prilagoditi se novoj okolini te se pokoriti ljudskoj volji, zanemarujući svoje instinkte i porive. Autor pokazuje da se njegovo ponašanje može oblikovati, da njegova priroda nije da bude okrutan, nego su ga na to prisilile okolnosti. Isto tako, zbog okolnosti je prisiljen ponašati se poput psa i zanemariti svoju vučju prirodu. Kasnije mu to postaje toliko prirodno da se i sam tome dobrovoljno vraća.

Na kraju romana, Bijeli Očnjak napokon je našao mir, a imanje na kojem se nalazi smatra pravim domom gdje ga svi prihvaćaju i vole, kao što je nekad smatrao divljinu. Autor želi pokazati da okolnosti upravljaju ponašanjem te oblikuju pravo svojstvo neke osobe ili, u ovom slučaju, životinje.

Kratak sadržaj

Prvi dio

U divljini sjevera, gdje su temperature daleko ispod ništice, smrznutom rijekom kreće se zaprega šest snažnih pasa. Za sanjke koje su psi vukli bio je privezan dugi, četvrtasti sanduk, gdje se nalazio čovjek koji je izgubio bitku s divljinom. Druga dvojica, Bill i Henry, u tišini su se probijali kroz hladnoću divljine. Iza njih se čulo zavijanje vukova.

Navečer su stali i napravili logor. Psi su bili nemirniji nego inače, a Bill je primijetio da imaju manjka hrane dok je hranio pse. Izvadio je po jednu ribu za svakog od šest pasa, ali jedan pas je ostao bez hrane pa ga je morao dodatno hraniti. Povjerio je Henryju svoju sumnju, ali Henry nije tome pridavao previše važnosti. Zavijanje vukova činilo se sve bliže, a čak su i psi bili uznemireni i uplašeni. Imali su još samo tri metka. U sred noći, Billa je probudilo sve glasnije režanje pasa, a kad se razbudio prebrojao ih je sedam. Oko šest sati ujutro, još uvijek je bio mrak, a Bill je Henryja obavijestio da više nema sedam pasa, nego pet. Pas kojeg su zvali Debeli, nestao je. Pojeli su ga vukovi.

Poslije doručka krenuli su dalje na put. Oko devet sati je svanulo, a putem ih je opet pratilo zavijanje vukova. Kako su arktički dani bili kratki, a noći duge, već oko tri sata spustio se mrak koji su vukovi iskoristili kako bi im se još više približili i stvorili nemir među psima. Bill poželi da vukovi nađu nekakav plijen i puste ih na miru. Kad su se te večeri ponovno ulogorili, a Henry pripremao večeru, začuo se Billov bolan uzvik i režanje pasa. U jednoj ruci držao je toljagu, a u drugoj rep i polovicu osušenog lososa. Drugu polovicu izgubio je u borbi s vukom, kojeg je otjerao toljagom. Rekao je da je vuk izgledao poput psa, na što je Henry komentirao da je sigurno u pitanju pripitomljeni vuk.

Ujutro ih je dočekalo novo neugodno iznenađenje. Nestao je pas Žabac, najjači kojeg su imali. Dan je prošao kao i svaki drugi, u putovanju i uz stalnu pratnju vukova. Te su večeri zavezali preostala četiri psa, kožnim remenjem i štapovima kako ne bi mogli pregristi remenje i osloboditi se. Kao i drugih dana i sad su ih iz tame promatrale brojne vučje oči. Henry zaželi da imaju više metaka koje bi mogli ispaliti kako bi ih preplašili.

Tad u prostor osvijetljen vatrom uđe vučica, koja je i prije vukovima služila kao mamac koji bi odmamio pse i odvela ih bliže čoporu gdje bi nastradali. Ovaj put pokušavala je odvući psa kojeg su zvali Jednouhi, ali pucketanje drva u vatri je preplaši i ona pobjegne. Henry i Bill se slože kako je ponašanje vučice čudno jer dolazi blizu logorske vatre. Pridružila se psima i hranila kao da je jedna od njih, pa zaključe kako je ona zapravo pas. To ih je podsjetilo na čovjeka koji je imao psa koji je pobjegao s vukovima. Oni nisu više smjeli izgubiti niti jednog od preostala četiri psa pa odluče da će drugom prilikom ubiti uljeza.

