Miško

“Miško” je jedna od nekoliko zbirki pripovjedaka Vlatka Šarića inspiriranih životinjskim svijetom. Poznat kao veliki zaljubljenik u prirodu, Šarić je imao prilike izbliza promatrati životinje u njihovom prirodnom okruženju, te su ga one inspirirale za mnoštvo pripovjedaka u kojima su one glavni likovi. Životinje su u fokusu svake pripovijetke, no u svakoj priči sudbonosni trenutak unosi prisutnost čovjeka.

Slikoviti opisi prirodnog krajolika i navika životinja otkrivaju Šarićevu strastvenu zaokupiranost prirodom kojom prenosi poruku o neraskidivoj harmoniji ljudi i majke prirode. Pisac personificira životinje do te mjere da i dalje zadržavaju životinjske osobine, ali im pridaje ljudske osobine kao što su razum, sposobnost sklapanja prijateljstava, mudrost, lukavština i brojne druge.

U svakoj od pripovjedaka želi na neki način pokazati i svojevrsnu superiornost životinjskog svijeta, koji je toliko različit, a ipak toliko sličan ljudskom. Unatoč tome što svoje životinjske likove ocrtava često mudrijima i lukavijima od čovjeka, čovjek je taj koji na kraju pobjeđuje. Stoga ova zbirka nosi i snažnu poruku čitateljima da trebamo naučiti živjeti u miru s prirodom i životinjskim svijetom, dati im potrebnu slobodu i ne ugrožavati njihova prirodna staništa kako bismo svi uživali u skladu čovječjeg i prirodnog.

Kratak sadržaj

Miško

Na Snježniku se gradila nova cesta. Bilo je to prije svega mjesto koje je dom mnogim divljim životinjama koje su se plašile svih tih miješalica, buldožera, kamiona i valjaka za ceste. Za sve radnike koji su gradili cestu postojao je organiziran i ručak, od kojeg je često ostalo mnogo hrane, koja se odvozila nekoliko puta tjedno na padinu u šumu. Tako su se štitili od navale muha. Ostatci i otpaci nisu propadali nego su bili ukusna hrana mrkom medvjedu. Bilo je rano proljeće, pa je medvjedu hrana bila i više nego potrebna nakon dugog zimskog sna. Ljudi koji su dovozili hranu na tu padinu shvatili su da se radi o stopama medvjeda. No, nisu bili previše oduševljeni, jer su znali da se opasni medvjed mota oko njihove barake.
Upravitelj radilišta bio je lovac te je znao da su medvjedi zaštićene životinje i da ih se ne smije ubijati. Medvjeda su svi među sobom prozvali Miško. Medvjed je dolazio samo noću, pa ga nitko nije vidio. Trajalo je to tako cijelo ljeto, sve do jeseni kada je medvjed imao hrane i u šumi pa nije imao potrebe dolaziti do barake.

Radnici su završili posao i pomaknuli se dalje. Barake su ostale napuštene, a medvjedu su postale primamljive jer više u njima nije bilo ljudskog vonja. Pomalo se počeo osjećati gospodarem svih tih napuštenih baraka. Uglavnom se šetao izvana, oko baraka, ali ga je znatiželja za hranom povukla unutra. Naslonio se na vrata i provalio u baraku. Prvo je poderao vreću s brašnom i tako ostavio za sobom bijeli trag. Idućeg jutra jedan je radnik primijetio tragove i razvaljena vrata barake. Brzo su izdali naredbu da se sva hrana prenese na novo radilište.
Kuhar se, vidjevši što je medvjed napravio, zakleo da će mu se osvetiti. Skuhao je žgance i prelio litrom ljute rakije. Ostavio je to na podu za medvjeda. Medo je te noći došao do barake i pojeo žgance. Napio se i zaspao. Upravitelj radilišta požali se na štetu upravitelju lovišta. Kada je upravitelj lovišta došao onamo imao je što i vidjeti. Tamo je nepomično ležao medvjed oko čije su njuške letjele vinske mušice. Cijeli dan su stizali lovci i dirali medvjeda, fotografirali ga, a on se nije ni pomaknuo. Lovci su prespavali u baraci, a kada su se ujutro probudili, medvjeda više nije bilo, niti je više ikada došao u barake.