Idućeg jutra nestao je još jedan pas, Trkač. Bili su sigurni da mu je drugi pas pregrizao remenje jer se sam nije mogao osloboditi. Kad su taj dan nastavili putovanje, Bill odluči da će navečer pse zavezati odvojene jedan od drugoga. Putem su našli ostatke štapa kojim je Trkač bio privezan, a s obzirom na to da su vukovi pojeli i remenje, znali su da su jako gladni. Poslije je Bill otišao u izvidnicu i vratio se rekavši da je vidio puno pregladnjelih vukova jer tjednima nisu jeli ništa osim njihovih pasa. Bilo ih previše pa im ni to nije bilo dosta. Smatrao je kako će uskoro napasti jer su im oni bili siguran plijen.

Počela ih je pratiti vučica i bez straha im se sve više približavala. Izgledala je prevelika za vuka, krzno joj je nalikovalo pravom vučjem, ali je bila čudne crvene boje. Bill i Henry slože se kako je došlo vrijeme da upotrijebe jedan od metaka, ali vučica pobjegne vidjevši pušku. Te noći nisu mogli mirno spavati jer su vukovi postali drskiji i sve im se više približavali. Henry je primijetio da se Bill zbog toga uplašio više nego on i zaključi kako će ga sutradan morati ohrabriti.

Noć je protekla dobro, a ujutro su svi psi bili na broju. Na putu su im se preokrenule sanjke zbog čega su morali odvezati pse. Jednouhi je iskoristio priliku i odaljio se, a kad su ga počeli dozivati potrčao je u daljinu gdje ga je čekala vučica. Kad je došao do nje, postao je sumnjičav, a ona ga je nastavila mamiti dalje od ljudi. Kad se pas htio vratiti, bilo je kasno, prema njemu su već trčali vukovi. Bill je utrčao među vukove, odlučan u namjeri da spasi psa od vukova. Henry čuje pucanj, a ubrzo zatim još dva i znao je da Bill više nema metaka. Čuli su se krikovi psa i vučje zavijanje, a zatim se opet sve smirilo i prevladala je tišina. Henry je znao je što se dogodilo.

Nastavio je put s preostala dva psa, a kad se ulogorio te večeri, pribavio je dovoljno drva. Nije mogao mirno spavati jer su se vukovi toliko približili da se više nije osjećao sigurnim. Održavao je vatru znajući da mu je to jedino sredstvo obrane protiv vukova. Ujutro je posjekao nekoliko jela i napravio skelu koju je remenjem privezao uz okolna stabla, kako bi tu ostavio lijes pokojnog prijatelja.

Tijekom noći više nije bio siguran. Vukovi su se sada opasno približili, a iz drijemeža su ga probudila preostala dva psa koja su režala na vučicu. Ona je sjedila dva metra udaljena od čovjeka i promatrala ga, a kada je htio na nju baciti drvo, već se udaljila. Cijele noći je tako tjerao vukove, a kad se ujutro probudi po prvi put se nisu razišli. Dane i noći provodio je braneći se gorućim granama od vukova. Tako je ranio i vučicu, koja se u jednom trenutku približila na korak udaljenosti.

Vukovi su napali i njegova dva preostala psa. Henry je vatru proširio na veliki krug, u sredini kojeg je sjedio sve dok se vatra nije počela gasiti. Trebalo je donijeti još drva, ali nije se mogao maknuti od vatre jer su ga tada vukovi napadali.

U jednom trenutku, shvatio je da mu više ništa ne preostaje. Predao se sudbini i sam sebi rekao da samo želi spavati, a da ga vukovi slobodno mogu napasti. Činilo mu se da je spavao satima, ali probudio se samo nekoliko trenutaka kasnije. Ipak, sve se činilo drugačije. Vukova nije bilo, a on je ležao usred napola ugašene vatre, okružen grupom ljudi koji su naišli i spasili ga od gladnih vukova. Iz daljine se opet čulo zavijanje vukova koji su ostali bez plijena.

Drugi dio

Vučica je prva čula glasove ljudi i krenula odmicati od vatre, a slijedio ju je veliki sivi vuk te ostatak čopora kojima je naređivao režući na njih i grizući ih, ako bi ga pokušali prestići. Na vučicu nije režao, Njoj je bio naklonjen i volio je trčati s njom. Vučici s desne strane trčao je jednooki vuk, a ona je oba vuka odbijala režanjem i ugrizima. Oni bi se zbog toga i potukli, ali bili su izgladnjeli, što im je bio veći problem. Još jedan vuk se isticao u čoporu, trogodišnjak, ali razvijeniji i natprosječne snage tijela i duha.

Vukovi su trčali i danju i noću, tražeći hranu, a ona su naišli na sobove. Napali su najvećeg od njih, a u kratkoj i žestokoj borbi, sob je vukovima zadao ozljede. Ipak, bio je osuđen na propast. Imao je oko 400 kila, što je bilo dovoljno mesa za četrdesetak vukova u čoporu.

Sad kad ih više nije morila glad, čopor se razdvojio. Vučica, vođa čopora, jednooki vuk i mladi trogodišnjak, poveli su svoj dio čopora prema rijeci. Kad su ostali potpuno sami, vučica je postala divlja i napadala vukove. Oni su joj to dopuštali, ali su se međusobno potukli za njenu naklonost i ona je u tome uživala. U toj borbi pobijedio je jednooki vuk te su on i vučica zajedno nastavili put. Naišli su na Indijanski logor koji je vučica čeznutljivo promatrala, želeći biti dio te zajednice. Na kraju se okrene i otrči u šumu.

Dva dana su obilazili oko logora. Vučica nije htjela otići, iako je to zabrinjavalo njezinog suputnika. Kad su se začuli pucnjevi koji su ih jedva promašili, bili su primorani udaljiti se od logora. Vučica je postajala sve razdražljivija i odlučnija u namjeri da pronađe ono za čim traga. Napokon je pronašla spilju u blizini rijeke i tu se nastanila. Jednooki vuk brinuo se za nju i svakodnevno odlazio u potragu za hranom. Jednog dana, dočekalo ga je pet potomaka koje je vučica ljubomorno čuvala. Opet je otišao u potragu za hranom i vratio se s dikobrazom, kojeg je ugrabio nakon što ga je ženska risa napola ubila. Vučica ga je pozdravila, upozoravajući ga režanjem da se ne približava, ali bila je ipak manje gruba nego prije.

Jedan mladi vučić posebno se isticao među okotom jer je jedini svojom sivom bojom nalikovao na oca. Ostala četiri poprimila su crvenkastu boju poput majke. Razlikovao se i po ponašanju; vrlo brzo je naučio razaznati majku, mirisom, opipom i okusom. Otkrio je da izvan spilje dolazi svjetlost koja je značila novi svijet, koji on još ne pozna. To ga je privlačilo. Naučio je režati glasnije od drugih te ih tući šapom i gristi prije nego što su to naučili ostali. Privlačila ga je svjetlost na izlazu iz spilje, ali ga je vučica stalno odvraćala od toga.

Uslijedio je dugo razdoblje gladi. Jednooki je imao poteškoća s pronalaženjem hrane. Indijanski logor iz kojeg je krao hranu preselio se, pa su mladi vukovi umirali od gladi jedan za drugim, sve dok živ nije ostao samo jedan, sivi vuk. Jednog se dana ni Jednooki više nije vratio, a vučica je znala i zašto. Naišla je na tragove borbe između njega i risa, borbe koja je završila pogibeljno za vuka.

Iako je sad vučica ostavljala mladog vuka samog i odlazila u potragu za hranom, vuk se nije usuđivao izaći iz spilje. Bilo je to zbog straha koji mu je bio urođen. Jednog dana, on zanemari strah, ohrabri se te se uputi prema svjetlosti i izlazu iz spilje. Čim je zakoračio izvan spilje u nepoznato, padne niz obronak. Instinkti su mu nalagali da krene dalje. Naišao je na skriveno gnijezdo ptice bjelike te pojede sve ptiće, a onda ga napadne majka bjelika. Upustio se u borbu, prvu u životu, iz koje je neslavno pobjegao, a zatim osjetio kako mu prijeti opasnost. Bio je to jastreb. Uspio se sakriti pa se ptica, umjesto na vuka, usmjerila na pticu bjeliku. Nakon toga bio je žrtva napada lasice, od kojeg ga je spasila vučica.

Nakon dva dana, vuk ponovno odlazi u potragu za hranom, kojoj ovaj put pristupa mudrije i iskusnije. Vođen je instinktom za ubijanjem i gladi, ali nema previše sreće. Kad nastupi kratko razdoblje gladovanja, majka je ta koja mu donosi hranu – mladog risa. Mladi vuk shvaća da zakon koji vlada u divljini glasi: jedi ili će te pojesti.