Garo

Bila je zima, blaga, ali vlažna i maglovita. Puhao je istočnjak, jak i opak, skidao je crjepove s dimnjaka, kidao granje. Kada je vjetar prestao, pripovjedač je uočio na nebu dvije graktave ptice. Zaključio je da su to gavranovi. Divio im se nekoliko dana promatrajući ih s tavana dalekozorom. Bili su to mužjak i ženka, koji su oblijetali jedno gnijezdo na starom osamljenom jasenu. Gavrani su bili otimači, pa su tako i gnijezdo oteli škanjcu, te ga malo popravili grančicama. Sve do trenutka dok gavranovi nisu dobili mlade kojima su morali osigurati hranu, oni nisu prilazili kućama.
No, pripovjedačevoj tetki su uskoro počeli nestajati pačići. Svi su shvatili da se radilo o gavranovima i krenuli su u šumu da nađu njihovo gnijezdo. S njima je pošao i dječak koji se znao dobro verati po drveću, pa su na koncu razrušili gnijezdo, a mlade ponijeli kući. Tetka ih je sve zadavila, osim jednog kojeg je mladić sakrio i kasnije ga je teta prozvala Garo. Mladić se brzo sprijateljio s gavranom kojem je davao hranu, a Garo je bivao sve veći. Postao je pravi lupež. Pralji je krao štipaljke s užeta, drugima je krao žličice, vilice, metalni novac i sve sakrivao po kutovima i po vrtu. Kad im je uginula mačka, Garo je prisustvovao pogrebu, ali je nakon nekoliko dana iskopao mačju strvinu i žvakao joj crijeva.

U staju baš nije volio ići, pa se onamo sakrivao pas Grom, kako ga Garo ne bi gnjavio. Pratio je seljake na polje i često im znao iz zavežljaja krasti hranu. Tetki je znao iz peradarnika ispijati pačja jaja, pa bi ga ona bičem znala opaliti. Bio je čudnovat taj Garo i svašta je znao raditi, a najčudnije od toga je što se ponašao kao njihov kućni ljubimac, te je tako dvije godine proveo kod njih.

Garo si je našao ljubav u malom crnom praščiću, jer je bilo garavo kao i on. Garo bi sjedio kraj njega ili mu boravio na leđima, a prase je uživalo. Svako jutro Garo je bio u svinjcu. I tako jednog dana trebali su obitelji doći gosti, pa su pozvali mesara da zakolje jedno prase. Na nesreću, bio je to Garin prijatelj praščić. Garo je za to vrijeme bio daleko, na nekoj oranici, ali kada je čuo cvičanje praseta, doletio je kao strijela i napao mesara koji je netom prije zaklao prase. U samoobrani, mesar je zamahnuo nožem i usmrtio Garu. Tako je svoj život završio mudri, lukavi, privrženi, snažni gavran Garo.

Vladari noći

Postoji gudura zvana Vražji klanac. Ljudi je se klone, a kažu da se u njoj nekada skrivao hajduk Stane, kojemu su vile pomutile pamet pa se pobio sa svojom družbom. Otada nešto zavija, plače i cvili u tom klancu. No, nije taj klanac bio tako prazan. Nalazile su se tamo ptice, medvjedi, kune, ali i Buljan, mužjak velike šumske sove ušare.

Buljan je imao ženu Ušu i nekoliko mladih sovica. Otac je uhvatio mladu pticu lještarku i donio mladima koji su razdragano širili kljunove. Gnijezdo se nalazilo visoko na stijeni, gdje su nekada i orlovi imali gnijezda. U svojoj potrazi za plijenom Buljana su jednom napale vrane od kojih se sakrio u grm. Tamo je primijetio čovjeka, ali je susret brzo završio jer se Buljan otisnuo i pošao svojoj obitelji. Male sove su rasle, a roditelji su se podijelili da jedno traži plijen dok drugo drži stražu od grabežljivaca.

Podno planine bio je posjed seljaka Tinče. Nekoliko dana mu je jastreb odnosio kokoši, pa on postavi zamku na vrh sušare za sijeno. Tinčin mali sin jednog dana spazi kako se u zamku nešto uhvatilo. Bila je to Buljanova i Ušina kći Ušika. Izbavili su je iz zamke i ubacili u kokošinjac.