Treći dio

Ovaj dio romana započinje prvim susretom mladog vuka s ljudima. Dogodio se kad je vuk naišao na indijansko selo. Kad se našao okružen ljudima, iznenadio se što ga se nisu uplašili. Prva misao bila mu je da pobjegne, ali onda se u njemu probudi neki instinkt te ostane na mjestu, iako ga je obuzimao veliki strah. Kad je jedan od ljudi posegnuo za njim, on ga ugrize za ruku. To nije izazvalo strah, nego su se ljudi smijali njegovim bijelim očnjacima. On pozove svoju majku vučicu, koja brzo stigne i prijeteći zareži na ljude, a mladi vuk pobjedonosno pomisli kako je tom problemu došao kraj. Ali jedan od ljudi je prepozna i zazove je imenom, Kiche, a ona mu se pokori. Bila je potomak psa i vuka, a pas je pripadao bratu čovjeka koji ju je prepoznao. Odluči da će se brinuti za njih. Mladog vuka zbog očnjaka nazove Bijeli Očnjak. Ostali psi koji su im pripadali napali su Bijelog Očnjaka, ali su ih ljudi spriječili i Očnjak shvati da su oni vladari poretka koji se uspostavio među njima.

Nakon povratka u selo, Bijeli Očnjak upozna svojeg prvo neprijatelja, psa Lip-lipa. koji ga odmah napada. Nakon što pokuša okusiti vatru i opeče se, ponos mu je dodatno narušen, pa se on razljuti jer su mu se svi smijali.

Ubrzo je Bijeli Očnjak naučio navike ljudi i životinja u logoru. Naučio je kako se treba ponašati. Lip-lip mu je i dalje zagorčavao život, a budući da je bio već i jači od njega, uvijek bi pobjeđivao. Bijeli Očnjak zato nije mogao uživati u djetinjstvu i igri pa je postao jako lukav. Naučio je kako ukrasti hranu i kako se osvetiti Lip-lipu. Majka mu je bila vezana i nije mogla pomoći, sve dok joj jednom Lip-lip nije došao u dohvat dok je progonio Očnjak. Tada ga je kaznila.

Kad je čovjek zaključio da Kiche više neće bježati, oslobodi je. Sad se i ona mogla slobodno kretati logorom. Bijeli Očnjak je bio sretan zbog toga jer je želio pobjeći. Nešto ga je vuklo prema divljini, ali majka ga nije htjela slijediti. Svaki put bi se okrenula i vratila u logor jer je njezina privrženost čovjeku prevladala njen nagon. Uskoro je Bijeli Očnjak bio prisiljen rastati se od majke i to kad je jedan od Indijanaca, Sivi Dabar, morao vratiti dug Indijancu Tri Orla pa mu je između ostalog predao i Kiche. Bijeli Očnjak nije želio odvojiti se majke i pokušao ih je slijediti, zbog čega ga je Tri Orla pretukao. Tugovao je za majkom, ali je ostajao u selu i nije bježao jer se nadao da bi se ona jednog dana mogla vratiti. Naučio je da mora biti pokoran ljudima, a da ga zauzvrat neće tući. Kad je to naučio, Sivi Dabar bi mu ponekad dobacio komad mesa i nije dao da ga pojedu drugi psi. S vremenom se između njega i gospodara počela stvarati povezanost i odanost.

Lip-lipovo progonjenje postalo je učestalo jer su se sad protiv Očnjaka usprotivili svi psi, a Lip-lip im je bio vođa. Napadali su ga u grupama pa se Očnjak nije mogao braniti. Ali njegova divlja priroda je prevladala i znao je napasti pse kad bi bili nasamo. Nije bio dovoljno jak da zada smrtonosni udarac, ali je mnogima razderao grlo. Bio je najbrži pa je uživao kad bi ga proganjali, a on bi ih poveo u šumu i tamo se sakrio da ga ne mogu pronaći. Poznavao je taj dio bolje od pasa i imao bolje instinkte, pa mu nisu mogli ništa. Osim životinja, protiv Očnjaka su se usprotivili i ljudi, svi osim njegovog vlasnika Sivog Dabra. Bili su ljuti jer im je stalno krao hranu i napadao njihove pse, ali Sivi Dabar nije dopuštao da mu učine ništa nažao. Bijeli Očnjak se osjećao kao uljez i među životinjama i među ljudima.

U jesen su se svi u logoru pakirali i spremali na odlazak u lov. Bijeli Očnjak je iskoristio priliku da pobjegne u šumu i sakrije se,  jer je odlučio ostati u divljini. Sivi Dabar ga je tražio i dozivao po imenu, ali on se nije htio odazvati. Kad je napokon ostao sam, uživao je neko vrijeme u novo stečenoj slobodi, ali ubrzo shvati da je usamljen. Obuzme ga i osjećaj da mu prijeti opasnost, pa se vrati u selo. Kad je shvatio da je napušteno, počne tužno zavijati. Odluči krenuti u potragu za ljudima, zbog čega je neumorno trčao obalom rijeke dan i noć, izgladnio i ozlijeđenih šapa. Naišao je na trag u snijegu i uputio se prema ljudima, očekujući batine od Sivog Dabra, ali on ga umjesto toga nahrani. Bijeli Očnjak se tako dobrovoljno vratio ljudima i odlučio živjeti pod njihovom vlašću.

U prosincu, Sivi Dabar uputi se sanjkama niz rijeku Mackenzie, a njegovi sinovi Mit-sah i Kloo-kooch pođu s njim. Psi su bili privezani užetom za sanjke u takvoj formaciji da je svaki pas bio za dužinu ispred drugog kako bi, dok vuku sanjke, gonili jedan drugog. Mit-sah je postavio Lip-lipa na čelo povorke pasa, što je naizgled izgledalo kao najveća čast, ali bilo je upravo suprotno jer su ga tako svi ostali psi gonili. Njihova mržnja je sve više rasla i zbog činjenice da ga je mladi Indijanac naizgled najviše favorizirao. Davao mu je najviše mesa, zbog čega su ostali psi bili gnjevni.

Sad kad Lip-lip nije bio više vođa čopora, to je mogao postati Bijeli Očnjak. Ipak, on se unatoč zajedničkoj mržnji prema Lip-lipu, nije slagao s ostalim psima. Naučio je da se prema slabijim treba vladati nadmoćno, a ljudima biti pokoran i takvog reda se držao. Ostali psi nisu mu se usuđivali prići niti otimati hranu nego su se brinuli da što prije pojedu svoje kako im i to ne bi oteo. Želio je biti izoliran od svih, ali i dalje održavati vlast nad njima. Razvio se u opasnog psa koji je svijet doživljavao kao hladan, bez topline i ljubavi. Pokoravao se Sivom Dabru i poštovao ga kao vlasnika, ali ga nije volio. Razlog tome bila je činjenica da ni Sivi Dabar prema njemu nikad nije pokazivao takve osjećaje.

Kad je jednom otišao u potragu za hranom, neki dječak ga napadne sjekirom. Bijeli Očnjak je bio zbunjen jer je znao da nije učinio ništa protiv zakona. Znao je da ne smije napasti čovjeka, ali dječak mu nije dao izbora jer se morao obraniti. Vratio se Sivom Dabru, očekujući kaznu jer je napao čovjeka, “boga” u njegovim očima, ali kad je dječak s roditeljima došao zahtijevajući pravdu, Sivi Dabar je branio Očnjaka. Tako je Bijeli Očnjak naučio da svoje vlasništvo smije braniti protiv ljudi koji mu nisu vladari. Kad je Mit-sah kasnije naišao na napadnutog dječaka, između njih i ostalih dječaka započne svađa i oni napadnu Mit-saha. Očnjak je to u početku samo promatrao jer je smatrao da ga se to ne tiče, ali onda je shvatio da je njegov “bog” napadnut i da ga treba obraniti. Zbog toga je bio nagrađen mesom.

U proljeće su se vratili u selo. Bijeli Očnjak je sad bio jednogodišnjak i bio je među najvećim psima u čoporu. Bio je snažan i samouvjeren pa je zbog toga izazivao strahopoštovanje ostalih pasa koji se više nisu usuđivali napadati ga.

Tog ljeta ponovno je sreo svoju majku. Radosno je krenuo prema njoj, ali ona ga odbije prijetećim režanjem i razdere mu njušku. To je Bijelog Očnjaka zbunilo, ali to je bilo uobičajeno ponašanje vučice koja brani svoje mlade vukove. Bijelog Očnjaka, kojeg nije vidjela više od godina dana potpuno je zaboravila i on je za nju sada bio uljez te opasnost njezinim mladim vukovima.

Bijeli Očnjak odrastao je u snažnog psa. Okruženje u kojem je odrastao prisililo ga je da se ponaša upravo poput psa, a ne vuka. Ipak, koliko god snažan bio, još uvijek nije podnosio da ga netko ismijava. Bila je to njegova slabost.

Tijekom treće godine Očnjakova života, u selu je zavladala glad. Životinja je u tom razdoblju bilo jako malo, a to je ljudima bio problem jer su živjeli od lova. Psi su jeli jedni druge, a na to su bili prisiljeni i njihovi bogovi. Prvo su stradali oni najslabiji, a kad su jači među njima shvatili što se događa, pobjegli su u šumu. Među njima je bio i Bijeli Očnjak, koji je bio spremniji prikloniti se takvom životu jer je bio poučen iskustvom. Spretno je hvatao vjeverice, ali je njegova glad bila tolika da je bio prisiljen i krasti hranu iz zamki koje su postavili ljudi. Jednog dana, naišao je na mladog vuka, slabog i izgladnjelog, kojeg je pojeo. Sreo je i Lip-lipa, a kako je imao sreće u lovu i bio sit, bez problema ga je ubio. Vratio se u selo i vidio da je glad prošla.