Dugo je hukanjem zazivala roditelje, dok ju Buljan nije čuo. Tu noć su roditelji sove nekoliko puta dolijetali do Ušike ne bi li je izbavili, ali bezuspješno. Mali Tinča se prevrtao po postelji jer nije mogao spavati od hukanja. Sljedeće jutro vidi zaklanog zeca kojeg su roditelji ostavili kćeri da ne bude gladna. Tinča i sova podijelili su plijen.

Mali Tinča se domisli da zaveže sovu lancem na krov kokošinjca da dobije još bolji plijen, ali na kraju ju je privezao za šljivu. No Ušiku su tamo napale svrake i vrane, a ona je bila odviše mlada da bi se znala braniti. Naučila je kako da se brani kandžama, kad se pojavio i jastreb. Tinča ga je upucao iz puške, a jastreb se mrtav strovalio pravo na Ušiku. Tinča je bio zadovoljan plijenom, ali je odlučio Ušiku preko dana zatvoriti, a po noći ju puštati van. Sova je Tinči punila kuću finom hranom, pa je nije imao namjeru prodati.

Čuvar lova Miha jedne je večeri čuo uporno ušarino dozivanje. Kada je skužio lukavštinu staroga Tinče ostao je na klupi sjediti do jutra. Sutradan je Miha rekao Tinči da su ušare zaštićene i da ju mora predati upravi lovišta. Tinča se rasrdio i naredio ženi da uzme ušaru i unese je u kuću. No kako je Miha oslobodio Ušiku, ona se osjetio slobodnom i neugroženom i zarije kandže u ruke Tinčine žene, zaleti se i odleti. Tako je Ušika pobjegla na Mihino zadovoljstvo.

Šuško

U ovoj pripovijetci pisac otkriva da je mjesto radnje u Velikoj, mjestu blizu Požege, podno Papuka. Pripovjedač je jedne ljetne večeri pošao u dugački vrt koji je vodio do potoka. Nekoliko dana ga je mučilo što ili tko stvara šuškanje u grmlju. Stoga je odlučio otići u zasjedu ne bi li otkrio o čemu je riječ. Vidio je malu životinjicu krupne glave i dugačkog dlakavog repa. Htio ju je imati, pa je htio postaviti stupicu za štakore. No, ona bi ga ubila, pa se odlučio sam napraviti zamku od sandučića za streljiva. Životinjicu je nazvao Šuško, a uhvatio ju je šestog dana nakon što je postavio stupicu. Bila je to životinja nalik mišu, ali nije znao o kojoj životinji se točno radi.

Tetka i tetak kod kojih je mladić živio preko praznika mislili su da se radi o mišu, ali je on upitao i seoskog učitelja da mu kaže zna li o kojoj životinji se radi. U posjet im je jedan dan došao šumar koji je otkrio da se radi o puhu orašaru. Mladić se odlučio pripitomiti ga, pa ga je stavio u kavez i donosio mu lješnjake i orahe. Šuško je obično preko dana spavao i mirovao, a po noći šuškao u svom kavezu. Već su se on i mladić privikli jedan na drugoga i Šuško se više nije bojao, pa ga je dečko i puštao iz krletke nekad.

Tri tjedna je tako Šuško proveo kod njega, ali jedan dan je bilo nešto drukčije. Bio je nekako nemiran i nije htio izaći iz kaveza. Nakon nekoliko dana takvog ponašanja, mladić je shvatio da je Šuško ženka i da je dobila mlade. Zato je i dobila ime Šuška. Mladi su bili slijepi prvih osamnaest dana, pa nisu izlazili. Šuška se preplašila kada je jednom u sobu ušla mačka, koja je odmah krenula na kavez. U borbu se umiješao i mladić koji je taman ušao u sobu i spasi Šušku i mlade. Četiri dana nakon toga Šuška je konačno izašla iz kaveza, a za njom šestero mladih, nalik njoj. No, praznici su za dječaka prošli i morao se vratiti u grad i u školu. Šumar mu je savjetovao da ne nosi sa sobom Šušku i obitelj, nego da ih pusti na slobodu. Teška srca ih je pustio u ljeskov grm i oprostio se s njima.

Čelična stupica

Medvjedica nije voljela proljetna maglovita jutra, ali morala je izaći iz brloga u potrazi za hranom za sebe i svoju mladunčad. Za majkom je jednom izašao i njen sin medvjedić. Puhao je vjetar ravno u prsa medvjedici i sinčiću, ali su se borili da dođu do čistine na kojoj su bili razni grmovi s plodovima. Za njima je tapkao stariji sin medvjedić, jer je bio radoznao, pa je često zaostajao i skretao s puta.

Približili su se samoj čistini, ali je medvjedić bio brz i odjednom se začuo hladni, metalni zvuk i jauk medvjedića. Medvjedića je uhvatila čelična stupica. Majka je pokušavala pregristi željezni lanac, ali uzalud, ostala joj je samo krvava njuška. Medvjedica je bila nemoćna. Cijeli dan i noć majka i stariji sin bdjeli su nad malim medvjedom, dok ih sutradan predvečer nisu čuli lovci koji su prolazili planinom. Odlučili su spasiti dijete, ali nisu mogli doći do medvjedića od majke, jer ona nije shvaćala njihove dobre namjere. Dolazili su tu četiri dana, a majka je još stajala kraj medvjedića. Lovci su poduzimali sve da pomognu medvjeđoj obitelji, ali medvjedić je postajao sve slabiji, a majka nije dala da mu se približe. Punih deset dana i deset noći, medvjedica je stajala nad svojim sinom, ali nije mu bilo spasa. Jedanaestog dana, medvjedić je izdahnuo, a lovci su medvjedicu s divljenjem i poštovanjem gledali kako tapka tužno prema šumi.

Neki dječak je pripovjedaču donio u kapi mladu lasicu koju je našao na polju pod hrpom kamenja. Dječak ju je ubrzo stavio u košaricu za kruh kao u gnijezdo. Nije znao s čime se hrani ta životinjica, pa joj je dao pod njušku malo mlijeka. No ona ga nije znala uhvatiti s prsta dječaka, pa se sjetio da njegova mačka upravo ima mlade. Lasicu je stavio na hrpu s mačićima da poprimi njihov vonj, ne bi li je mačka othranila. Uz prevaru, mačka je primila lasicu i brinula se za nju.

Djeca su lasicu prozvala Maja. No Maja nije bila razigrana i neustrašiva kao mačići, njoj je prirođeno bilo da je bojažljiva. Dječak se igrao zajedno s njima i polako se lasica privikavala i postajala manje bojažljiva. Mačka je svojim mladima donijela jednom miša, ali dječak nije htio da lasica namiriše krv i osjeti svoj urođeni nagon, jer bi izgubila svoju pitomost. Morao je odvojiti Maju od mačke. Maju je premjestio u svoju sobu, ali ga je budila noću, pa je na kraju završila na verandi. Jela je mlijeko i jaja, meso joj nisu davali uopće.

Lasica je rasla i dogodilo se ono čega su se bojali. Uhvatila je miša i nestala u grmlju. Od tog dana našla je novu zanimaciju: lov. Kući je polako dolazila sve rjeđe, dok potpuno nije otišla. Dječak ju je vidio još samo jednom, ali nije ni siguran da je to bila Maja.

Borac iz Indije

Tog ljeta mladić je ljetovao kod rođakinje Jelene u malom istarskom mjestu. Jelena je posadila kvočku na jaja, a u isto vrijeme stavila je i pedeset jaja u inkubator, tako da se izlegu u isto vrijeme. Neki Jelenin rođak donio je jaje iz Indije, pa ga je dao Jeleni da i njega posadi u inkubator. Prošla su tri tjedna otkako je kvočka sjedila na jajima i izleglo se dvanaest pilića. Jaja iz inkubatora malo su kasnila, pa je dječak sjeo pred inkubator da bi vidio piliće kako izlaze iz ljuske. Izlegao se i gost iz Indije, ali je bio drukčiji od svih ostalih. Bio je svijetložut, a na leđima je imao tri uzdužne smeđe pruge. Bio je drukčiji i po ponašanju, živahan i brz, raspoložen za borbu. Susjedova djeca prozvaše ga Muhamed Kan, ali im je to ime bilo predugo pa je pile nazvano Ranko.