Četvrti dio

Sad je Bijeli Očnjak bio postavljen na čelo zaprege, da trči dok ga svi ostali psi gone. Mrzili su ga zbog toga, a i on je mrzio njih. Mrzio je što mora bježati pred njima u zaprezi, dok je tri godine nad njima održavao vlast. Zbog toga njegov položaj nije bio nikakva povlastica. Nije ih mogao napasti jer bi ga Mit-sah tukao bičem po njušci, a oni su ga napadali u grupi, a ne pojedinačno jer im tako nije mogao ništa.

U ljeto 1898., za vrijeme Zlatne groznice, dolaze u Fort Yukon, gdje je Sivi Dabar ostvario veliku zaradu trgujući. Tu je Očnjak prvi put sreo bijele ljude. Odmah je uvidio da su oni nadmoćniji od njegovih “bogova”. Bio je sumnjičav prema njima, a on je njima bio zanimljiv zbog svojeg vučjeg izgleda. Njihovi psi nisu bili jaki pa je Bijeli Očnjak provodio dane s ostatkom čopora, napadajući ih i ubijajući, što se nije sviđalo bijelim ljudima.

U Fort Yukonu živio je čovjek kojeg su zvali Ljepotan Smith. Nitko nije znao njegovo pravo ime, ali nadimak je bio u potpunoj suprotnosti s njegovim izgledom; bio je jako ružan čovjek. Uz to, bio je zao i okrutan čovjek, svi su ga se bojali. To je osjećao i Bijeli Očnjak kojeg je Smith htio kupiti, ali Sivi Dabar to nije prihvatio. Bijeli Očnjak bio mu je najdragocjeniji pas i najbolji vođa, a s obzirom na to da se Sivi Dabar obogatio trgovinom, novci mu nisu trebali. Ali Smith mu krene donositi skupocjeni viski pa se zaliha novca polako počela smanjivati. Kad mu ništa više nije ostalo, Smith predloži da mu proda psa, u zamjenu za viski i on na to pristane. Bijeli Očnjak odbija prihvatiti Smitha kao gospodara pa stalno bježi natrag Sivom Dabru, kojeg smatra  “bogom” i vlasnikom, zbog čega od Smitha dobije batine.

Smith ga je držao vezanog na lancu i ubrzo je otkrio Očnjakovu slabost – mržnju prema ismijavanju. To je iskoristio pretvorivši ga u profesionalnog borca. Dobro je procijenio njegovu snagu pa je Očnjak iz svake borbe s drugim psima izlazio kao pobjednik, što je Smithu donosilo mnogo novca. Bijeli Očnjak postao je poznat kao Borbeni pas. Nijedan pas nije mu bio ravan pa su u borbu protiv njega dovodili vukove i riseve. Nije se više imao s kim ni boriti, sve dok mu nisu doveli najjačeg pitbulla u okolici.

Bila je to prva borba koju je Očnjak izgubio; nije se mogao mjeriti s bulldogom. Baš kad se činilo da će Očnjak biti ubijen, pojave se dva čovjeka koji prekinu borbu i razdvoje pse, ljuti zbog takvog ponašanja prema životinjama. Bili su to Weedon Scott, rudarski stručnjak i Matt, gonič pasa. Oni plate Smithu sto pedeset dolara i tako otkupe Bijelog Očnjaka.

Željeli su ga ukrotiti pa ga odvežu i daju mu meso, ali Očnjak ubije drugog psa koji mu je meso htio oteti i napadne čovjeka, ugrizavši ga za nogu. Scott zato odluči ubiti psa pa pripremi pušku. Matt ga odgovori od te ideje, vjerujući da Očnjaku trebaju pružiti pravu priliku jer je imao težak život te je zato nepovjerljiv. Sutradan je Očnjak bio siguran da će ga kazniti jer je napao čovjeka i ugrizao ga za ruku, ali Scott mu priđe i počne s njim pričati. Postepeno je Očnjakova sumnja jenjavala i on odluči vjerovati novom “bogu”. Obuzeo ga je i novi osjećaj, dotad nepoznat, a to je bila ljubav prema gospodaru. Upoznao je njegovu dobrotu, nešto na što nije bio navikao.