I ostala kvočkina prava i posvojena djeca bivala su sve veća, a kvočka nekako sve mršavija i s manje perja. Sa svojih pedesetero djece spavala je u sanduku ispunjenom mekom slamom. Ranko je izrastao u pravog borbenog pijetla. Tako se jednom žestoko borio s gujavicom. U toj borbi pridružiše mu se braća, pa se krenu trgati za plijen. Svađu i borbu je završila kvočka koja je rastrgala gujavicu u nekoliko komada.
Druga Rankova pustolovina dogodila se istog dana. Htio se napiti vode koja je stajala u loncu. Upao je u lonac, ali se nije mogao tako lako izbaviti. Utopio bi se da tog treba iz kuće nije izišao dječak koji ga je izvadio. Pilići su se razvijali, a Ranko je bio najviši među njima. Branio je majku od susjedovog pijetla koji se pokušao udvarati kvočki. Ranko nije izašao pobjednički iz te borbe, ali ga taj slučaj nije naučio pameti, pa je ponovio obranu majke, ovaj puta uspješno.

Jeleni je jednom došao stručnjak za perad i rekao da mu Ranko liči na pijetla s Malajskog otočja koji je predodređen za borbe. Jelena je već smišljala kako će križati Ranka sa svojim kokoškama i dobiti nove vrste, ali sudbina se umiješala. Jednog dana je susjeda zamolila Jelenu da joj pričuva trogodišnju kćer. Dijete i Ranko podijelili su kruh, ali u igri s lišćem na djevojčicu je siknuo poskok. Ranko je ugledao zmiju i odmah je doživio kao uljeza. Ranko skoči zmiji na glavi i počeo ju kljucati. U vrijeme te borbe Jelena i dječak bili su u kući, a kada su čuli curicu kako plače, istrčali su van. Uzeli su djevojčicu i brzo je pregledali ne bi li imala ugriz zmije. Ona je bila dobro, ali nedaleko od njih ležao je Ranko. Ispod perja, na prsima je imao ugriz kojim mu je zmija ubrizgala otrov. Tako je Ranko životom platio svoju hrabrost.

Složna družina

Usred oranica i strništa pruža se mala čestica zemlje, na kojoj je stanište našla ptica iz obitelji koka. Bio je to Kljucan, potomak trčaka tj. poljskih jarebica. Uskoro si je Kljucan našao ženku svoje vrste i dobili su obitelj. Ženki je bilo ime Koka, a čim je snijela jaja shvatila je koliko je teško biti roditelj. Vrebale su silne opasnosti od vrana, pasa i drugih životinja željnih jaja.

Tri tjedna je Koka provela na jajima na onoj čestici zemlje usred polja. Došlo je najopasnije doba za mlade piliće. Trebalo ih je čuvati od opasnih grabežljivaca, štititi ih, naučiti ih mnogočemu i još im donositi hranu. Pilići su bili dobro odgojeni, nisu odlazili daleko od roditelja, a kad bi i zalutali, brzo bi se vratili na roditeljski poziv.

U jesen se za trčke pojavila najveća opasnost, čovjek. Ljudi su krenuli u lov, ali su Kljucan i njegova obitelj uspjeli umaći lovu i preživjeli jesen. Ali onda je došla zima. Počeo je padati snijeg i hrane je bilo sve manje. U to vrijeme Kljucan i Koka nisu više mogli non-stop paziti na jato, pa ih je zadesila prva nesreća. Lasica je uhvatila jednu mladu trčku, a kasnije su nestala još tri mlada člana jata. No, nije ni to bila najveća opasnost za njih, jer je zima nosila svoje žrtve. Preostali dio složne družine skutrio se na hrpu i tako zaspao, ali nikada se više nije probudio.

Bodljan

Uz sam rub hrastove šume stoji napola srušena, stara koliba. Ispod poda kolibe dom si je uredio jež Bodljan. Jež voli lov kada je gladan i upušta se u opasne igre s drugim stanovnicima šume, a i većina grabežljivaca poštuje njegove bodlje i sklanja se od borbi s Bodljanom. No, pas koji je bio u lovu, nanjušio je Bodljana i zgrabio ga u gubicu. Jež ispruži svoje bodlje, pas zacvili i ispusti ježa. Za psom dođe i dječak, pastir. Dječak uzme ježa u kapu i ponese ga kući.