Postao je odličan pas čuvar, dok je danju vukao sanjke. Brzo se nametnuo za vođu kojeg su drugi psi morali poštovati, a mjesto vođe zauzeo je i u zaprezi. U ovom slučaju, psi su bili poredani ravnomjerno, jedan pokraj drugog, a ne jedan iza drugoga. Jednog dana, gospodar Scott odlazi u Circle City, a kad je Očnjak shvatio da se gospodar ne vraća, obuzela ga je velika tuga za njim. Odbijao je jesti i raditi, a drugi psi su sad preuzeli vlast nad njim. Matt ga je morao uvesti u kuću, kako bi ga obranio od drugih pasa, ali ni to nije raspoložilo Očnjaka. Tuga za gospodarem bila je prevelika. Matt je obavijestio Scotta o Očnjakovu ponašanju, a kad se Scott vratio, Očnjak je bio izvan sebe od sreće. Odmah se oporavio i dobio volju za životom. Ponašao se poput najvjernijeg psa.

Jedne večeri, Scott i Matt začuju jauke u zavijanje izvana i požure vidjeti što se dogodilo. Zatekli su Očnjaka kako je napao nekog čovjeka, a bio je to Ljepotan Smith, koji ga je pokušao ukrasti.

Peti dio

Scott se priprema na povratak u Kaliforniju, a Bijeli Očnjak osjeća da se sprema nešto loše. Zbog toga svaki trenutak provodi s gospodarem. Na dan odlaska zatvore ga u kuću, ali Očnjak pobjegne kroz prozor, zbog čeka pretrpi velike ozljede. Kad je došao u luku, parobrod je bio na odlasku. Scott odluči da ga ipak ne može ostaviti i da će ga povesti sa sobom.

Kad se iskrcaju u gradu, Očnjak je iznenađen promjenom okoline. Novo iznenađenje mu je žena, Scottova majka, koja ga zagrli na dolasku. Očnjak to dočeka žestokim neodobravanjem. Na imanju se susreće prvo sa psom ovčarom, kojeg nije smio napasti jer je bila ženka, a to je bilo protiv njegove prirode i zakona, ali ženska je bila ljuta zbog pridošlice i stalno ga napadala. Susreo je još jednog psa, lovačkog, a kako bi spriječio sukob među psima, Scott uvede Bijelog Očnjaka u kuću.

Činjenica da je s gospodarima ušao u kuću, učinila je druge pse prijateljski nastrojenima prema Očnjaku, a on se vrlo brzo snašao na imanju. Očnjak nije uzvraćao prijateljstvo jer na to nije bio navikao u divljini. Želio je samo da ga ostali psi, Dick i Collie, ostave na miru. Naučio je da mora poštovati gospodarevu obitelj i iako mu nije bilo po volji, dopuštao je da ga diraju. Nakon nekog vremena, zavolio je čak i djecu, a poslije njih, najviše je volio gospodarevog oca. Volio mu je ležati pod nogama dok on čita novine. Ali sve se to događalo samo dok gospodara nje bilo. Kad bi se vratio, za Očnjaka nije postojao nitko drugi osim njega.

Nakon što je zaklao nekoliko kokoši, uslijedila je gospodareva kazna. Stari Scott rekao je da životinja koja je jednom okusi krv, neće se od toga odviknuti, iako je gospodar govorio drugačije. Za okladu je zatvorio Očnjaka među kokoši, a on se uopće nije obazirao na njih. Tako je stari Scott izgubio i morao ponavljati Očnjaku kako je pametniji nego što je on mislio.

Jednog dana, Očnjak je čak uspio i zalajati. Kad je tako jednom gospodar izašao na jahanje, a Očnjak trčao za njih, konj padne i gospodar slomi nogu. Poslao je Bijelog Očnjaka kući da doveze pomoć. Očnjak, iako nije shvaćao što mu je gospodar govorio, znao je što treba činiti. Kad je došao na imanje, pokušavao je obitelji nekako pokazati da je gospodar u opasnosti, a kad je zalajao to mu je napokon i uspjelo. Nakon toga, svi u obitelji su ga još više zavoljeli.

U to vrijeme, glavna vijest u novinama bio je bijeg nekog osuđenika, Jima Halla, iz zatvora. On se odlučio osvetiti sucu koji ga je nepravedno zatvorio, a to je bio stari sudac Scott. Bjegunac se došuljao na imanje i bio je spreman napasti obitelj, da ga Bijeli Očnjak nije spriječio. Ali bjegunac ispali iz pištolja i pogodi Očnjaka, zbog čega su Očnjakove šanse za oporavak bile vrlo male, ali on je iznenadio sve i preživio.