Dječakova majka pusti ježa u kuhinju da potamani žohare. Zatim mu je zadaća bila da potamani miševe iz staje. Pobjegao je na slobodu i uskoro našao ženku kojoj se počeo umiljavati. Uskoro su njih dvoje postali ponosni roditelji pet mladih ježeva. Bodljan nije previše mario za obitelj, nego je išao u lov. Put ga je nanio u kuću u kojoj je nekada bio zatvoren. Tamo osjeti miris prepeličjih jaja i pilića. Davi ih i ždere, a ujutro svi okrive tvora.

Pri bijegu od gospodara i psa sljedeće noći, Bodljan je naišao na lisca. Jež se sklupčao u klupko, ali lisac ga je valjao po šumi i tako se na ježeve bodlje nabadalo lišće, čime je Bodljan postajao sve manje opasan za lisca. Dogurao je ježa do potoka, ali se Bodljan zakvači na korijenje i spasi se od lisca.

Nekada je jež i sam tražio opasnost, pa je tako izašao jedne ljetne večeri u lov. Tamo se borio sa zmijom riđovkom i uspio pobijediti. Zadovoljno je cijelu noć jeo svoj plijen i u zoru došao kući, sit do grla, prvi put nakon dugo vremena.

Kara

Udovica s troje djece upravo je uselila u novu kućicu, pa joj je bio potreban i pas. Raspitivala se po selu i uskoro joj nađoše kujicu Karu. Spavala je u drvarnici, a jela je sve što su joj davali. Pozdravljala je planinare koji su tuda prolazili, igrala se s djecom. No noću je znala biti neugodna, jer bi odmah odgovarala ako bi čula kojeg psa kako laje u selu.

Kara je posebno uživala u natjerivanju zečeva. Već je znala gdje će pronaći zeca, a budući da nije bila na lancu, bila je slobodna lutati u svojoj potrazi. Prije nego što je Kara došla u ovu kuću, kod bivšeg gospodara imala je mlade, ali su oni završili u vodi. Kara je tugovala na svoj način, trčkarala je po dvorištu i tražila svoju djecu. Kad je Kari ponovno došlo vrijeme da se pari, oko njene kućice počeli su se skupljati psi. No, ne zna se kojeg je na kraju od tih udvarača Kara odabrala, jer su novi štenci bili svih različitih boja.

Bila je dobra i brižna majka, ali su sve psiće morali ili darovati ili ih udaviti jer nije bilo hrane ni za Karu, a kamoli za svu tu štenad. Kara je bila tužna, ali je u drugom selu našla svog psića, donijela ga kući i brinula za njega. Nije više nikome dala da joj oduzmu dijete, pa je gospodarica dopustila da ostane s Karom. S vremenom su Kari u pohode počeli dolaziti psi, pa se selo smijuckalo, a ni gospodarici nije odgovaralo da joj je dvorište puno tuđih pasa. Pozvali su lugara da se riješi Kare, a oni su odlučili zadržati njenog sina Bucka jer njemu ne bi dolazili drugi psi.

Posao su obavili lugar i najstariji gospodaričin sin u šumi. Zakopali su Karu tamo gdje su je i ubili iz puške. Na to mjesto su dotrčali svi oni psi koji su s Karom prijateljevali, te stadoše cviljeti i lajati. I poslije toga, prolaznik kroz obronke Zagrebačke gore, poviše Gračana, mogao je vidjeti pse koji leže u klancu, dolaze Kari u pohode.

Uz sam rub hrastove šume stoji napola srušena, stara koliba. Ispod poda kolibe dom si je uredio jež Bodljan. Jež voli lov kada je gladan i upušta se u opasne igre s drugim stanovnicima šume, a i većina grabežljivaca poštuje njegove bodlje i sklanja se od borbi s Bodljanom. No, pas koji je bio u lovu, nanjušio je Bodljana i zgrabio ga u gubicu. Jež ispruži svoje bodlje, pas zacvili i ispusti ježa. Za psom dođe i dječak, pastir. Dječak uzme ježa u kapu i ponese ga kući.

Dječakova majka pusti ježa u kuhinju da potamani žohare. Zatim mu je zadaća bila da potamani miševe iz staje. Pobjegao je na slobodu i uskoro našao ženku kojoj se počeo umiljavati. Uskoro su njih dvoje postali ponosni roditelji pet mladih ježeva. Bodljan nije previše mario za obitelj, nego je išao u lov. Put ga je nanio u kuću u kojoj je nekada bio zatvoren. Tamo osjeti miris prepeličjih jaja i pilića. Davi ih i ždere, a ujutro svi okrive tvora.

Pri bijegu od gospodara i psa sljedeće noći, Bodljan je naišao na lisca. Jež se sklupčao u klupko, ali lisac ga je valjao po šumi i tako se na ježeve bodlje nabadalo lišće, čime je Bodljan postajao sve manje opasan za lisca. Dogurao je ježa do potoka, ali se Bodljan zakvači na korijenje i spasi se od lisca.
Nekada je jež i sam tražio opasnost, pa je tako izašao jedne ljetne večeri u lov. Tamo se borio sa zmijom riđovkom i uspio pobijediti. Zadovoljno je cijelu noć jeo svoj plijen i u zoru došao kući, sit do grla, prvi put nakon dugo vremena.

Kara

Udovica s troje djece upravo je uselila u novu kućicu, pa joj je bio potreban i pas. Raspitivala se po selu i uskoro joj nađoše kujicu Karu. Spavala je u drvarnici, a jela je sve što su joj davali. Pozdravljala je planinare koji su tuda prolazili, igrala se s djecom. No noću je znala biti neugodna, jer bi odmah odgovarala ako bi čula kojeg psa kako laje u selu.

Kara je posebno uživala u natjerivanju zečeva. Već je znala gdje će pronaći zeca, a budući da nije bila na lancu, bila je slobodna lutati u svojoj potrazi. Prije nego što je Kara došla u ovu kuću, kod bivšeg gospodara imala je mlade, ali su oni završili u vodi. Kara je tugovala na svoj način, trčkarala je po dvorištu i tražila svoju djecu. Kad je Kari ponovno došlo vrijeme da se pari, oko njene kućice počeli su se skupljati psi. No, ne zna se kojeg je na kraju od tih udvarača Kara odabrala, jer su novi štenci bili svih različitih boja.

Bila je dobra i brižna majka, ali su sve psiće morali ili darovati ili ih udaviti jer nije bilo hrane ni za Karu, a kamoli za svu tu štenad. Kara je bila tužna, ali je u drugom selu našla svog psića, donijela ga kući i brinula za njega. Nije više nikome dala da joj oduzmu dijete, pa je gospodarica dopustila da ostane s Karom. S vremenom su Kari u pohode počeli dolaziti psi, pa se selo smijuckalo, a ni gospodarici nije odgovaralo da joj je dvorište puno tuđih pasa. Pozvali su lugara da se riješi Kare, a oni su odlučili zadržati njenog sina Bucka jer njemu ne bi dolazili drugi psi.

Posao su obavili lugar i najstariji gospodaričin sin u šumi. Zakopali su Karu tamo gdje su je i ubili iz puške. Na to mjesto su dotrčali svi oni psi koji su s Karom prijateljevali, te stadoše cviljeti i lajati. I poslije toga, prolaznik kroz obronke Zagrebačke gore, poviše Gračana, mogao je vidjeti pse koji leže u klancu, dolaze Kari u pohode.

Bilješka o piscu

Vlatko Šarić rođen je 1898. godine u Zagrebu, gdje je polazio srednju školu. Studirao je u Beču, Parizu i u Frankfurtu na Majni.

Već se kao srednjoškolac počeo baviti pisanjem, a radio je kao feljtonist zagrebačkih i bečkih listova. Oduvijek je bio očaran životinjskim svijetom, pa je počeo i pisati prikaze iz životinjskog svijeta.

Godine 1935. pokrenuo je lovački tjednik “Zelena pošta”, kojeg je uređivao do početka Drugog svjetskog rata. Prva zbirka pripovijesti iz životinjskog svijeta koju je Šarić objavio bila je “Bibi”. Nakon nje, objavio je: “Šumski svijet”, “Borac iz Indije”, “Gorštaci”, “Priroda nam priča”, “Osvajači”, “Crvena braća”, “Lisičja družina”, “Miško” i “Rogan”.

Umro je u Zagrebu 1986. godine.

Izvor:https://www.lektire.hr

Autor: I.D.