Vrsta djela: roman

Tema djela: način na koji okolina oblikuje ponašanje jednog vuka

Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća

Mjesto radnje: divljina dalekog sjevera, indijansko selo, imanje u Kaliforniji

Likovi: Henry, Bill, Bijeli Očnjak, Kiche, Sivi Dabar, Lip-lip, Mit-Sah, Ljepotan Smith, Weedon Scott, Collie, Matt, sudac Scott, Jim Hall

Analiza likova

Bijeli Očnjak – glavni junak romana, iz čije perspektive pratimo događaje. Njegova majka Kiche bila je napola pas, a napola vuk pa je i on imao dio tog pasjeg nagona u sebi. Započinje svoj život u divljini, gdje je jedini preživjeli od pet mladih vukova, znatiželjan, snažan i hrabar. Osjeća da je divljina mjesto na kojem pripada, ali to mu je oduzeto kad s majkom odlazi u indijansko selo, gdje se mora pokoravati volji ljudi i naučiti živjeti kao pas, iako žudi za slobodom i divljinom. Tu se osjeća kao uljez, a zbog neprijateljskog ponašanja ostalih životinja i ljudi, postaje pun mržnje, opak i borben.

Ipak, naučio je da se mora pokoravati volji ljudi, koje on smatra bogovima jer zna da su oni moćniji od njega. To ponašanje i osjećaji se još više učvršćuju kad mu vlasnik postane okrutni čovjek Ljepotan Smith, koji ga tjera na borbu s drugim životinjama. Njegovo ponašanje se mijenja tek kad upozna dobroćudnog Weedona Scotta kojem poklanja svu svoju ljubav, povjerenje i odanost.

Kiche – Očnjakova majka koja se brine za njega u divljini i brani ga od ostalih pasa u indijanskom selu, ali odbija pobjeći s njim zbog odanosti čovjeku. Nakon što je prodaju i razdvoje od Očnjaka, oni se sreću ponovno tek nakon dugo vremena, ali ona ga ne prepoznaje i neprijateljski se ponaša prema njemu jer ga smatra uljezom i prijetnjom za njezine mlade vukove.

Sivi Dabar – Očnjakov prvi vlasnik koji je prema njemu pravedan, ali suzdržan i nikad mu ne pokazuje nježnost niti ljubav, iako se dobro brine za njega. Zbog toga mu je Očnjak odan, ali ne voli ga jer taj osjećaj još niti ne poznaje. Ipak, njegova odanost je toliko snažna da čak i nakon bijega ponovno traži gospodara i dobrovoljno mu se vraća, prihvaćajući se ponašati poput psa, a ne poput vuka, što mu nalaže njegova priroda.

Weedon Scott – čovjek koji je spasio Bijelog Očnjaka od borbe s drugim psima i pružio mu dom i ljubav. Dao mu je priliku da vidi kako mu ne predstavlja opasnost i s nježnošću se obraćao Očnjaku, zbog čega ga je on zavolio i postao mu bezuvjetno odan. Kad Scott ode na put, Očnjak gubi volju za životom jer je njegova ljubav prema gospodaru prevelika. Zbog toga ga Scott više nema srca ostaviti i odvodi ga na svoje imanje u Kaliforniji. Očnjakova ljubav i zahvalnost su tolike da riskira vlastiti život za gospodara, spašavajući ga od odbjeglog zatvorenika koji se želio osvetiti.

Bilješka o autoru

Jack London rodio se 1876. godine u San Franciscu. Njegovo pravo bilo je John Griffith London. Bio je američki književnik, a poseban po tome što nikada nije završio školu, već je bio samouk.

U mladosti se bavio raznim poslovima pa je tako radio kao mornar, raznosač leda, a bio je čak i tragač za zlatom. Velika strast bila su mu putovanja.

Proučavao je Marxa, Darwina i Nietzschea i maštao je o revoluciji. Radio je i kao ratni dopisnik za vrijeme rusko – japanskog rata.

Nakon što je obolio od skorbuta, vratio se u Oakland. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Po prirodi je uvijek bio buntovan, bio je snažna ličnost i nikada se nije mirio s okolnosti u kojima je živio. Pokušavao ih je savladati snagom volje i borbom do samoga kraja.

Pisao je novele, pripovijetke i romane, a objavio je i 50 knjiga.

Njegova najpoznatija djela su: “Morski vuk”, “Bijeli očnjak”, “Mjesečeva dolina”, “Ljudi s dna”, “Željezna peta”, “Vukov sin” i mnogi drugi.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: A.P.